13. O zdravlju duše i tijela i bolesti društva

Bogatstvo i siromaštvo

Foto: Novi, portal

  O bolesti, posebno svojoj, nije ugodno govoriti, a tuđe nevolje još neugodnije slušati. Ono što je važno bolesniku i njegovoj porodici, druge može da nervira ili ne žele slušati priče u kojima nisu učesnici. Osjećam da starim, teško dišem, dah mi zastajkuje i borim se da prodišem.

O dječijim bolestima i teškoćama koje sam pričinjavao majci dok me je njegovala, već sam pisao.

Sada, u ovom času, baš dok ovo pišem, teško dišem, dah mi zastaje, tražim vazduh. Još ne tonem u nekakav teško opisivi spiralni bezdan. To mi se već dogodilo ranije i u više navrata. Već mi se dešavalo da više puta doživim disajne teškoće i već stičem ambulantno iskustvo. Znam procedure i radnje koje koje će, odmah nakon rutinskog pregleda, dežurni doktor uraditi i propisati intravenoznu terapiju. Ubrzo, već po primitku prvih kapi bjeličaste tečnosti infuzije iz plastične ploske, obješene na pokretnu vješalicu namijenjenu prvenstveno za odjeću ambulantnog osoblja, bude mi mnogo bolje, toliko dobro da ubrzo osjetim nadolazeću snagu kao da mi nije ništa ni bilo i kao da sam sebi odglumio disajne teškoće i malaksalost. Vidno okrijepljen, šalim se sa medicinarima, koji su mi netom ubadali iglu u venu. Upitaju li me kako se osjećam, odgovorim da sam k'o dri(je)novina, asocirajući na dugovječnost, žilavost, tvrdoću i snagu dri(je)novog drveta. Od redovno uslužnih poslužitelja spasonosne tekučine, medicinara, obično dobijam dobronamjeran šeretski odgovr da se vidi po priloženom, pardon, po položenom. Najbliže istini, ali i najbrižniji opis moga stanja dala je moja supruga, uzvrativši da ona to vidi, jer mi se pola(h)ko vraća rumenilo u lice, ali da je nos još bi(je)l k'o sni(je)g.

Nakon primanja lijekova obično bih nastavljao sa dnevnim aktivnostima i nastavljao da ponešto napišem. Terapija mi je pomogla da se puno bolje osjećam, lakše dišem, da mogu misliti, ponešto pametno smislim i napišem. Pisaću dok znam i mogu.

Odjednom mi je postalo važno da svaki nadošli set misli, nadam se da će nahrliti, prenesem na papir. Ma, kakav papir, jer svi smo već postali nepismeni. Unosiću odabrane misli u računar i tako ih sačuvam i nastojeći da popunim slobodno vrijeme za slučaj da mi se nešto dogodi i da mi zdravlje to onemogući.

 A naša zajednička ljudska sreća je da smo pošteđeni saznanja kada i kako će svako od nas okončati i napustiti ovaj Svijet. Strah od neumitnog Časa je normalan i nemaju ga samo životinje. Ali, često ponavljamo da, kao da molimo: Bože, daj samo da smrt dočekam na nogama, da budem pokretan. Ja dodajem i vlastitu želju da to bude barem dan prije Nje, prije moje supruge.

Jer, učeći o životu, stalno gledajući oko sebe, shvatio sam da mi muškarci, gotovo po pravilu, pravedno ili ne, posebno ako smo onemoćali, prije smrti više zlopatimo od žena. Društvene, a još više lične, okolnosti nam nisu jednako naklonjene. U našoj sredini i ovom društvenom okruženju češće od žena proživimo patničku starost i dočekamo smrt s mnogo manje dobijene od očekivane, zaslužne ili ne, samilosti okoline.

Tijelo se opire, ali moje srce ima falinku za koju, od pacijenata nadaleko priznati doktor Hilmo Čaluk, kardiolog iz Travnika kaže, i prije deset godina napisa, da je to aritmija, pobliže stručno rečeno da je to bradikardija, da počinje kada se brzina rada srca smanji ispod šezdeset otkucaja u minuti i da se obično pojavljuje tokom sna. Tada me može, ali i ne mora, zadesiti najljepša smrt, da zanoćim živ, a osvanem mrtav ili, šeretski rečeno, da legnem živ, a ustanem mrtav. Ništa ozbiljno, utješi me doktor, naglasivši da stanje još nije smrtno opasno, propisa mi nekoliko vrsta lijekova za trajnu svakodnevnu jutrnju i večernju upotrebu i reče da se sve može držati pod kontrolom, ali da svaki pacijent moram pridonijeti terapiji, voditi uredan život, manje jesti, birati posnu hranu. Može se ponekada, upućuje doktor,  pogriješiti, pa u svatovima, recimo, pojesti i pečenu jagnjetinu, ali to se ne smije jesti i mimo svatova. Mora se više šetati, manje raditi i, to je najvažnije, živjeti bez stresa. Pa ti sada, rekoh i još ponavljam sam sebi, nastoj da organizuješ miran i bezstresan život. Kako? Kako pjevati i svirati, biti bezbrižan, jesti odabrana jela i nemati stresa dok ti komšiluk, iz nekog svog razloga, uglavnom siromaštva, poneko i gladuje!

Srećom nemam dijabetes, mada sam, po majčinoj liniji potencijalni genetski nasljednik. S tim se majka borila preko trideset godina, od čega sam joj ja, starom klasičnom injekcijom, ubrizgao barem četvrtinu dok nije sam počela sebi davati dnevne doze.

Neću ni o prostati, jer je bol te žlijezde poznat većini muškaraca.

Mogao bih o  dijagnostificiranom karcinomu, raku desnog plućnog krila, lično doživljenom šoku po saznanju i stresu cijele porodice, načinu i toku liječenja, normalnim strahovima i nerealnim očekivanjima, ali ovdje neću. Možda ću o svemu nešto reći drugom prilikom, ako budem mogao i imao snage i vremena.

Sada, u ovom času, dok ovo pišem i prepričavam, mnooooogo sam bolje! Dobro mi je, ako nekome u ovom zdravstvenom stanju i ovim društvenim prilikama može biti dobro! Ipak, radujem se što što mogu nastaviti pisati. Mogu o prošlosti, jer sam je proživio, dobro se sjećam i znam i kako, ali o budućnosti ne mogu govoriti i pisati, jer nisam uspješan u predviđanjima i nisam sklon nadobudnim špekulacijama.

Ovi pokušaji da nešto pišem i ostavim tragove naših prošlih života su napor volje i otpor uma u stalnom preispitivanju da li je to potrebno i da li je to prijemčivo čitaocu. Uprkos istini i faktima treba imati i imaginaciju da se dočara neviđeno i osjeti čulno. Osim toga, rekoh da sam onepismenio, postao sam toliko nevješt u pisanju da najčešće ne mogu pročitati ni kratke zabilješke koje sam nedavno napisao. Uvjerio sam se da mogu, kao, pročitati samo vlastiti sadržaj, koji je nedavno zapisan i kojeg se još sjećam. A, ako uzeo u obzir vlastito neznanje i nizak nivo vlastite pravopisne i gramatičke nepismenosti, o spisateljskoj i književnoj neupućenosti da i ne govorim, mogao bih zaplakati od muke i stida i odustati od svega što sto sam naumio opisati i napisati. To može biti predmetom, opet, neke druge vlastite ispovijesti.

No, više je tužno nego utješno da sam ja, neskroman sam sada, još i podnošljiv, koliko su neobrazovani, nepismeni i nepodnošljivi mnogi drugi, koji javno pišu ili govore. Prostor za javno iskazivanje svojih budalaština i ispisivanje svojih poganih tragova dobili su mnogi neuki, neobrazovani, uobraženi, pogani i opasni i – nisu oni krivi. Krivi su vlasnici i kontrolori prostora u kojima oni zagađuju i truju prostor i okolinu! Time je društvo postalo saučesnikom njihove svakodnevne i sve snažnije arogancije. Što gore – to bolje! Zlo i pogalnuk su privlačni.

Podugo traje, i već sada smeta, a društvu će krnjiti ugled i nametati neke obrazovne probleme, što su profesionalci - novinari, voditelji, spikeri i glasnogovornici ili oni što unose i titluju televizijske tekstove, oni koji bi trebali biti oličenje čistote govora i jasnoće teksta – nedorasli značajnom društvenom, ali i obrazovnom poslu i zadatku. Mada iza njihovih, počesto besmislenih i neshvatljivo nepismenih uradaka, treba da stoje lektori profesionalci, iza njih stoje njihovi nedovršeni i okrutni poslodavci. Rastužim se pri pomisli da su i stvaraoci, kao i njihovi vlasnici, dobrovoljno prihvatili tu otužnu ulogu neznalica, zamišljajući budućnost naše pismenosti i kulture ukupno, a mladih posebno. Učeći površno vlastiti jezik i primajući potureno im neznanje, preuzimaju tolike količine rogobatne nepismenosti, što će im ubrzo zasmetati u vlastitom privatnom i profesionalnom životu.

Ponekada se čini da svi svi nastoje da buduće generacije nikada ništa ne nauče, ili zaborave, da je sadržaj, koji pojedinac napiše, ogledalo i odraz njegovog zvanja, znanja i obrazovanja, a da je rukopis i način kako piše, ogledalo i odraz njegove duše i karaktera. U svakom društvu i vremenu svaki napisani sadržaj uvijek ima, i bez obzira na njegova omalovažavanje ili žestoka osporavanja, uvijek će imati, društveni značaj. Dovoljno je napisati i najkraći tekst o temi i sadržaju koji se, kao, najbolje poznaje, pa da čitalac, može biti dobar poznanik ili prijatelj, budući odabrani bračni ili poslovni partner, i sa najveće udaljenosti, spozna kakav je, koliko je pouzdan ponuđač partnerstva s druge strane i koliko on zna i vrijedi. Visprenom, iskusnom privatnom poslodavcu, a najčešće jesu takvi, dovoljno je napisati svoj ci vi,  curriculum vitae, ovaj termin je već odomaćen u našem jeziku, ili istoriju života, autobiografiju - i on će prilično jednostavno i brzo odlučiti da li će pošiljaoca pozvati na dalje razgovore ili pregovore. Još ako je tekst pravopisno, gramatički, sadržajno i estetski korektan šanse za ponudu posla, poslovne saradnje ili virtualne ljubavi, pa i nerijetko ponuda braka, mnogo su veće.

Novo vrijeme je donijelo elektroničke mogućnosti, koje nemaju i neće imati granica, i koje ljudima omogućava jednostavnu, brzu i praktičnu komunikaciju, pri čemu je elektronska pošta, recimo, zamijenila stara klasična pisma, dopisničke karte, novogodišnje, svadbene i rođendanske čestitke ili bračne ponude, ali time nije eliminisana i zamijenjena moguća ljudska pojedinačna duhovnost i kreativnost. Iz napisanog teksta običnog e-maila, elektronske pošte, vidi se ko si, šta si i kakav si!, čak ti ni čudotvorne automatske računarske korekture jezika ne mogu pomoći. Jezikoslovni dušebriznici, a ko od nas to nije!, u strahu od nestanka maternjeg jezika, što se u istoriji ljudskog roda dešavalo i što za budućnost neke zajednice može imati značajne društvene posljedice, uočavaju i upozoravaju da mladi svoju nepismenost, neukost i neznanje vlastitog maternjeg jezika ne smatraju nimalo tragičnim i da su osjetljivi samo na svoje nedostatke u znanju stranih jezika, engleskog posebno.

Gornja spoznaja je, opet, dobra u nastojanju da se, ako ne unaprijedi, barem očuva vlastiti maternji jezik. Ali problem nastaje ako se neki od tih dušebrižnika politikantski dohvati teze o ugroženosti njegovog vlastitog, čuj vlastitog, jezika, a time i njegovog vlastitog, čuj vlastitog, naroda, koji je još ugrožen, čuj ugrožen, od, a od koga će drugo nego od vlastitih, čuj vlastitih, susjeda, komšija, mada, uzgred, govore, još malo, pa gotovo istim jezikom. Zajednička nebriga o vlastitom jeziku u politikantstvu postaje snažan instrument političke ideologije, čime jezička tragedija postaje potpuna i priču vodi konačnom! kraju.

E, ako ti neki bogomdani i samosmišljeni, još društveno podržani i ostrašćeni, govoreći svojim, i neka je samo njihov, jezikom, prepunim frazetina, neodgovarajućih i neumjesnih navoda, izobličenih stranih i domaćih riječi, novogovornih tvorenica, tako da ni sam sebe ne razumije, može i nama, a pogotovo mladima, ogaditi i jezik koji stalno čuje i treba da ga uči, mada od njega, tako mladi misle, imaju sve manje koristi. Ovdje se krug ne završava, već se nastavlja! Ako se jezik nastoji ogaditi, a od gađenja se povraća, od povraćanja se liječi, liječenjem se otklanja uzrok, uzrok je, eto, njihov jezik koji ponekada čujemo kako zagađuje naš jezik, jer naš jezik je, kao, dobar, ali njihov, mada razumljiv, ne valja, treba ga – klikću ostrašćeno - ukinuti, dokinuti. To se može samo ako se ukinu, dokinu oni koji ga govore! Ovdje se opasni citat sa još opasnijim politički utemeljenim frazetinama završava.

I tako se beskonačni krug ovdje tragično zatvara! Plemenitost, širina i dubina vlastitog jezika nije ograničena širinom i snagom ma kog tuđeg jezika, engleskog, ruskog, njemačkog, arapskog, francuskog ili finskog jezika, ali ni srpskog, hrvatskog ili bosanskog. Naprotiv, sve u ovim i svim drugim jezicima, uslovljeno je našim, uistinu našim, vlastitim maternjim jezikom od koga nam sve počinje, u kome smo naučili sve pojavne oblike i sva materijalna i duhovna značenja života i svijeta. Ako imamo spoznaju značaja, potrebe i slobode i snage vlastitog jezika, kao i slobode vlastitog biće, jasno je da ne postoji tuđi jezik koji nije istovremeno i naš, kao što nema tuđe slobode, a da u njoj ne osjećamo i našu vlastitu slobodu. Samo sve ovo treba htjeti i znati naučiti, a onda i primijeniti!

Jezik jeste proizvod društva i određen je društvenim okolnostima. Mada je rukopis, kao njegova pojavnost i refleksija, danas manje važan nego u vrijeme Aristotela, od kada se smatra izvorom spoznaje o ljudskom karakteru i njegovom duhovnom i duševnom stanju, treba se podsjetiti da je društveni značaj rukopisa kroz istoriju, i za istoriju, bio je ogroman. Od prvih tragova papira i pisanih dokumenata u Kini, gdje je još 868. godine štampana najstarija očuvana knjiga Daimond sutra, i Egiptu, pa dok Johann Gutemberg u svojoj štampariji u Majnzu, 1445. godine, nije štampao prvu knjigu, Bibliju, i u Evropi se pisalo i prepisivalo rukom, uz pomoć ugljena, drveta, guščijeg pera, pa onda pera sa držalom, olovkom, penkalom, nalivperom, gotovo do savršenstva lijepim rukopisom, krasnopisom ili kaligrafskim zapisom i pretakano u neizrecivo vrijednan sadržaj u neirecivom broju zapisa, stranica i tomova knjiga.

Društveni značaj tog teškog i odgovornog viševjekovng posla prepisivača nije predmetom ovog teksta, ali moje stalno i sve vidljivije loše pisanje, zaboravnost pisane slovne crte,  samoonepismenjavanje i sve uočljiviji švrakopisi, što je stari izraz za rukpis koji više asocira na škrabotine, kao da ih je nogama pisala nemirna šarena švraka, podsjetiše me na vrijeme kada sam bio drugi razred osnovne škole i kada sam počeo učiti lijepo pisanje. Bilo je to 1959. godine. Te iste godine, samo za podsjećanje, Zlata Bertl, Sarajka, domaćica u Podravci, ukomponovala je sastojke u čarobnu neprevaziđenu Vegetu, u Sjedinjenim Američkim Državama Ruth i Elliot Handler su osmislili Barbie, dvojnicu stvarne djevojčice Barbare, počelo emitovanje kultne televizijske serije Bonanza, a u Kongu, nažalost, zabilježen je prvi poznati slučaj oboljevanja i smrt od AIDS-a.

Samo nekoliko generacija prije moje, učenici su sve svoje školske i domaće zadaće pisali bijelom kredom na maloj drvenoj tablici premazanoj zelenom ili crnom bojom, na jednoj strani sa ucrtanim bijelim linijama označenim uskim razmacima za mala i širokim za velika slova, a na drugoj sa ucrtanim kvadratićima za brojeve i matematičke radnje. Tako je mala tablica ličila na veliku učioničku tablu, a sadržaj je pisan samo za jednokratnu upotrebu i odmah nakon toga brisan, pa novi pisan i nanovo brisan i tako neprekidno sve do kraja četverorazrednog školovanja. Učenici su morali paziti da u dječijoj igri ne slome tablicu, ili da je nemarom ne izgube, jer bi to značilo nestanak najvažnijeg đačkog pomagala, ali i navalu bijesa i ljutnje učitelja i roditelja, pošto je nedostatak tablice uzrokovao privremeno pasivno prisustvo na nastavi dok se stara tablica ne zamijeni novom.

Moja generacija bila je možda i prva koja je dobila školske teke, sveske, jedne sa uskim i širokim linijama za slovno pisanje, a druge sa kockicama za računanje. Običnom grafitnom crnom olovkom Tvornice olovaka Zagreb, TOZ, prvo se učilo pisati tanke kose i uspravne debele linije, nakon toga pisane su stranice i stranice malih i velikih, prvo štampanih, pa pisanih slova, a nakon toga sricane su prve riječi, pa rečenice i, napokon, došli su prvi pismeni domaći i školski uradci.

Šiljala za olovke su bila su neophodna, ali rijetka i vrlo skupa. Brzo i la(h)ko su se gubila, radi čega mnogi od nas nismo imali mogućnosti da ih dobijemo i imamo, pa smo olovke šiljili polovinom ili cijelim žiletom za brijanje. Bilo je poželjno da je oštrica nešto tuplja, što se događalo nakon višednevne upotrebe žileta, dobijenog od oca ili starijeg brata. Nespretne dječije ručice imale su veliki, ozbiljan, odgovoran i opasan zadatak da golim i još oštrim sječivom žileta, zašilji olovku. U razredu je bilo spretnijih kolega, koji su to radili bez poteškoća, a oni manji i manje spretni, ili su se trudili da to sami učine, ponekada opasno zasijecajući prstiće, čak i krvarili, ili su moljakali spretnije da im oni zašilje olovku. Vječnu uspomenu na žilet za šiljenje olovaka nosim u sjećanju, ali nosim i još jasan i veoma uočljiv ožiljk u donjem dijelu desne podlaktice, neposredno iznad dlana, na mjestu gdje smrtno zaljubljeni ili razočarani obično sijeku vene. To mi je dječija đačka uspomena iz učionice u drugom razredu, koju mi je nenamjerno, ali u neslanoj šali, zarezao Ibrahim zvani Ojica. Ožiljak je uvijek vidljiv i odnijeću na Onaj Svijt. Tada smo se svi u razredu, pa i ja, smijali Ojicinom nestašluku i nismo bili svjesni moje sreće da mi Ojica svojim brzim oštrim rezom žileta nije presijekao vene i veoma važne žile.

Tek nakon niza avantura sa žiletima, šiljenjem olovaka i ovladavanja lijepog pisanja pisanih slova suhom olovkom, mogao se početi učiti predmet lijepo pisanje. Taj predmet je podrazumijevao pripremu i roditelja i đaka za niz radnji od kojih je najznačajnija bila priprema da se bočica od desetak mililitara sa indigo plavom tintom, mastilom, proizvođača Karbon, svakodnevno odnese u školu i donese kući. Trebalo je dobro paziti da se bočica ne razbije i tinta ne izlije u đačke torbice ili u džepiće pantalonica i kaputića, pa onda nastavi razlijevati po tijelu sa koga se zadugo ne može sprati ni tadašnjim najboljim Astra sapunom za pranje veša. Moralo se, zatim, dobro paziti kako se nosi drveno držalo i metalno perce za pisanje, koje je, ako se nosilo u držalu, moglo bosti i bolno ubosti. A ako perce nije bilo u držalu nastajao je novi belaj, jer se, onako maleno, lako i često gubilo. Većina nas se radije odlučivala da stavimo perce u držalo rizikujući da nas bode, nego da ga izgubimo, jer bi tada pokusali novu poparu i od učitelja i od roditelja, koji bi, kako god uradili, kao po pravilu, smatrali da smo i šlampavi i neodgovorni. Ovih opasnosti i ne malih problema, bili su pošteđeni rijetki, samo oni koji su imali drvenu pernicu s pregradcima, u koju su bile uredno složene olovka, gumica, šiljalo, držalo za lijepo pisanje i metalno perce.

Nadalje, posebna teka za lijepo pisanje bila je bolje pažena i više mažena od svih drugih teka i sveski, pa čak i knjiga, jer su njen sadržaj i urednost pokazivali koliko je neko od nas učenika uredan, pažljiv, marljiv, kako koji od nas lijepo piše, a time, otvoreno su stariji govorili, ima i lijepu životnu budućnost, čime se ponosio i učitelj i roditelj. Uvijek je bio problem kako to mjezimče od teke nositi u malenim ručno sašivenim leđnim torbacima, grubim ruksačićima od cerade, ponekom otkanom leđnom torbaku ili u rijetkoj polivinilskoj tašni sa velikim rajfešlusom, a da se teka ne pogužva, da se ranije napisani tekst ne navlaži i da se, Bože sačuvaj, radi toga razliju sva tintom ispisana slova i time upropasti sav raniji trud. Dobro se pazilo da teka ne dobije magareće uši na uglovima, što je, opet, bila najveća đačka sramota, pošto bi takva teka ličila na čuvenu Lakanovu čitanku iz tada poučne priče o ovom aljkavom đaku. Lakan je, kaže dječija priča za poduku đaka, da bi naučio zadato gradivo, umjesto da čita, svoju čitanku, svu iskupusanu s magarećim ušima na svim ćoškovima, uveče uzaludno stavljao pod glavu ispod jastuka. Uzalud se Lakan nadao se da će tako svo gradivo preći iz knjige u glavu. Tada je neko mogao biti i loš đak, samo neka nije toliko loš i aljkav kao Lakan.

Većina onih koji su lijepo pisali, pa još ako su kasnije u višim razredima četvorogodišnjeg školovanja znali, tablicu množenja i dobro znali računati, ako su znali sabiranje i oduzimanje, uz malo sreće i pomoć važnog rođaka ili prijatelja, mogli su čekati i dočekati lijepu vlastitu budućnost!

Gornji, priznajem, sentimentalni opis jedne od prvih faza školovanja i sticanja praktičnih znanja kroz predmet lijepo pisanje naznačio je odgovor na sadašnje iščuđavanje mladih - kome je i zašto bio potreban taj predmet lijepo pisanje i njegovo vježbanje. U vremenu kada, uglavnom, nije bilo nikako, a kamoli dovoljno mašina za pisanje, i kada računari još nisu bili ni u primisli, društvo je trebalo evidencije, trebalo je upisivati novorođene, vjenčane, razvedene ili umrle. Za svaku oblast i fazu društvene aktivnosti oduvijek su bile posebne knjige. U preduzećima je trebalo pisati prijemnice ili otpremnice robe, evidentirati ulaze, izlaze i stanja roba u skladištima, te pisati zapisnike u miliciji, sudovima ili brojnim sastancima. To su najčešće bila trajna dokumenta koja je trebalo pisati istim već opisanim perom i tintom da se trajno mogu sačuvati i trajno koristiti. Radi toga i nisu mogla biti pisana nečitkim švrakopisom, već oku, i svakom gospodaru, ugodnim krasnopisnim lijepim pisanjem.

Tako poželjno lijepo i društvu potrebno pisanje, uspješno mogu pisati samo nadareni, od učitelja poučeni, upornošću uvježbani, od roditelja podržani, upornošću oboružani, a od uticajnih rođaka i prijatelja zapaženi, pa odabrani pojedinci. Oni će vrlo osjetiti sreću i zadovoljstvo prvog državnog posla, uz dobre šanse za lijepu, dobro plaćenu i prosperitetnu budućnost. Pojedinci, oboružani spretnošću lijepog pisanja,  postajali su činovnici s izvjenim napretkom u karijeri.

Tako su, sjetih se časnih i dragih prijatelja, počinjali Huso Bukarić, Nikola Čivčija ili Alija Teskeredžić. Znam ih dobro i uvjerio sam se sarađujući sa njima da su bili vrijedni i časni. Bilo je posvuda mnogo takvih, zaposleni su, prvo kao pisarčići na dalekim šumskim radilištima, a radni vijek i karijeru su završili kao priznati knjgovođe, računovođe i blagajnici. Kao po nekom ustaljenom modelu zaposlio ih je šef šumarije Vejsil Ribić, zet Huse Bukarića.

I moga oca preporučio je i zaposlio jedan od Hadžiabdić iz Bugojna. Bile su to lične veze, bio je znači prisutan društveni nepotizam, zapošljavanje preko veze,  veoma izraženo i rašireno. Ali uz tu društvenu deformaciju odtvarivana je zajednička korist samo pod uslovom da i kadidat mora nešto pružiti. Da kandidat, bez obzira što je prirodno obdaren, nije učio i naučio lijepo pisanje, nikada ne bi mogao postati državni službenik ili matičar, recimo. Zapravo moj otac ne bi bio zaposlen u mjesni matični ured, a mene i moga mlađeg brata u matičnu knjigu rođenih upisao bi neko drugi. Džaba bi se neki od dobro pozicioniranih rođaka ili prijatelja trudio i nastojao da iskoristi svoj društveni položaj i veze da bi nekoga zaposlio ako je taj bio nepismen, bolje rečeno onepismenjen. Taj i takav bez vještina u lijepom pisanju u kancelariji nikome ne koristi, onmože , čak, biti samo sramota onoga ko ga je predložio ili uspio ubaciti u državni posao. Zato, druškane moj, sve ću ja učiniti da se zaposliš u državnu službu, ali i ti moraš nešto znati i kasnije još više dati, prvenstveno moraš znati lijepo pisati, a još ako znaš i tablicu množenja i znaš računati, još je lakše. Važan je krajnji rezultat, jer ćeš ti ćeš do kraja života primati državnu platu.

Ma koliko se onaj sistem i ono društvo smatralo istorijskom greškom, neefikasnim, totalitarnim i nenarodnim, banalni primjer lijepog pisanja, kao uslova za zapošljavanje u državne službe, pokazuje da je tadašnji sistem obrazovanja praktično i odgovorno prilagođen stvarnim društvenim potrebama. To je sušta suprotnost ponašanju društva u kome, u vremenu potpune i sveobuhvatne informatike, kada škole još nisu, niti se to ovdje još sveobuhvatno planira, potpuno opremile školske kabinete. Kasni se u sistemskom uređenju obrazovanja za savremene tehnologije i praktično računarsko opismenjavanje primjenjivo odmah. Čiak je internetski priključak jedan od najsporijih, ali i najskupljih u Evropi. Individualno internetsko obrazovanje često je jedino stalno usavršavanje mladih. Mladi su uglavnom samouki,  jer im društvo nije pružilo odgovarajuće uslove za organizovan i sistemski rad i usavršavanje. Iako samouki znanja su im zavidna i uglavnom primjenjiva na svakodnevno korištenje društvenih mreža.

Mladi se čude kome i zašto je trebalo lijepo pisanje, pa sam gornjim objašnjenjem  pokušao barem malo približiti njegov značaj u ondašnjem obrazovnom sistemu. Naravno, lijepo pisanje, kome me učio i bio naučio pokojni Vitomir Đikić, moj drugi dragi učitelj, s razlogom je zauvijek nestalo je iz programa obrazovanja. Ali podjećanje na njega podsjećanje je na društveni kontekst u kome je i tadašnji nepotizam, rodbinska veza kod zapošljavanja u državne službe, tražio i od kandidata s druge strane da nešto zna i pokaže da može ovladati  znanjima i može upravljati  procesima s društvenom svrhom. Najpogubnije je što današnji nepotizam ne traži znanja. Dovoljno je imati moćnika u sistemu koji zapošljava.

A lijepo pisanje ostaje samo u sjećanjima. U Finskoj djeca više i ne uče pisana slova!

Nestao je i predmet domaćinstvo, u kome sam od nastavnice Crnogorke Branke Komatine naučio korisne informacije o zdravoj ishrani i načinu spremanja u kući, pa, čak, i zašiti zakrpu na pantalonama, bolje i ljepše, govorila je moja majka, nego ijedna curica.  U vremenu mog osnovnoškolskog obrazovanja, prvih šezdesetih dvadesetog vijeka, bila je uvedena, ali je ubrzo izbačena poljoprivreda, na čijim sam časovima od Mustafe Salihića, inženjera poljoprivrede, naučio mnogo o poljoprivredi, o rasnim muznim kravama, simentalki posebno, ali i o skromnoj domaćoj kravi buši, sanskoj kozi kao sirotinjskoj majci, kojoj je u znak zahvalnosti podignut spomenik u Tuzli. Tada sam dobio i prva saznanja o izdržljivom bosanskom konju, opjevanom u mnogim, posebno u muslimanskim epskim pjesmama o Muji Hrnjici, koji je zasluženo dobio svoj spomenik u Velikoj Kladuši i pred Veterinarskim fakultetom u Sarajevu. O virusnoj bolesti šljive, šarki, koja je tada prekrila većinu grana domaćih šljiva i konačno učinila da gotovo nestane, a od njenog ploda uvijek se pravio najbolji pekmez, zvani recelj ili bestilj, slasni namaz na šnitama domaćeg hljeba, koji smo kao djeca strasno jeli u svakoj prilici, posebno tokom dječijih igara. O čuvenoj domaćoj rakija od tih šljiva, šljivovici, ne treba trošiti riječi. Najbolje je pitati nekog Nijemca koji je barem jednom probao šljivovisu od bosanskih šljiva.

Nestao je i školski predmet ručni rad. Moguće da je ukinut opravdano, jer kome još treba da djeca uče kako od drveta napraviti makete kućica, minijaturne lopate, motike ili mala drvena kola, kako uraditi razne ukrase od cvijeća, žice i platna ili naučiti kako se praktično koristi nož, turpija, odvijač, šarafciger. Sve to djeci, smatra se, ne treba više, kao da će sve vještine naučiti i stvaralačke potencijale razviti, danima sjedeći sami u izdvojenoj dječijoj sobi i buljeći u sveznajući, ali ne i svemogući računar. Zemlje koje žele da im djeca ovladaju tehničkim znanjima omogućavaju svojoj djeci da osjete i savladaju tehnička predznanja.

Može izgledati smiješnom obaveza da smo nekada i mi muškarčići, kao i curice, učili krpiti zakrpe, ali to je bilo vrijeme društvenog siromaštva, kada su naše majke, od parheta, mekanog i toplog pamučnog platna, ručno krojile i šile, ljeti kratke, a zimi duge gaće. Ako naučiš šiti i ušivati dok si još mali i mlad, nećeš imati problema kada se odvojiš od kuće, pa budeš negdje na radu ili na služenju višemjesečnog obaveznog vojnog roka, recimo. Jer, tada je svaki vojnik tokom služenja obaveznog vojnog roka, na svakodnevnoj jutarnjoj smotri morao biti uredan, obrijan, ošišan, počešljan, čistih, dobro namazanih i uglancanih čizama ili cipela, nepoderane odjeće, svako je dugme cijele odjećemoralo biti dobro zašiveno. Zato je pribor za šivenje, igle različitih veličina i više vrsta konaca kod svih vojnika bio obavezan. I svima, koji ćemo kasnije nastaviti školovanje ili studiranje i početi život u đačkim i studentskim domovima većih gradova, taj pribor bio je prijeko potreban. Roditelji su nam mogli priuštiti samo sezonsku promjenu odjeće, a u tom međuvremenu odjeća se habala, pa je bilo nezgodno ići na predavanja, šetati ulicom ili ići na prve ljubavne sastanke, a nemati svu dugmad biti obučen u poderanu odjeću. Majke nema da ti zašije zakrpu, a cure, curice i kolegice mršte se na tvoju molbu da ti to one urade, jer, Bože moj, raja voli da se šali i složiće ti odmah neku rugalicu. Zato izbjegni moguća poniženja, primijeni naučeno u školi da ne izgledaš kao odrpanac. Zapravo, uzmi iglu i konac i ušivaj zakinuto platano na dotrajalim pantalonama, krpi čarape prokinute grubim palčevima ili prišivaj otpalu dugmad, kako bi izgledao pristojno i uredno.

Novu generaciju, istina, sve manji zanimaju društveni odnosi, pa i oni najjednostavniji. Ali je, ipak, nejasno kako novim generacijama omogućiti da shvate, niti kako im objasniti sve složenije društvene procese i odnose u kojima oni, htjeli ili ne htjeli žive, ako su u školama odavno ukinute društvene nauke, kao što su filozofija, logika, etika ili osnovi političke ekonomije. Postalo je logično i nepotrebno, čak i društveno poželjno, da se time ne bave i ne opterećuju široki društveni slojevi društva. Sve su glasniji zagovornici starih, dobro poznatih, ali i nekih novih ideja i ideologija, čak i  totalitarnih, skrivenih pod plaštom neoliberalizma, a kojih je, uzgred, sve više, koji smatraju da su apsolutne slobode tržišta i kapitala jedini pravi put budućnosti. Pri tome se zanemaruje da je ta globalna igra potčinjavanja slabih samo u interesu velikog, snažnog i nezajažljivog kapitala, koji je nosilac novog ekonomskog poretka ili društvenog globalizma.

Sve složeniji društveni odnosi u svjetskim razmjerama, kada je svijet, zahvaljujući nezaustavljivim silama komunikacijskog i tehnološkog napretka i nezajažljivosti nosilaca strukturalnih promjena, postao uistinu malo globalno selo, sve više i sve češće traže brze analize, objašnjenja i sve ubrzanije donošenje najvažnijih odluka. Liberalni kapitalizam i liberalizacija svih mogućih ličnih i društvenih odnosa, uz uporno zagovaranje sveopšte globalizacije, izrodli su društvenu skalu vrijednosti po kojoj su kapital i profit, kao njegovo čedo, postali mjerilo svih, pa i vremenskih, vrijednosti. Donedavno su društvenu izopačenost manifestovali uglavnom pojedinci ili manje društvene grupe i bili društveno otuđeni izopačeni i sankcionisani, a trenutno asocijalna, štetna i društveno opasna ponašanja sve češće čine i iskazuju sve veće društvene zajednice, čak i cijela društva. Sve, baš sve, materijalno i duhovno, svedeno je na mjeru digitalnih displeja ili monitora na kome se ispisuju, i svaki čas mijenjaju stanja i promjene, bezosjećajne i bezlične cifre i brojčane vrijednosti, čas sa šest, čas sa sedam, pa sa osam i više brojeva, a onda sve ide unazad, pa opet unaprijed, povećava se ili pada broj tih cifarskih jedinki. S tom skakom i skokovima ili padom bezlične, neostvarene, a očekivane cifarske virtualne, ne i stvarne, vrijednosti iskazane na monitoru, radosno skače i pojedinac, koji je, u krajnjem, zapravo, samo vlasnik stvarnog stola za kojim sjedi, stolice na kojoj sjedi, displeja i te bijedne hladne sobice u kojoj se odigrava lažna iluzija življenja.

Vlasnik tog prostora, oskudnog inventara i napadnog displeja, ujedno je kupac i prodavac akcija, dionica, a boraveći u svojoj sobici iluzija čas je sretan što vidi ogromnu virtualnu cifru na displeju, čas je tužan i žalostan, jer vidi mizeran broj cifara, dvije, jednu ili ponekada nijednu, očajava jer je, eto, odjednom postao siromašan, kao što se radovao dok je maločas bio lažno bogat. Onako sam, i vječno sam sa svojim ciframa, bez ljudi, bez istinske radosti u ljudskom bogatsvu i siromaštvu, ali kao ljudskom stanju, on nije ni svjestan svoje bijede i siromaštva, ma koliko istorodnih jednomislećih pojedinaca imao na direktnoj vezi putem žičanih i bežičnih veza. Zato i jeste toliko okrutan! Stvarni čovjek, čovjek i ljudsko biće, takvima ne znači ništa! Kapital, cifre, samo brojevi mjerilo su vrijednosti! Sve se ljudsko i prirodno, time i Božije, poništava i uništava da bi odabrani, a kojim mjerilima su odabrani, ostvarili svoju fikciju i iluziju ličnog bezsadržajnog zadovoljstva.

A to, kao što ni do sada ništa nije, neće i ne može trajati vječno! Ljudskom biću je imanentna, njemu svojstvena i od njega neodvojiva, stalna borba protiv nepravde, ekonomske naročito, što je vrlo često samo puka borba za preživljavanje i instiktivan nagon i potrebu za biološkom reproducijom, posebno. Uostalom, te borbe su stalna potka ljudske istorije, kao što je borba dobra i zla u teološkom smislu. Pravda ili nepravda u raspodjeli prirodnog i društvenog bogatstva uvijek su bili predmetom društvenih analiza, osporavanja ili podržavanja. Ako se pojednostavi problem i stavimo sebe istovremeno u odnos subjekta i objekta, u te odnose nas kao ljudskih bića, komšija i susjeda, koji se međusobno poznajemo i zajedno živimo, potpuno je jasno da se naši životi toliko međusobno prožimaju da mi postajemo oni - i obrnuto. Ne mogu ja pjevati dok on plače i moja pjesma zavisi od njegove, kao što ne mogu pržiti ćevapčiće na roštilju u bašti ili balkonu i odašiljati opijajući miris lijepo pečenog mesa dok on gladuje!

Društvo, ma kakvo ono bilo i ma koji stepen razvoja doživjelo, mora iznaći i dati rješenje da se barem dio društvenog bogatstva preraspodijeli onima koji ne mogu, ne znaju ili nemaju priliku, jer obrasci tih rješenja već postoje, samo ih treba podržati. Nevjerovatno je saznanje koliko su države i njihove institucije postale bezosjećajne, socijalno neosjetljive, bezidejne i nesposobne da sve svoje građane vide istom vizurom  u nastojanjima da vlastitoj državi obezbijede samoodrživost i mirnu budućnost, a još je tužnija spoznaja da su mnoge vjerske institucije postale dio sistema koji ubrzava propast ljudskih zajednica i njegove duhovnosti. Ako je takav odnos prema svom čovjeku u svojoj državi, što znači i prema rođenom bratu i najbližem, a jeste, logično je postaviti pitanje da li ja, neko pored mene, ili svi mi, ikada pomislimo išta o onom beznadežno napuštenom, koji negdje daleko, u nekoj dalekoj Nedođiji, gdje nema ni vode, gdje nema drveta, gdje nema ni travke, bez hrane je, gdje nema puta, tamo gdje samo postoji - nikuda! Ima još samo ono iznad, gore, ima visoko plavo nebo kojim svi lete, samo on, što je ispod tog plavetnila, ne može, jer nema čime letjeti, a on nije ptica.

Ali vjeruje da ima ono što je ispod pijeska, ispod pješčanog nanosa na dinama usred stravične pustinje, koja ispod krije nemjerljivo i neodoljivo bogatstvo. U taj pijesak bi ga oni, što lete njegovim plavim nebom, najradije zakopali iskopavši mu veliku rupu, za duboku raku, odmah u blizini duboke rupe druge namjene, kopanu uz potmulu neizdrživu buku bušilica u ugradnji bezbrojenih bušotina, što iz njegove zemlje izvlače gustu tečnost, što se presijava skorim zlatom. Sve su mu to uzeli odavno i to još to otimanje proglasili ovozemaljskom pravdom, ozakonivši je legalnom kolonijalizmom. Njemu, domaćem, domicilnom, tu rođenom i urođenom dali su lažnu nadu i efikasna sredstva da, ubijajući vlastitog brata, ubije vlastitu budućnost i novouspostavljenom zaslugom dobije veću i dublju raku!

Ali sve se mijenja i dobija nove oblike, uglavnom nenajavljene i nepredvidive. Uskoro onaj isti,  prije nego će leći u svoju jasno naznačenu raku, koju sam sebi izgradi slijedeći pomoć i projekte došljaka, on, niko i nikakav, pustinjak, nezahvalnik, krenuo je iz pustinjske Nedođije, prema vodi, prema velikom morskom prostranstvu, prema zelenilu šumskih i trava, prema hrani i novoj nadi, potpuno svjestan da ide prema Velikom Bratu da ga posjeti i još jednom podsjeti, ali sada u njegovoj sobici sa blještećim displejom, da su oni istog roda i od Istog Boga. Sa sobom je poveo djecu, mnoštvo djece, oca, majku, brata, sestru, rođake, njih mnogo, nisu ponijeli ništa, jer ništa nisu ni imali za ponijeti, ukrcali su se na brod i evo ih plove, ma ne plove, plutaju u Sredozemlju.

Panično je primijećeno - oni dolaze! Neće svi uspjeti doći do obala i dvorca Velikog Brata. Najmanje polovina, gladni i žedni, goli i bosi, ali okupani i čisti, nestadoše u ogromnim talasima Sredozemlja, dok je polovina od onih mnogobrojnih već tu, nekako su doplutali na obale! Došli su po svoje! Došli su po ono što su im ovi uz Velikog Brata na obali davno odnijeli. Ovi iskrcani na obalu sa sobom su ponijeli i  donijeli svaki svoju sudbinu, svoju bolest, jad i čemer. U svojoj Nedođiji ostavili su kuće, kojih nikada nije ni bilo, i sve tamošnje bogatstvo neka, kao najdraža hrana, teče poganim venama Samoproglašenih Vječnih Vladara Svijeta. Usput, donijeli su i sjećanje na svoju kulturu i tradicije društava u kome je postojala ljudska zajednica i bila odraz njihove nekadašnje duhovne ravnoteže. Vladari Svijeta ih ojadiše, jedne ojadiše otimajući im naftu, druge ojadiše otimajući im šumu, treće ojadiše uzimajući im vodu, a naredne, ne i posljednje, ojadiše trujući im zrak, onaj isti zrak koji udišu i oni, samo toga još nisu svjesni. 

Zato, ubijeđen sam da sam u pravu, za čovječanstvo je opasno da se jedinkama, subjektima, svima bez izuzetka, dati apsolutnu vlast, makar i, navodno, demokratskim putem. Ništa manje zlo nije onemogućiti učenje i saznanja pojedinaca o osnovama društvenih odnosa među ljudima, jer spoznaja o njima omogućava kritičku analizu i pravilno usmjeravanje razvoja čovječanstva prema blagostanju u uspješnoj saradnji umjesto, već naslućenim, strahotama destrukcije i samouništenja. Zbrojene i nezbrojene strahote ubrzanog napretka liberalnog kapitalizma, koje otuđenim, usamljenim, nezasitim ali već i prestrašenim pojedincima, nagomilaše neslućeno i, u osnovi lažno bogatstvo, izraženo u stalno promjenjivom broju cifara onog displeja u blindiranoj sobi ili novčanoj vrijednosti profita, deponovanog, položenog u malu plastičnu karticu bankovnog računa i opet izraženog u ciframa u čijem odrazu vrijednosti nema istinske ljudske radosti i užitka, nego je zebnja, strah, nemir i, nerijetko, ljudska stradanja ili prirodne katastrofe.

Puko zbrajanje i umnožavanje rezultata i jedinica vrijednosti liberalnog kapitalizma nije ekonomska kategorija, ona je isključivo gruba i sirova matematička radnja. Jednostavno i banalno, prosto i la(h)ko je matematički izračunati da dva i dva jesu četiri, ali to nije ekonomska kategorija, jer matematika u tom odnosu brojki i nedvojbeno tačnom konačnom rezultatu, nema objašnjenje nijednog drugog odnosa, društvenih odnosa, pogotovo. Matematitika ništa ne zna, niti nju zanima, kako su onih prvih dva ili onih drugih dva nastali, niti kako i zašto su se udružili, spojili pa je nastalo ukupno četiri. Ali u konkretnom životu, u ekonomiji koja podrazumijeva složene društvene odnose pojedinaca i društvenih grupa, važno je znati jesu li onih prvih dva sačinili, napravili ili obezbijedili muškarci ili žene, samo muškarci ili samo žene, jesu li oni stariji ili mlađi ili je to neka polna i starosna kombinacija grupe, jesu li oni Evropljani ili Balkanci, kojeg su kulturnog kruga i porijekla, imaju li i kakvo im je životno i radno iskustvo, jesu li heteroseksualne ili homoseksualne sklonosti,  što je isto tako važna spoznaja i za one druge, pa još ako neko ide do pogane krajnosti, pa i to želi znati, koje su boje kože ili koja im je religija. Lažu nosioci i zastupnici liberalnog kapitalizma da im je svejedno odakle dolazi proizvod, jer čim saznaju da je porijeklom iz njihovih nekadašnjih kolonija cijena je znatno niža. I kada se sve zna o onih dvoje što međusobno sarađuju, važno ekomsko pitanje je kako i zašto su se udružili, koji i kakav je interes, koliko dugo će to trajati i postoji li mogući konflikt, kakve su posljedice po prvog, a kakve i koje po onog drugog.

U pomenutoj prostoj matematičkoj radnji toliko je složenih ekonomskih društvenih odnosa koje mogu samo objasniti društvene nauke, ali o tome treba stalno učiti da bi se o tome barem nešto znalo. I sve je s razlogom, pogotovo ako se žele harmonizovati društveni odnosi i izbjeći konflikti koji neminovno, sigurno i ubrzano vode zajedničkom i sveobuhvatnom samouništenju.

Da bi se razumjelo drugoga i sa njim, ne pored njega!, radilo i sarađivalo u interesu zajedničkog opstanka i napretka i mogućeg poboljšanja života, moraće se, što se prije spozna to bolje po čovjeka i ljudski rod, pristupiti humanizaciji svih odnosa i primjenjivati pozitivna iskustva, spoznaje i saznanja svih humanističkih nauka, a sociolologije i socijalne psihologije i političke ekonomije posebno. Eh, kada bi se, napokon, sve korisno i poučno naučilo iz istorije, pa ponešto naučilo iz klasične filozofije, psihologije, morala i etike, sunovrat bi trebao biti izbjegnut. Treba zamisliti dvojicu, nazovimo ih prvi, koji su obrazovani samo toliko da u zatvorenom prostoru znaju samo da hladno i bezosjećajno pritišću dugmad na svojoj proizvodnoj liniji, čime postaju samo dio te sofisticirane linije, koja pravi njima nepoznato nešto i drugu dvojicu, koji su, negdje tamo daleko, isto tako obučeni da hladno i bezosjećajno, na nekoj drugoj sofisticiranoj liniji bezosjećajno pritišću svoju dugmad i prave njima nešto nepoznato. Njima je sve nepoznato i strano, oni su ubijeđeni da mogu jedni bez drugih, jer ne znaju da li oni drugi i postoje kako bi nastale njihove, u osnovi, zajedničke tvorevine. Jer je, opet, neko nepoznat, sve to spojio u nešto monstruozno nepoznato i  tako ostvario vlastiti sebični cilj ka gomilanju kapitala sa lažnim sjajem, ali na putu bezosjećajnog samouništenja.

Roboti i robotizirani ljudi možda mogu pomoći, ali nas neće spasiti!

Ako nismo religiozni - budimo humani!
          Spasimo druge da bi spasili sebe!

Gornji Vakuf-Uskoplje

Zapisano: 24.08.2014. godine                                         Enes Čemer

Dopisano: 03.09.2019. godine

12. Isti u različitosti

Stari Bošnjak, musliman, klanja se fra Luki Markešiću,  

Hrvatu, katoliku, koji leži u lijesu iza katoličkog križa 

Foto Davorin Sekulić, Klix.ba

Gornja fotografija, snimljena je 12. avgusta 2014. godine, na dan sahrane bosanskog franjevca fra Luke Markešića, mojoj malenkosti već je kultna. Njen autor Davorin Sekulić, muzičar i mladi majstor fotografije, obavljajući redakcijski zadatak tokom odavanja posljednje počasti preminulom fratru, kliknuo je instiktivno osjetivši bitan i neobjašnjivo snažan, metafizički trenutak prožimanja uzajamnog i istog, mada u svojoj naravi potpuno suprostavljenih sadržaja što u sponatnoj pojavnosti naviru iz fotografije. Tehnički rečeno zaustavljen je trenutak istovremenosti živóta prisutnih i smrti zajedničkog im prijatelja, kao povoda susretu, čime je autor nesvjesno zabilježio i bez riječi najbolje opisao životnu stvarnost ovog mjesta pod Suncem u kome se događaj zbiva. U mnoštvu različitosti iz fotografije izviru dostojanstvo, skrušenost, pobožnost, zamišljenost, brižnost, snažna religioznost, ali i optimistična vedrina, i sve u okrilju ljudske spontanosti i dobrovoljnosti u stalnom neprekidnom i mukotrpnom traganju za najrazličitijim zajedničkim sponama svih ovih ljudi, a posebno njihovih religija u „nenasilju, kao prvom načelu vjere“, kako nas je pokušao podučiti Mahatma Gandi.

Pažljivom gledaocu neće promaći da fotografija bilježi kako nepoznati starac, očito, musliman, Bošnjak, nekada je bio i Musliman, vjerovatno niotkuda i niotkoga organizovan i neprisiljen, neposredan, neušpaliren i nepodučen, došavši nakloni se lijesu Luke Markešića, katolika, fratra franjevca, Hrvata, i svojim dobrovoljnim i slobodnim prisustvom posvjedoči o svojoj privrženosti istinskim načelima svoje, ali i pokojnikove vjere. Slobodnom voljom, i u svojoj vjeri, stari Bošnjak klanja se čovjeku katoliku, koji je, opet, slobodno živio i svojim fratarskim poslanjem propovijedao slobodu u svojoj i svakoj drugoj vjeri i uporno podsjećao vjernike da je Bog samo jedan i da tom spoznajom On postaje svačiji.

Bošnjakov naklon, muslimana, fratru Hrvatu, katoliku, što leži u lijesu iza katoličkog križa, traje u trenutku dok se skrušeni Bošnjak desnom rukom oslonja na  obični štap i dok u svojoj vjeri, to se ne može čuti, ali se jasno vidi ispružen položaj lijeve ruke i po tome može naslutiti, da izgovara suru El-Fatiha, prvu suru svete islamske knjige Kur'ana, upućujući svoju molitvu za spas duše preminulog, upućujući je Jednom, istom, zajedničkom Bogu.

Njegova odjeća, sako i pantalone, preširoki su i od nekoga mlađega, od sina, možda, pozajmljeni za ovu ceremonijalnu prigodu opraštanja, govore o njegovom skromnom imetku i društvenom statusu, ali i o velikom duhovnom bogatstvu i širini njegove duše i snage i bliskosti u duhovnosti koja osjetilno lebdi u njegovom i fratrovom ovozemaljskom zajedničkom prostoru. Košulja je bijela, svečana, otmena, što pojačava dostojanstvo trenutka tužnog opraštanja od, vejrovatno, lično neupoznatog sugrađanina, susjeda, koga je zbog njegove ljudskosti uzeo za prijatelja, koji prvi preseljava iz jednog zajedničkog im ovozemaljskog prostora, u novi, uskoro zajednički Vječni Svijet, pred Jednog i Jedinog im Boga.

Upadljivi crveni fes Bošnjak ne nosi svaki dan, nije to više u modi, ali ga je toga dana stavio na svoju sijedu glavu namjerno da označi i pojača i vizualnu različitost tradicionalnog dijela svoje narodne nošnje od habita franjevačkih fratara u kojem, u lijesu ispred njega, leži fra Luka Markešić. Te vizualne različitosti samo su oznaka nametnute vanjštine svijeta i samo pojačavaju duhovnu bliskost njih dvojice, čime stari Bošnjak, što se klanja neupoznatom preminulom duhovnom prijatelju, i fra Luka, koji odlazi na svoje posljednje putovanje, ostaju isti, čak i u toj folklornoj različitosti.

O životu ili o smrti, pa i ovom događaju sa gornje fotografije, kao i o svemu drugom u životima aktera ili našim životima, može se stalno govoriti ili pisati ili, naprosto, promišljati, a putevi, stil i način te aktivnosti mogu biti filozofski, sociološki, politički, novinarski, literarni, umjetnički ili naivan, ali, ipak, ljudski. Često su i neljudski. Svejedno. Jedno je sigurno: cilj i namjere subjekata tog umnog djelanja uvijek su isti - ubijediti onog drugoga, da ovaj prvi, što ubjeđuje onog drugoga, ima pravo.

Sve, svašta i svako iz gornje fotografije mogu se omalovažavati, nipodaštavati, ismijavati, sumnjičiti ili nabjeđivati, što se i činilo, kao što se mogu i nahvaliti, braniti ili veličati s razlogom ili bez njega, s nekim, jasnim ili nejasnim ciljem, ali pojavnost i sadržaji iz gornje fotografije i njena osjetilna unutarnja metafizička nabijenost neće se promijeniti nimalo - baš nimalo! Uprkos naporu, stilu, pravcu ili svrsi i ciljevima govorenja ili pisanja, sve gore što je zabilježeno na fotografiji u trenu fotografkog klika, ostaje isto. Time ovozemaljska poruka sadržaja fotografije postaje nepromjenjiva potvrda života i njegovog neprestanog događanja i obnavljanja, nepobitni čin, postaje neporeciva činjenica, nastaje povijest i historija.

Sadržaj fotografije može se brisati, revidirati i mijenjati. Tehnička dostignuća omogućavaju retuširanja fotografije, čime njena nova pojavnost postaje "nova stvarnost"  i time postaje "nova istina", a prošlost nepostojeća ili lažna. Njenim spaljivanjem ili tehničkim uništenjem mogu se brisati svi njeni tragovi, što je, zahvaljujući tehničkom napretku, moguće. Ali to ne znači da je uništena njena duhovna ili metafizička pojavnost. 

U ime Svoje (!?) grupe pojedinci sve češće. Izvršavajući sramne zadatke čine sramna spaljivanja, retuširanja i revidiranja čak i osjetilne duhovne ovozemaljske stvarnosti, čineči sve „da (im) cilj opravda sredstvo“, svjesni ili nesvjesni da time ubijaju i vlastitu indivudualnost i negiraju i sebe, činioca samog, negiraju pojedinca kao jedinku, kao Božije biće, što je, opet, negacija i Onoga „koji nije nijedne religije“. Istovremeno, ovi lažno skrušeni sramni činioci srama tvrde da to čine u Njegovo Ime.    

Time se glasno, sve više i javno, oholo ogrću Njegovom snagom, bezbožno zaluđeni, mada svjesni da njihovo blasfemično tumačenje religijskih pojavnosti može biti put do ostvarenja zadatog cilja, ili postati njegovo sredstvo.

Gornja fotografija pokazuje starčevo izborano lice na kome se naslućuju sijedi brkovi. Oni me neodoljivo podsjećaju na brkove moga dede Hajdera, očevog oca, pa mi se čini kao da se on, moj dedo Hajder, klanja pred tim odrom. Kao da ponovo čujem njegovo uporno ponavljanje njegovog stava, koji mi je govorio, a ja zapamtio još u djetinjstvu: „Ne trebaju oni mene učiti od kog sam ja krsta! Ja to dobro znam!“ Govoreći o nametanju ijednog krsta, a time i jedne vjere, bio je potpuno svjestan svog istorijskog sjećanja na istorijsko nasljedstvo i na svoju vjekovnu pripadnost bogumilstvu i bosanstvu, kroz koje je svoju vlastitu vjeru istinski doživio od rođenja i živio do svoje smrti, spoznavši i vlastitom sudbinom, još kao vojnik Tirolac - austrougarski ratnik u Prvom svjetskom ratu, da nenasilje mora biti načelo svake vjere u kojoj „Bog nije nijedne vjere“.

Onima koji poriču tu mogućnost spoznaje i pravo na istost života u tolikoj  različitosti naših stvarnosti, možda pripomogne još jedna misao: „Vjerujem da Bog ima isto toliko imena koliko ima živih ljudi“, Zato je i moguće da su „nereligiozni religiozniji nego što to i sami znaju, a religiozni manje nego što sami misle“, zapisa Franz Seraphicus Grillparzer (1791-1872), austrijski pjesnik i dramski pisac i autor posmrtnog govora Ludwigu van Beethovenu.

Poricanje jedinstva u različitosti i poricanje prava na različitosti u jedinstvu, nije drago nijednom svojatanom bogu, a posebno Bogu koji „nije nijedne vjere“, govorio je Mahatma Gandi. Božija stvorenja po rođenju trebaju da osjete, a po odrastanju nauče, koliko je jedinstva u toj različitosti i različitosti u tom jedinstvu, a sve je, barem po religioznom tumačenju, On stvorio. Možda je Bošnjak iz gornje fotografije udahnuo kisik nakon posljednjeg izdaha umrlog fra Luke, jer su obojica, sve do fratrove smrti, živili pod istim nebom i na istoj zemlji udisali isti vazduh. I svako u svojoj vjeri, vjerujući u Istoga Jednoga Boga koji, ponovimo,  „nije nijedne vjere“.

Poricanje jedinstva gornjih suprotnosti, istog u različitosti i različitosti u istom, njihovo skrnavljenje, i pokušaji zatiranja i izmještanje u surovu prošlost ili nametanje vlastitog mišljenja kao kanonsko pravilo i moranje - oholost je. A pozivanje na Boga u oholosti je bogohuljenje, dakle, vrlo, vrlo opasna blasfemija.

Našim rođenjem i dolaskom na ovaj svijet donosimo duhovnu nevinost, tjelesnu čednost i čistotu, bez ličnog opredjeljenja i samousmjerenja u koju ćemo se grupu svrstati i kome pripadati. Mahatma Gandi pravilno nagovještava da je „nenasilje prvo načelo moje vjere“. Oni, koji nas dočekaše na ovom svijetu, odrediše nas i svrstaše po svojim pojedinačnim ili grupnim kriterijima ili interesima. Nas, nikoga, o tome nisu ništa pitali. Doduše, tada, u trenutku našeg dolaska na ovaj Svijet, bilo bi to i besmisleno. Kasnije, kada smo prohodali i spoznali sebe, zaboravili su da nas pitaju ili su to namjerno zanemarili! A mi od njih poprimismo većinu životnih obrazaca, naučismo i nastavismo da živimo živote po istom ili sličnom, njihovom, često nametnutom obrascu. Pravdamo se našim kulturnim i istorijskim nasljeđem, mada to nije značilo da su naši prethodnici bili, ili da smo mi sada, na dobrom, Božijem putu.

Vremenom se mnogošta izobličilo u neznanje i naša ponašanja prerastoše u oholost, pa njihov ili naš bog, svejedno, postade samo njihov ili samo naš, svejedno, i time bog - malim slovom, jer se radi o blasfemičnom dualizmu, postade pripadnikom naše ili pripadnikom njihove religije, a time rase, naroda i nacije, svejedno. Mnogi zasvojataše i posvojiše Pravog u svoga boga. Onog zajedničkog, Jedinog, ne mogu ni domisliti, nisu ni svjesni da time postadoše uskraćeni za nadu u Vječni Red i Mir. Njima Bog i nije cilj, već snažno prijeteće sredstvo!

Gornja fotografija, koja je oslikala rečeni doživljaj jedinstva u različitosti, podstiče racio, ali izaziva i emociju.

Racio nalaže stalan oprez, jer ima podosta onih kojima nijedno jedinstvo iz oslikanih životnih različitosti u očiglednom i neporecivom jedinstvu ne odgovara i koji bi da se sve bogomdane različitosti utope u jedan šablon istosti i istoznačje i, to im sve češće postaje posebno važno, da sve pretvore u bespogovorno jedinstvo pripadnika jedne grupe, vjerski i etnički iste grupe, a time i političke društvene zajednice. Oni, čak, ne žele uvidjeti koliko su, Božijom voljom, različiti i od rođene braće, pa negiranjem prava na različitost poriču i vlastito prirođeno krvno ili genetsko jedinstvo. A, to što su se stari Bošnjak i pokojni fra Luka u istom trenutku našli na istoj zemlji, na kojoj je nekada živio i umro i moj dedo Hajder, pod istim nebom, ispod istih zvijezda, na istom zraku, u istoj državi i istoj rodnoj grudi, u istoj prostoriji, istoj prigodi i na istoj fotografiji, samo u drugoj vjeri i naciji, za njih – opake negatore jedinstva u različitosti - je eksces, greška, koju treba popravljati, popravljati i popravljati i konačno popraviti nekim drugim i drugačijim, dobro ili nemušto osmišljenim i zadatim jedinstvom samo vlastite grupe.

A emocije me uvezaše s trenutkom događanja iz fotografije i ovim starcem Bošnjakom i povezaše me sa mojim dedom Hajderom. Bio je starješina porodice, čije je društveno obilježje obilježje samo bilo da je seoska i poljoprivredna, ali strogo tradicionalna, religiozna i muslimanska porodica u kojoj je ta tradicija podrazumijevala da se čvrsta etička i moralna, u svojoj osnovi religijska pravila, moraju prvo naučiti, a onda uzorno poštovati, ali i provoditi. Uz niz drugih moranja, sva djeca, iz svih generacija, morala su proći strogu i sadržajno bogatu mektebsku obuku, učiti Kur'an, a to znači čitati i pisati arapsko pismo.

Emocije me i uznemiriše, jer je sve očitije da se u društvu povremeno svjesno guši i nastoji da se zagubi i zaboravi ovdašnje tradicionalno vjersko etičko i društveno pravilo i načelo da su sva, baš sva, djeca, i u kući, u školi i u crkvi, sinagogi i džamiji ista i da ih neprekidno trema  podučavati moralnom načelu da uistinu, ne deklarativno, „vole svoje i poštuju tuđe“.

Nikada i niko od nas prije rođenja nije mogao birati mjesto i vrijeme, niti društvene okolnosti vlastitog rođenja. To su mogli samo naši roditelji, a budućoj djeci mogu samo sadašnji roditelji. Nekada se mjesto rođenja vlastitog djeteta nije biralo ili se biralo vrlo rijetko, da se očuva loza i ustoličenje plave plemićke krvi. Ali danas se to čini sve češće, jer je, smatraju to roditelji, dobro i isplativo imati dijete rođeno u Austriji ili Njemačkoj, recimo. Zato neke majke proputuju Evropom da stignu do Minhena i tamo rode, genetski i biološki, vlastitog sina, a državim teritorijem i mjestom rođenja napola Bosanca, napola Nijemca. Ako mu se roditelji odreknu vlastitog bosanskog državljanstva, što je sve češće, postaće samo Nijemac.  Ali važno je znati i zanavijek zapamtiti, do kraja života, da na to demografsko i društveno određenje njihovog novorođenog sina i na odluku roditelja nisu mogli, niti su uticali, novorđeni. Novorođeni će samo primiti nihove obrasce društvenog ponašanja, koje je vrlo često i destrktivno, a po osnove vlastitog porijekla i pogubno.

Poricanje nekih stvari ili odricanje i bježanje od svjesno i ciljano odabranih događaja, koji su se već dogodili u prošlosti u tolikom i šarolikom mnoštvu jedinstva u našim različitostima, uzaludan su napor uma, a izgovoreni nizovi riječi postaju samo nabacane gomile opoganjenog teksta. Sve što je prošlo za vijeke vjekova i zanavijek ostade onako kako je i bilo, samo smo se mi, možebiti, zaboravili, pa negacijom Njegovog i našeg prošlog negiramo i nas i naše buduće. Huleći tako, time poričemo i svako dobro, a afirmišemo, podstičemo i činimo zlo.

Vlastiti lični i porodični primjeri, rado otrgnuti od zaborava i pokušavani biti presađeni u novo vrijeme i novu stvranost, mogu čitaocu biti prepoznatljivi, interesanti i postati obrazac ponašanja. A mogu biti i zataškavani, nipodaštavani, omalovažavani i poricani, što je, rekosmo, uzalud, jer su već postali naša zajednička povijest i historija. Brojni su nam vlastiti primjeri istog u različitosti  i oni zaslužuju da se stalno i posebno pominjanje, koliko zbog istorijski znakovitog sadržaja, a još više zbog ljudi koji su ih činili i učinili.

Ovdje ću ukratko o samo dva lična primjera, a o kojima ću detaljno u nekim od narednih priča:

Nedavno, na tradiconalnom godišnjem porodičnom okupljanju, pitao sam još živog starog osamdesetdvogodišnjeg amidžu Huseina, da li je tačno da je, amidžin i očev otac, moj dedo Hajder, davno, koju godinu poslije Prvog svjetskog rata, u drvenim kolima sa konjskom zapregom, vodio svoju sestru Svetom Ivi u Podmilačje kod Jajca, kako bi je izliječili od neke psihičke bolesti. O tome mi je pričao dedo Hajder lično, pa ako nije da mi amidža otvoreno kaže da ne širim nepotvrđene porodične priče, koji, uz mene, mogu postati porodična laž. Tradicionalno hodočašće i crkvena svetkovina posvećena svetom Ivi Krstitelju održava se do danas, svakog 24. lipnja/juna, u franjevačkoj crvi u Podmilačju, izgrađenoj sredinom 15. vijeka. Hodočašću i crkvenoj procesiji narod je pripisao ljekovita dejstva, pa su brojni bolesni hodočasnici pohodili Svetog Ivu. Svi ovdašnji narodi i svih vjera! Katolici najviše, ali i pravoslavni i muslimani. Dedo mi ispriča da su u odlasku njegovu sestru vezali za stranjače kola, a nakon svete mise u crkvi u Podmilačju nekim čudom je  zaspala i mirna, umirena od napada neobjašnjive srdžbe i bijesa, kući se vratila - zdrava!

Amidža Husein je potvrdio tu priču.

Koliko, kako i zašto zdrava, to je tema drugog sadržaja.

Ili - kako, recimo, zaboraviti katoličku porodicu susjeda, komšija i prijatelja, porodicu Hrvata, katolika, koja vašoj porodici, u ovom slučaju mojoj, porodici muslimana i tadašnjeg Muslimana, prije proklestava zadnjeg rata, upućuje poziv u tradicionalnu katoličku svadbu. I ne samo to, već nudi da sa suprugom budete u svatovskoj pratnji njihove jedine kćerke, koja se udaje u susjedno selo. Ako  znate da je to tradicionalno i veliko priznanje kojim se odaje počast samo najcjenjenijim ličnostima iz porodici udavače, buduće mlade, postajete svjesni koliko je to snažan izraz međusobnog prijateljstva, uvažavanja, poštovanja i prijateljske ljubavi. Ništa nije ibilo smetnja prihvatanju te počasti. Prisutvo činu crkvenog vjenčanja mladenaca bilo je novo priznanje, jer i prisustvom crkvenoj ceremoniji, kao musliman dijelite radost dragih prijatelja, komšija i susjeda, čime u našoj obostranoj prebogatoj zajedničkoj različitosti postajemo isti. Ne morate se krstiti da bi osjetili i saučestvovali u radosti onog koji se krsti!  Sve je samo u funkciji zajedničke radosti.

Odabir bliskog, mada drugačijeg, u svrhu je te zajedničke radosti. 

Ista,  dirljiva pažnja i još značajnija potvrda istog u različitosti, bila je kada smo, uoči ovog strašnog rata i tragičnih sukoba Hrvata i Bošnjaka, supruga i ja bili u svadbenoj pratnji Ankice, rođene sestre bosanskog franjevca fra Janka Ljubosa. Zadovoljstvo je potpuno kada se u toku cereminije crkvenog vjenčanja uvjerite da, kao musliman, prisustvujete činu u kome se skupila brojna porodica radosne mlade uz prisustvo velikog broja fratara i čanih sestara, uglavnom članova obitelji. Poziv i prisustvo tom činu i ceremoniji katoličkog vjenčanja nas istih, ali sa svim svojim različitostima je samo potvrdilo da smo svi zapravo isti ljudi uz zajedničku sreću uprkos našim različitostima!

Primjera je nebrojeno i o njima treba govoriti ubuduće, jer doživljeni i proživljeni primjeri samo potvrđuju da će stalno nastojanje bogohulnih interesnih grupa da nasiljem potaru različitosti i tako razore jedinstvo, ipak neće uspjeti.

No, odavno me proganjala jedna vlastita nedovršena spoznaja, koju sam godinama potiskivao, nadajući se da je nisam dobro razumio i da ona nije, i ne može biti, stvarna, već samo pjesnička, imaginarna.

Nažalost, ova spoznaja možda poriče gore rečeno i traži još veći oprez i snažnije djelovanje svih ljudi na ovim prostorima da se zlo ne ponovlja. A ja na zalasku svog života, i ovim tekstom, kao i dosadašnjim, vjerujem uspješnim djelom, upućujem molbu moćnima i nemoćnima i molim se svim načinima i svim ovozemaljskim i vanzemaljskim silama da se donje pjesnikove slutnje ne učine stvarnim.

Davno, negdje ranih sedamdesetih godina prošloga vijeka, bilo je ljeto, na programu tadašnje Televizije Sarajevo traje emisija, na TV ekranu promiču prelijepi kadrovi snimljeni kamerom neponovljivog Jana Berana. Mada nova, a TV u boji bio je normalna pojava, TV kadrovi ove emisije bili su u crnobijeloj tehnici, ali neodoljivo lijepi i poučno sadržajni. Kamera šeće po rijeci Drini, svjetluca odsjaj vode i kamena u vodi u jalovim valovima u koritu obično plahovite Drine. Tada, podsjećam da je bilo ljeto, moćna Drina bila je neprepoznatljivo malena, krotka, nejaka, blaga. Duško Trifunović, pjesnik, zavrnuo nogavice dugih pantalona, ugazio u vječno hladnu Drinu i govori meni odmah teške, pesimističke, upozoravajuće, i zlosutne stihove jedne od svojih pjesama. Nisam znao ni koja je pjesma, ni koji je naslov, niti da li pjesma govori samo o rijeci ili aludira na naš život. Mamila je na prvu, što bi se reklo. Slušajući stih po stih pjesmu sam doživio i  pretvorio u priču o životu, jer sam bio ubijeđen, ili sam se tome nadao, da Duško Trifunović u tom trenutku govori alegoriju. Nevjerovatno mi je bilo tada, i danas je, da sam odmah upamtio nekoliko stihova. Pjesmu nisam nigdje našao i nisam je mogao cijelu pročitati. Kasnije,  za sebe, koga još poezija zanima, često sam ponavljao zapamćene stihove. Još malo pa će pola vijeka, ja sam ih na isti način sebi govorio i uvijek sam bio ubijeđen da sm ih pravilno zapamtio:

„Kamen u vodi,

voda na kamenu,

uvijek zajedno

- nikada isto!“

Nikada nisam odustao u traganju i pokolebao se u nadi da ću pronaći te stihove u cjelini pjesme i utvrditi šta to tačno piše pjesnik Duško Trifunović.

Internet je čudo! Tamo sam ih našao, i pjesmu i stihove! Sada znam da sam stihove bio pogrešno upamtio, nesvjesno ih prilagodivši vlastitom sluhu, moći memorije i trenutnom strahu. Bio je to navirući strah da je to pjesnikova slutnja o našim suprotnostima i da te suprotnosti postaju naša usuda i da biti „uvijek zajedno“ može i da znači - „nikada isto!“

Pjesma je objavljena 1957. godine i s naslovom Kamen i voda ide ovako:

Kao voda na kamenu – uvek s kamenom nikad kamen.

Sam

pa zato crn

crn

jer sam sam.

Kao kamen pod vodom – uvek s vodom nikad voda.

Hteo bih – licem sam reci predan –
da me takvog nađeš

kada nagrižen suton umače stidno kolena u reku.

Suton ko mlada Ciganka
a reka kao putovanje njeno.

Kao voda i kamen – uvek zajedno nikad isto.

Čitalac će vlastitim doživljajem pjesme Kamen i voda Duška Trifunovića da li je pjesnik ovdje bio optimista ili pesimista.

O Dušku Trifunoviću, bosanskohercegovačkom i srpskom pjesniku i pesniku, 16. maja 2016. godine, povodom deset godina od njegove smrti, u beogradskom časopisu Vreme, pod naslovom Poezija kao sudbina, u podnaslovu Bravar, šumar, student, Muharem Bazdulj piše:

„U petom tomu izabranih djela Duška Trifunovića objavljenih 1991. godine stoji pjesnikova kratka biografija koju valja citirati u cjelini: 'Duško Trifunović rođen je 13. 9. 1933. u Sijekovcu, Bos. Brod. Bio bravar, šumar i studirao književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio profesionalni pisac, a sada radi na TV Sarajevo, vodeći urednik u kulturno-umjetničkom programu. Nagrađivan za pjesničko djelo.'

         U nastavku je bibliografija koja nam otkriva da je Trifunović od svog prvenca Zlatni kuršum iz 1958. godine do tog trenutka početkom devedesetih objavio tridesetak knjiga. Ima nešto u kratkoj citiranoj biografiji što toliko ovaploćuje ideju o kulturi u socijalističkoj Jugoslaviji da kao da i nije čudno što se ta zemlja komotno mogla raspasti nakon što je njen pjesnik dočekao svoje izabrana djela...“

Umro je 28. januara 2006. godine i po vlastitoj želji sahranjen u Sremskim Karlovcima.

Kasnije, neki koji nisu bili za to, i stalno su protiv, da više ikada budemo budemo isto u različitostima, posvojiše i njega i samo za sebe pokušaše uzeti i Duška Trifunovića, a on je, treba ponoviti, i bosanskohercegovački i srpski pjesnik i pesnik. Nas dvojicu, koje spaja pjesma Kamen i voda, spojilo nas je i školovanje: u istu školu smo išli, možda u istoj klupi sjedili. Sarajevski šeret bi rekao: „Šta, bolan u istu školu išao? U istoj klupi sjedio!“

Nadam se i hoću duboko da vjerujem da to nisu stihovi razaranja, razdvjanja i „nestanka u rušenju tom.“ Biće, nadam se, da su to stihovi pjesnikove nade u vječnu metafizičku sponu i metafizičko jedinstvo različitih materija u njihovoj naravnoj različitosti. Obje materije, i voda i kamen, egzistiraju, stalno postoje, svaki svojim usudom, osuđeni su da budu zauvijek zajedno!, mada nikada! i ne moraju! biti isto!

„Poezija je bliža istini nego istorija“, kaže Platon.

Gornji Vakuf-Uskoplje

Zapisano: 20.08.2014. godine                                         Enes Čemer

Dopisano: 30.08.2019. godine

11. Prikaze, mitovi i ljudske sudbine

Prikaza, Foto: Imgur

Prikaza, Fotografija: Radiosarajevo.ba/Arhiv

Ljudi se boje smrti i zato se boje grobalja. Možda ih se jedino grobari ne boje, jer u njima rade svoj častan i turobnan posao ili su, baš radi toga, oni uvježbani da se uspješno bore s tim svojim urođenim strahom.

U jednom trenutku životne dobi spoznao sam da se i mještani sela u kome sam rođen i mjesta u kojima sam boravio, boje svih i svojih vlastitih  grobalja. Potvrdu njihovog, često kolektivnog straha od smrti, sahrana i grobalja, dalo mi je vlastito iskustvo i lično osjećanje kada sam, odrastajući i  malo duže boraveći sa tim ljudima, primajući nove informacije i sam doživio prve strahove. Kasnije, kada sam počeo da razmišljam, analiziram i razumijevam ovozemaljski život i njegove pojave, ali i sve surovije informacije o smrti i zagrobnom životu, svaki puta kada sam prolazio pored grobalja uvijek sam imao osjećaj nelagode i straha. Ovo nema veze sa religijskim shvatanjem smrti i zagrobnog života, jer za svakog istinskog vjernika smrt dar od Boga, to je preseljenje na Bolji Svijet u kome smrtnika čekaju nagrade za dobra djela učinjena na Ovom Svijetu. A, ako se čovjek, deklarisani vjernik, boji smrti, tada nije jasno da li je, i koliko, on siguran da živi po načelima vlastite vjere i Božijim zapovijedima. Ova nepresušna tema je sadržaj religije, teologije, psihologije, filozofije i drugih društvenin nauka od postanka Svijeta i biće aktuelna do Sudnjega Dana. Sve ovdje rečeno na ovu temu su vlastiti i subjektivni doživljaji i nemaju cilj i namjeru pokušaja njihovog nametanja kao generalnih stavova.

Ta vrsta kolektivnog straha od grobalja, bez sumnje,  podstaknuta je i vjekovnim prenošenjem priča o prikazama oko grobalja i u grobljima, o kosturima koji hodaju, skaču, škripe i klapuću, o prozirnim tjelesima koja lebde iznad grobova, grobovima koji se otvaraju i zatvaraju ili nenadnom pojavom glasova mrtvih i najmilijih umrlih, ženama koje grle i dave odabrane. Teme i sadržaji bili su neiscrpni, a mašta je bila sve kreativnija. Pripovjedači su, uglavnom, bili starci, najčešće religiozni ljudi, koje se poštovalo i kojima se bezpogovorno vjerovalo. Pričali su ih najčešće u dugim zimskim noćima, na sijelima u toplim sobama, uz puno slušalaca, među kojima su uvijek najzahvalniji slušaoci bila djeca. Zebezeknuto, poluotvorenih usta i ukočenog pogleda, slušajući priče, koje su sadržajno stalno obogaćivane novim detaljima i riječima s ciljem da izazovu interes, ali i strah kod slušaoca, djeca su gutala i pamtila svaku riječ. Zbog stida ne govoreći nikome o svome strahu,  odlazila su prestravljena na spavanje nemogavši zaspati do dugo u noć, poneko i do svanuća. Priče o prikazama izazivale su nekontrolisane napade straha kod mnoge djece da, u doživljenom i neočekivanom šoku, mnoga djeca, a posebno najvjerniji slušaoci priča o prikazama, noćima nisu mogli mirno zaspati i spavati. Budili su se iz sna uz dječiju vrisku i histeričan plač, skakali su iz posteljine, bježali od progonitelja i vikali, pozivali su imena bližnjih i otvorenih očiju kao, budi daleko, maleni slijepci tražili pomoć okoline. Brižne majke priskakale su u pomoć, milovale ih, uzimale u naručje i privijale u zagrljaj uz majčine tople grudi i tješile ih sve se ne umire i ponovo ne zaspu. Zabrana odraslih, uglavnom roditelja, ili vlastita odluka da se više ne slušaju takve priče, nisu puno pomagali, jer su mnoga djeca već bila inficirana strahom, čije su se pojavne manifestacije ponavljale s vremena na vrijeme i s različitim intenzitetom.

Neke od stalno ponavljanih priča o prikazama, mjestima prikazanja i njihovim akterima, postali su legende na ovim širim prostorima i u svima narodima i religijama. Jedna od njih, moguće da je stvarna, koja je već prešla u legendu, priča je o jednom, ili jednoj, kako gdje, koji je  tvrdio da nema straha od  groblja i da će za dobru naknadu usred noći posjetiti svako groblje. Vjerujem da je čitaocu poznata, ali samo da podsjetim na glavne detalje.

Prijatelji su, kaže ta legenda, prihvatili da za noćnu posjetu jednom groblju posjetitelju daju dobru nagradu, a pošto niko nije htio, niti smio, da bude svjedokom događaja, dogovore se da posjetilac, ponese jednostavnu drvenu preslicu za predenje vune u obliku kratkog štapa i da je, kao dokaz posjete groblju, zabode na jedan grob. Jedne, legenda kaže, tamne noći izvršene su temeljite pripreme, pozvani svjedoci, pripremljena nagrada, obezbijeđena preslica i predata posjetiocu da je zabode u grob koji će sam odabrati. Tačno u ponoć posjetilac je krenuo u groblje i nestao u ponoćnoj tami, ostavivši iza sebe, na popriličnoj udaljenosti od groblja, darovatelje nagrade i ustravljene, ali i radoznale svjedoke. Vrijeme je prolazilo sporo, poslijeponoćno vrijeme trajalo je vječnost, jer svi su u polustrahu očekivali da se iz ponoćne tame, kao što je bio nestao, sada pojavi posjetilac groblj. Ali ga nije bilo! Čekali su i dočekali zoru, čuli su prve jutarnje krištave budilice prvih pijetlova i s nestpljenjem, u sve intenzivnijem strahu, čekali ljudsku siluetu da se pojavi iz groblja. Ali ga još nije bilo! Ništa se nije desilo ni onda kada je dobro svanulo i kada je sunce već obasjavalo obližnje planinske vrhove. Sigurni da se nešto desilo, samo nisu znali šta bi to moglo biti, darovaoci i svjedoci su, umjesto da odu u groblje i vide šta se dogodilo posjetiocu, prestravljeni pobjegli u selo i galamom uznemirili sve seljane. Počele su nove priče o starim događajima, pričali su vlastitu verziju priče o događaju koji se sinoć desio u njihovom groblju i time već počeli da unose paniku i strah još usnulih seljana. Odlučniji i hrabriji muškarci odlučili su da prekinu neizvjesnost, odu do groblja i provjere šta se dogodilo njihovom komšiji i sinošnjem posjetiocu. Oprezno, bojeći se da i oni ne dožive nešto nepredviđeno, došli su do groblja, još opreznije ušli u unutrašnjost i ugledali da na jednom od grobova leži komšija licem uronjenim u travu na grobu. Stalno razgledajući okolinu groblja još opreznije primicali su se grobu i bezživotnom tijelu. Napokon su primijetili da uz nepomično tijelo komšije stoji preslica zabodena u grob. Bila je prvo pobodena kroz dugi mantil kišni mantil nesretnog ponoćnognoćnog posjetioca groblja, pa tek onda zabodena u njegovanu travu groba nepoznatog umrlog. I bez prisustva živih svjedoka događaja epilog se mogao nepogrješivo naslutiti: posjetilac je preslicu zabio u grob, nesvjesno i nenamjerno probivši i dugi mantil kojim je bio ogrnut; u pokušaju da se nakon toga odmakne od groba, čvrsto zakačeni ogrtač mu to nije dozvolio, ali je vjerovatno više puta pokušao da se oslobodi stege mantila, koji ga je vukao ka grobu; šta je sve prolazilo kroz njegovu glavu ne znajući razlog zašto ne može da se pomjeri, možemo samo nagađati. U paničnom strahu umro je od srčanog udara.

Oboračko selo u kome sam rođen, šira porodica u kojoj sam rođen, groblja pored puta niz Hendek i oborački Hanovi povezani su pričom, koja svojim sadržajem podsjeća na gornju priču o noćnoj posjeti groblju. Radi se, zapravo, o jednim istinitim događajem, koji se stalnim porodičnim prepričavanjem obogaćivao novim sadržajem i povremeno doživljavao kao legenda o događaju koji se desio tamo negdje daleko, mada su ovdašnji mještani poznavali aktere i znali mjesto i vrijeme događanja. Dedo Hajder, očev otac, koji u mom sjećanju, a time i mojim pričama, kao mojoj ispovijesti, zauzima posebno mjesto, ispričao mi je da je njegova porodica, uglavnom dobro živjela. Ali je generacijama imala biološki problem, jer su se rijetko rađala, a najčešće umirala, muška djeca, tako da je u nekim vremenskim razdobljima bio upitan nastavak porodične loze po muškoj strani. To je posebno bilo izraženo u periodu od polovine devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka kada je rođeno toliko malo muških potomaka kojima je dedo, po starosnom redosljedu, svima znao nabrajao imena.  Krajem devetnaestog vijeka njegov amidža, očev mu brat,  imao je dva sina, od kojih je mlađi umro u drugoj godini, a stariji, Valid, ostao je živ, doživio djetinjstvo i proživio lijepe i burne momačke dane, koji su za roditelje, majku posebno, bili dani stalne brige i svakonoćnog roditeljskog nemira. Iz prevelikog straha da mu se nešto ne desi i prevelike ljubavi prema jedinom nasljedniku, Validu je već u momačkim danima bilo dopušteno sve ono što se u selu drugim, naročito mladim, muškarcima zamjeralo - opraštani su mu i najgori poroci, čak i pijenje alkohola i sve češće opijanje. U muslimanskim kućama alkohol se rijetko mogao naći, ali ga je i tada bilo dovoljno, čak i previše, nešto u kućama pravoslavaca, komšija iz susjednih sela i u kafanama i mejhanama u Hanovima ispod Sedre. Obrad, imućniji domaćin iz susjednog sela, redovno je pekao rakiju šljivu od domaćih šljiva, jer je bio red i običaj da pravi domaćin pravoslavac, uz toplu peć, u kući uvijek ima gutljaj rakije, komad hljeba i zalogaj sira. Obrad je imao sina jedinca, Ristu, Validovog vršnjaka, sa kojim se Valid počeo družiti od ranog djetinjstva. Čuvajući stoku i odrastajući zajedno, njih dvojica su igrali klisa i pale, kotrljali se niz padine u vrećama ili bez njih, skakali s mjesta, verali se po drveću, zavlačili se u jaruge i pećine, kupali se u ri(je)ci, lovili pešove i ribe, provodili jutra i popodneva zajedno i dijelili dječačke tajne i svaku užinu. Znajući kada će biti sa Validom Risto tada nije nosio hranu u kojoj je moglo biti svinjske masti ili svinjskog mesa, koje Valid nije jeo, što su Risto i njegovi ukućani, majka posebno, poštovali.

U godini kada im je počela rasti brada i jasno se ocrtavali rijetki dječački brkovi, Risto je uz užinu krišom počeo donositi i malu staklenu bočicu s Obradovom domaćom rakijom. U početku su, mršteći se, pijuckali pomalo, neiskusniji Valid manje, a iskusniji Risto više, sve dok vremenom nisu izjednačili dnevne doze. Validov otac, majka posebno, su pokušavali da onemoguće njegovo opijanje ali nisu mogli ništa promijeniti. Molbe, prijetnje, preklinjanja, uslovljavanja, podmićivanja, ili teški plač očajne majke, ponekada i još očajnijeg oca, nisu pomogli. Valid i Risto postali su, prvo veseli i blagi mangupi, a onda vremenom i teški akloholičari. Njihove veze su postajale sve čvršće, rakija ih je zbližila, pa su se još čvršće nastavili družiti i na drugačije načine i u drugim prostorima. Obojica su osedlanim konjima, dobijenim od roditelja u uzaludnom pokušaju da ih podmite kako bi prestali s opijanjem, njih dvojica su jahali svaki od svoje kuće do raskrsnice puteva u Validovom selu, selu u kome sam i ja rođen, a onda zajedno nastavili jahati putem niz Hendek, između harema do Hanova. Od tri tadašnje mejhane Valid i Risto su odsjedali u mejhani Validovog imenjaka, Valida iz Hanova, zazvanog još i Valid od Hanova. Ne može biti slučajno da su mnoga muška djeca kasnije dobila ime po nekom s imenom Valid, ali ne zna se po kom Validu, ali niko nije objasnio zašto.

Usput: ia ja se dobro sjećam jednog Valida, trgovca, živio je u moje dječačko vrijeme, a obilježio ga je mojim dječijim sjećanjem na kupovne fabričke slatkiše i suhi keks upakovan u fišeke starog novinskog papira.

Dakle, ondašnja Validova mejhana nije bila ništa posebno uređena. Bio je to omanji, ali ugodan i intiman prostor, zimi topal, a ljeti prozračan, u koju su redovno navraćali isti gosti. Pored privlačne usluge unutar mejhane, koju su gostima pružale ljepuškaste djevojke, koje su se često izmjenjivale, u dvorištu, ispod improvizovane konjske štale, uslugu su imali i osedlani konji, miljenici i vlasnika i mehandžija, na kojima bi gosti dojahali do mejhane i na kojima će odjahati kućama barem u veselom, ako ne u pripitom stanju . Mogao je gost mejhane, vlasnik i jahač konja, biti potpuno pijan i nesvjestan trenutnih događanja, samo je trebalo da ga mejhandžija, ili mejhandžijin momak, propnu na sedlo, lagano udare konja u konjske sapi, a konj će, svaki svog gospodara, nepogrešivo znanim mu putem, odnijeti njegovoj kući. Poznato je da konji pamte puteve kojima prolaze i da su u stanju da se sami kući vrate iz velikih daljina. Po dolasku do kuće, najčešće u avlije, čekao ih je neko od ukućanja ili kućne posluge, koji će preuzeti jahača s konja, odvesti ga do ležaja i smjestiti u posteljinu za spavanje, a zatim će raspremiti konja, otimariti, podmiriti i smjestiti u štalu. Sve ovo djeluje romantično i idilično osim u situacijama kada, kao u narodnoj pjesmi, i konju dojadi čekanje pred mejhanom, pa se uznemiri i učini se da, na pitanje: ah, moj Doro, dobri Doro,/ šta je tebi dodijalo?, Dorat odgovara: (...već je) meni dodijalo/što ti ideš u mejhanu,/mene vežeš pred mejhanu,/čupam travu iz korjena,/pijem vodu sa kamena,/to je meni dodijalo.

Dok su konji udarali kopitom o tvrdu zemlju pred kafanom i instiktivno upozoravali gazde da je vrijeme da se ide kući, gazde su u kafani sjedili satima, pili čokalje svakakve rakije i iznova, pričali o događajima iz proteklog dana i po ko zna koji puta, prepričavali iste stare i svima dobro poznate stare priče. Šalili su se na svoj i tuđi račun izmišljali šale i dogodovštine, podmetali jedni drugima smicalice, ljutili se radi toga, međusobno prijateljski svađali i mirili. Nakon ispijenih prvih čokalja rakije, najhrabriji ili najveseliji, ne i najbolji pjevač, počinjao je pjesmu. Jedni su je prihvatali jer su smatrali da mogu doprinijeti, ako ne ljepoti melodije, a ono sigurno glasnosti. Neki od prisutnih su se priključivali pjesmi, jer su smatrali da, valjda, tako treba, ali i kako bi se pojačao i upotpunio uglavnom disonantni muški hor. Junačili se, Valid posebno, prepričavajući koliko puta su, još od djetinjstva, hrvali se sa komšijama i nadhrvali ih, koliko su puta bili najbolji u bacanju kamena s ramena ili kako i zašto su se toliko puta potukli na seoskim teferičima, svadbama i sijelima i uvijek, naravno, pretukli bi rivala. Omiljena tema, rado slušana, a još radije pričana, bile su djevojke, pendžeranja i  ašikovanja na raznim sijelima i prelima, ašik na ljestvama i kroz pendžerske demire, krađa djevojaka i tuče suparnika radi iste djevojke i njene uzaludno obećane ili neuzvraćene ljubavi.

Ovi stalni posjetioci mejhane, meraklije i noćobdije, koji su se gotovo svake noći kući vraćali u kasne sate, sami, svako na sedlu svoga umornog i, dugim čekanjem pred mejhanom, uznemirenog konja, junačili su se pričajući već poznate priče o prikazama, duhovima i grobljima. Tvrdili su, Valid je uvijek bio najrječitiji, da se nikada nisu bojali takvih priča i izmišljotina o neprirodnim i nedokazanim pojavama, niti će se ikada bojati. Hvalisanjem i junačenjem neki od njih prikrivali su podsvjeni strah da se i njima ne ukažu prikaze ili nešto slično što su, po pričama i predanjima, doživljavali drugi. Svjesni svog fizičkog i psihičkog stanja u stalnom opijanju, a u sebičnom strahu da ih okolina ili vlastita porodica proglasi pijanicama, moguće i bolesnim pijancima, izbjegavali su da pričaju o nekim svojim događajima i doživljajima, koje su, kao veliku tajnu, ispričali samo najpovjerljivijem prijatelju. Ne znajući da se radi o halucinacijama kao uobičajenim manifestacijama intenzivnog straha i alkoholizma u poodmakloj fazi, povjeravali su veliku tajnu i nerado pričali da su doživjeli i vidjeli da se u mraku pokreće grmlje, da se drveće povija i trepereći naginje, da kuće nestaju u tami i opet se vraćaju, da se čuju glasovi i glasni smijeh razuzdanih djevojaka ili da ispred njih trče bijeli jarići.

Može se samo pokušati zamisliti koliki i kakvi su bili pojedinačni strahovi svakog od noćobdija iz društava, što su se gotovo svake noći skupljali u mejhanama Hanova ispod Sedre u Oborcima u završnim godinama devetnaestog vijeka, jer sam jednu takvu ispovjest čuo neposredno od čovjeka koji je sve to proživljavao.

Dugogodišnjim druženjem zadobio sam povjerenje Ilije šumara, bolje reći nekadašnjeg šumara, koji se godinama dosta uspješno i hrabrio liječio i uz pomoć porodice i prijatelja izliječio od alkoholizma. Naši povremeni susreti bili su, kako je sam govorio, njegova posterapijska seansa. U razgovoru smo analizirali šta se sve dešavalo u njegovom životu, šta je, ko je, kako i kada bio uzrokom, a ko žrtva njegove bolesti i nemilih događaja, kako i šta učiniti da se sebi i drugima učini dobro, a ne zlo. Pričao sam i ja njemu  kako je u pojedinim trenucima njegovog derilijuma doživljavao takve napade agresivnosti uz nevjerovatnu snagu nogu i ruku, pokušavajući da napadne sve prisutne oko sebe i da je četvorici snažnih ljudi, trebalo vremena i udružene snage da se savlada, veže i unese u vozilo i odveze do bolnice. Iz njegovog ukočenog pogleda, pored gotovo smrtnog straha,  svaki puta vidilo se molba, preklinjanje da mu se pomogone i da ga se spasi od nečega prisutnog i nečega nadolazećeg, čiji je sadržaj samo on znao.

Jednom prilikom smogao sam snage, hrabrosti, ili drskosti, i zamolio ga da, ako to želi i može, i ako mu to neće nauditi, da mi objasni šta se tada dešavalo u njegovoj glavi, šta je vidio, čega se bojao i čemu se toliko snažno opirao. Znao sam da psihijatri imaju terapeutske seanse i da često ne dobiju iskrene odgovore na sva terapeutska pitanja, ali sam očekivao da će Ilija prema meni biti iskren i da ću dobiti, ne željeni i pretpostavljeni, već tačan odgovor. Smiješeći se razvukao je gornju usnu s tankim brčićima, kao glumac Klerk Gbel u svojim filmovima, i upitao da li se sjećam situacije, kada smo sami sjedili u njegovoj sobi i kada se on u, meni neprepoznatljivom strahu, zavlačio pod krevet, nastojeći da se sakrije i pobjegne od nečega. Kada sam potvrdio da se sjećam, nastavio je:

-Zamisli da smo nas dvojica sada smi u sobi. Odjednom ispred sebe ti vidiš veliku bijelu dugobradu rogatu kozu. Koza te gleda svojim velikim crvenim očima i krećući se prema tebi počinje da glasno i neprirodno mekeće. Ti se povlačiš prema zidu, dlanovima pokušavaš prekriti i zatvoriti uši da ne čuješ njeno meketanje. Mekečući koza okozi jedno bijelo jare, koje odmah počinje da mekeće, ubrzo zatim novoojareno jare ojari novo jare, koje odmah počinje da mekeće, a zatim i ono ojari novo jare, pa novo jare ojari sljedeće jare i svi mekeću, i koza i jarići, i veliki i mali, prepuna ih soba, sve zvoni od meketanja, nema više prostora, nema vazduha, povlačiš se do zida, oni idu prema tebi, gledaš ih u crvene oči, gledaš u jezike koje plaze i mekeću, nemaš daha, bježiš pod krevet, opireš se tom jarećem krdu, što mekeće i stalno se kreće prema tebi...Ti si sa mnom u sobi, ali to što ja vidim i čujem ti ne vidiš i ne čuješ, jer vidiš samo mene u mom očajnom stanju i želiš da pomogneš, ali ne znaš kako...Dobro mi je išta pameti ostalo i to ne želim ni najvećem dušmaninu. - zaključio je Ilija šumar svoju povjerljivu ispovjest.

Ostao sam sretan, kao i Ilija, što on više nikada nije vidio svoje koze i njihove jariće.

Valid, najbliži rođak dede Hajdera i glavni junak ove priče, nije imao lične snage i odlučnosti da se okani rakije i doživi radost i ozdravljenje Ilije šumara.

Jedne jesenje noći devedesetih godina dvetnaestog vijeka, tako najčešće počinju legende, a Valid je čitav vijek kasnije otišao u porodičnu legendu, Valid je sa društvom ponovo sjedio u mejhani u Hanovima ispod Sedre u Oborcima, pio istu rakiju šljivu, ponovo pričao stare priče, pa malo pjevao i ponovo se hvalio svojom hrabrošću tvrdeći da se ne boji ničega, a kamo li prikaza, i da su to samo prazne priče plašljivaca i za plašljivce, vrijeđajući tu noć sve koji su pokušali da se našale s njim, tvrdeći da se i njemu, uprkos tolikoj hrabrosti, koja nije upitna, to može desiti.

Ujutro, odmah po svanuću, selom se brzo proširila vijest da umro Valid, da je dženaza zakazana istoga dana i da će biti ukopan u manjem haremu, niz hendek gledano udesno, pored puta u dijelu u kome se kopa njegova porodica. Njegova prerana smrt nije bila iznenađenje, jer su svi suseljani, njegova uža porodica, ožalošćeni otac i majka posebno, znajući kako i na koji je način Valid živio, strahovali da se sinu jedincu jednoga dana može nešto strašno dogoditi i da mu neka nesmotrnost ili nesreća, gluho bilo, može prekinuti život u najboljim godinama. Prvi šok po primitku vijesti o smrti, izljevi neobuzdane žalosti majke i ženskih članova porodice i dostojanstveno trpljenje oca i muških članova porodice, ubrzo se prelilo u pomirujuću bogobojaznost, jer se pokorno smatralo da je sve od Dragog Boga, da je On tako odlučio i da se protiv toga, ma kako se svi trudili, ništa nije moglo, niti sada može. Po vjekovnom običaju u kuću žalosti odmah su počeli dolaziti, komšije, rodbina i prijatelji iz blizine, uskoro i oni iz daleka, izražavali svoje saučešće, sjedali na ponuđeno mjesto, žene u svojim, a muškarci u svojim odajama, sporo ispijali čašu domaćeg soka ili obične vode, uglavnom su ćutali osvrćući se oko sebe da vide ko je došao, koga poznaju, a ko im je stran, dok su oni odvažniji glasno, ponizno i pobožno izgovarali riječi zaprepaštenja, čuđenja i opetovane potvrde Božije volje i Njegove moći. U dostojanstvenoj tišini, povremeno prekidanoj pozdravima novih lica koja su dolazila u odaje žalosti, neko je smogao snage da, napokon, upita kako i kada se to desilo. Najsmireniji i najdostojanstveniji, ali i najtužniji među prisutnima u odaji za muškarce, Validov otac, mirnim, pobožnim, skrušenim glasom, što je čudesno snažno izvirao iz njegovog, tugom shrvanog tijela, iznova je za novopridošle, koji nusu čuli šta se desilo, ponovo prepričavao ono što je znao i što je svojim očima vidio.

Pričao je sporo i jasno, zastajkujući na mjestima za koje je smatrao da ih treba naglasiti, a slušaoci zapamtiti, povremeno duboko udišući zagušljivi sobni zrak prepun dima iz duhanskih lula i velikih ručno savijenih cigareta, koje su prisutni neprekidno pušili ćuteći i iščekujući epilog. Pričanje nije dugo trajalo, jer Validov otac, kao tumač događaja, i nije znao puno detalja koji su mogli pojasniti smrt sina jedinca, osim stalno ponavljanog da je to samo Božija volja. Kao napamet naučeno štivo novopridošlim pričao je iznova kako je Valid, po ustaljenoj navici, i te predvečeri pomogao momku, pomoćniku u štali, da opremi njegova konja, izveo ga kroz kanata, široka avlijska vrata, priveo do kamena uz perdu, visoku neprovidnu avlijsku ogradu od smrčevih dasaka, uzjahao, pa ošinuo konja bičem po sapima i laganim kasom otkasao niz selo putem niz hendek do mejhane u Hanovima. Majka je po ustaljenoj navici i sinoć ispratila sina stojeći na kanatama sve dok siluete konja i konjanika nisu nestali iza zadnjih kuća niz selo, neprestano i poluglasno izgovarajući molitve i dove za njihov sretan put, a onda ušla u kuću i nastavila uobičajene kućne poslove.

Povremeno je Validov otac pričao i o nevažnim detaljima, kao da je htio da što dužom pričom skrene misli s tragedije što ih je zadesila, pominjući slušaocima da je, uz pratnju momaka koji su pomagali u štalama, završio uobičajeni obilazak svih objekata i cijele avlije, provjerio da li su ulazna avlijska kanata zatvorena, ali nezaključana i nezamandaljena, i zatim ušao u kuću da se pripremi za večeru, a onda za spavanje. Sjeo je u ćošak na kraju drvene sećije napravljene duž cijeliog zida, na me(h)ki minder ispunjen vunom, zapalio cigaru, umetnut u obični ljeskovi čibuk, i pogledao, čas kroz prozor prema jednom od dva seoska puta na strmini pored sela, a čas se okretao prema vrućoj mangali ispred sebe, prepunoj žara što se postepeno gasio i pretvarao u vreo pepeo i trebalo je donijeti novi žar da se onaj umirući u mangali potpuno ne ugasi.

I sinoć je, kao i svakoga svake noći, naizmjenično gledao čas u sećiju na kojoj je sjedio, čas kroz prozor, očekujući da će se jednim od ona dva puta neko pojaviti i doći. Misli su mu bile prazne i niočemu važnom nije razmišljao, jer je svaka racionalna misao bila teška i suvišna u životu koji je postao monoton, jednoličan i turoban u stalnoj, ali skrivenoj brizi za sinom koji stalno u rano predvečerje odlazi, kasno noću se vraća, a naredno jutro sve kasnije ustaje iz posteljine.

Donijevši novi žar u malom aluminijskom lavoru i stavljajući ga malim željeznim hvataljkama, mašicama, u mangalu, žena ga je pokrenula i vratila u kakvu-takvu njihovu stvarnost, jer je trebalo večerati, a onda ići na spavanje. Oboje su ćutali, izvršavali svaki svoje uobičajene ukućne obaveze i radnje i pratili usporene pokrete i kretnje onog drugog, spremno prigovarajući jedno drugom ako se nešto neoprezno uradi i dogodi ili načini i najmanja greška. Sofru za večeru, ni onu najmanju, nisu postavljali, jer njih dvoje samih i usamljenih za sofrom, bez sina koji je još u mejhani ili nekog od dragih gostiju, niti su imali apetit ni volje da jedu. Čak je i nevelika tepsija demirlija, koja je služila i za postavljanje jela, bila prevelika za njihove obroke, tako da su najčešće jeli na lanenoj krpi prostrtoj po podnom ćilimu.

Ništa što se sinoć događalo nije bilo drugačije od toliko proteklih noći, jer je nakon i takve večere, Validova majka prostrla vunene dušeke po podu, prvo čo'ekov, pa svoj, postavila uske jastuke i tople vunene jorgane, sačekala da on legne, a onda ugasila lampu petrolejku i sama legla u svoj dušek. Ležali su oboje u mraku i tišini, vrtili se i okretali, ustajali i vraćali se u dušek, osluškivali noćni lavež seoskih pasa, korake i glasove slučajnih prolaznika pored kuće, slušali žubor jakih mlazova vode iz dvije fiskije na kamenoj česmi pored puta odmah iznad kuće i, kao i tolike noći ranije, nestrpljivo iščekivali da čuju topot konjskih kopita i zvonjavu potkovica nakon udara o velike kamene ploče izrađene od kamena škriljca, nepravilno poredane duž cijele avlije i stazama kojima se dolazilo do štala i svih pomoćnih objekata.

I sinoć su u neko doba noći, kada su upalili fenjer, vidjeli da je to tek malo iza ponoći, a onda su oboje, čuvši tupo udaranje kanata i prvi topot konja, istovremeno skočili iz svojih dušeka i sjedeći pokušavali odgonetnti otkuda i zašto su se uskoro čuli učestali, a nepoznati šumovi. Bilo je čudno da, kao toliko puta ranije, ne čuju tihe, ali uvijek dovoljno razgovjetne glasove Valida i  momka, koji danju pazi i timari konja, a uveče, po Validovom dolasku iz mejhane , pomaže Validu da sjaše s konja i otprati ga do ulaznih kućnih vrata, pa preuzima konja i odvodi ga u štalu na spremanje za njegov zasluženi noćni odmor. Zbrka nepoznatih šumova i zlosutna noćna tišina bez poznatih glasova, trajala je kratko, ali njima dvoma zabrinutim to je bilo i predugo, a onda se u noćnoj jesenjoj tišini čuo stravičan muški krik bola! Oboje su poskočili iz dušeka, sluđeni od straha, znajući da da se nešto strašno dogodilo. Majka je poluobučena u odjeći za spavanje stajala ukočena nasred dušeka i uznevjereno gledala oca koji je pokušavao da na duge lanene gaće obuče čakšire. A onda se čuo novi, još tužniji i još glasniji krik! Čuvši taj novi krik, koji je sve više prelazio u glasni otvoreni muški jecaj, majka je pala na dušek i ostala nepomična, a Validov otac je, ne obukavši čakšire, u dugim gaćama istrčao kroz glavna vrata i bosonog gotovo sletio u avliju. U tami jesenje prohladne ponoći trudio se da u avliji razabere siluete pokušavajući da što prije otkrije povod onih stravičnih krikova. Krećući se prema njima jasnije je uočavao uznemirenog konja bez jahača, koji se još više uznemirio radi nenadno dolazeće bjeline siluete u dugim gaćama i noćnoj košulji za spavanje. Ne sluteći ništa dobro panično je pokušavao razaznati gdje je Valid, klecavih kljena se odmicao od konja, bosonog se saplitao o hladne kamene ploče, tumarao po njima i onda, malo dalje u avliji, ispod bijelog duda, razaznao je mušku siluetu koja je klečala i ridala. Prvo je zastao da uzme daha, da se pribere i prepozna siluetu, a onda oprezno krenuo prema čovjeku što kleči, konačno razaznajući da silueta nije Valid, već Validov vjerni momak koji dočekuje Valida. Lagano je naslonio ruku na rame momka, zatim kleknuo pored njega i pružio obje ruke u nevelikoj nadi da će u mraku dohvatiti i zagrliti tijelo živoga sina. Oprezno je pipao u mraku, dotaknuo ga je još opreznije shvativši da je nepomično i hladno, a onda ga je naglo i grozničavo obgrlio, privukao ga je sebi i stegao svom snagom koju je u tom trenutku imao. Primakao je lice hladnom čelu i napokon shvatio da je to Valid i da je mrtav, a onda promuklo kriknuo:

- Sine moj!  

U avliju su se strkali ukućani, komšije, rodbina i prijatelji. Već prestravljene i uplakane žene utrčale su u kuću nastojeći da pomognu majci, koja je, nakon prvog šoka i kratkotrajnog gubitka svijesti, dolazila sebi, dok su muškarci u tišini, prvo odvojili oca, koji je još grlio hladno tijelo mrtvog Valida.

Onda su bezživotno tijelo, mejta, prenijeli u njegovu sobu u kojoj je dočekao svanuće.

- Tako je Allah odredo! – zaključio je priču Validov otac, stavio novu cigaru u čibuk, usnama povukao dim, udahnuo ga duboko u dno pluća i potom pustio da izlazi u usporenom dugom svijetlo-plavičasto-sivom mlazu. Ispričao je, zatim, kako je momak čuo konja da dolazi, otvorio kanata i pustio konja u avliju. Na konju je bio Valid, polegnut naprijed na sedlo i vrat konja, sa ularom u rukama i stopalima čvrsto umetnutih u obje uzengije, što se i ranije dešavalo u prilikama kada je bio u pripitom stanju. Prvo je iz uzengija oslobodio stopala, izvukao ular iz ruku, a zatim preuzeo tijelo koje mu je mlitavo i teško palo u naručje. Tek kada ga je položio na travu ispod bijelog duda postao je svjestan da se Valid, kako je uobičajeno radio ranije, ne budi, ne pomiče, ne mrmlja niti negoduje, primakao je svoje lice Validovim već hladnim usnama. Ne osjetivši njegov dah - kriknuo je. Otac je zatekao momka kako kleči na koljenima i u naručju drži mrtvog Valida.  

Po običajima i pravilima vjere Valida su okupali i opremili u malom, platnima zaklonjenom, avlijskom prostoru, umotali u čisti bijeli čaršaf, zatim prekrili zelenim platnom sa žuto vezenim harfovima, mjesecom i zvijezdom, položili na tabut, ponijeli i odnijeli niz selo, pa putem niz hendek do harema desno, gdje je klanjana dženaza i izvršen ukop u kabur pored svojih najbližih. Na dženazi je bilo puno rodbine prijatelja i komšija, koji su klanjali dženazu, ali i komšija pravoslavaca koji su redovno dolazili na sahrane svojih komšija. Risto, Validov prijatelj, među prvima je ušao u harem, čučnuo pored iskopanog kabura i nije ustao dok hodže nisu izgovorile posljednju molitvu za mrtve.

 Validovu smrt svi su smatrali preranom, ali ne i neočekivanom, a ostalo je i nepoznato, ili još nerazjašnjeno, šta je bio uzrok smrti i kako je, zapravo, Valid umro. To se nije saznalo nakon sedam, pa ni nakon četrdeset dana, od smrti, kada su u kući žalosti obavljena tradicionalna vjerska okupljanja i podsjećanja na umrlog. Niko, pa ni najbliža rodbina, nisu znali šta se uistinu dogodilo i kako objasniti tragičnu smrt, jer uz vjersko uvjerenje da je sve od Boga, što je pripomagalo kakvom-takvom duševnom miru ožalošćenih, tražilo je potvrdu Božije volje u pojavnim racionalnim ovozemaljskim objašnjenjenjima: zašto, gdje, kada i kako je Valid umro, nakon čega ga je njegov konj, kao usamljenog jahača, sam donio u avliju. Kako se to obično događa u ovakvim nejasnim i nerazjašnjenim situacijama, i ovaj događaj pojašnjavali su maštoviti narodni pripovjedači, samozvani vidovnjaci ili obični ljudi,  nudeći svoja, čas spontana objašnjenja, čas očigledne konstrukcije događaja uz krajnje iracionalna pojašnjenja, pa do mističnih detaljisanja u koima su, sveprisutni duhovi i prikaze, uvijek nalazili svoje mjesto. Počelo se govorkati i o mogućem ubistvu, čak i o tome kako žandari već vode svoju istragu.

A onda je nastao zaokret i sve se saznalo. Isticao je i drugi mjesec od Validove smrti kada su u jedno poprilično hladno jesenje jutro, bez najave, u avliju Validovog oca, amidže moga dede po ocu, došli Alaga i Nijaz, Validovi dobri prijatelji. Znajući koliko su njih dvojica, družeći se sa Validom, doprinijeli njegovom neurednom i neobjašnjivo raskalašenom životu, koji je, možda, bio i uzrokom njegove smrti, hladno ih je primio, ponudio da sjedu na borove klupe ispod bijelog duda, zapalio cigaretu, stavio u čibuk od lijeske i zašutio. Žena, Validova majka, donijela je zemljani bardak sa sokom od domaće ružice, šuteći nalila oveće šarene krigle od keramike i ne progovarajući ni riječi, povukla se su kuću. Pušili su i Alaga i Nijaz, otpuhivali dimove, kovitlajući dimne kolutove na svježem jesenjem zraku, posmatrali kako se oni sjedinjuju sa plavičastim mirnim dimom što u mirnom mlazu izlazi iz usta i nozdrva Validova oca, povremeno se  tužno zgledali stalno šuteći, pa se uskoro činilo da ta nelagodna šutnja traje vječnost. A kada je Alaga izgovorio:

-Mi, nas dvojica, smo krivi! – svi, čak i Alaga, su se trgnuli i gotovo poskočili. Validov otac je očekivao riječi žaljenja zbog smrti njihovog sina, i njihovog dobrog, ako ne i najboljeg, druga, možda riječi kajanja što su saučestvovali u njegovom neurednom i uludo protračenom kratkom životu, očekivao je da su došli da prenesu nešto što ih je Valid zamolio i zadužio da urade ili dovrše nedovršeno, što im je ostavio kao obavezu i amanet koji se mora izvršiti. Ali nije ni u primisli mogao očekivati da čuje upravo izgovorene riječi, koje su podsjećale na očajničko priznanje osumnjičenog, što ga, nakog dugotrajne isrpljujuće istrage, napokon daje pred osionim i prijeteće samozadovoljnim istražiteljima. Čuvši to, pognut naprijed kao i obično, povukavši snažno novi dim, okrenuo se Alagi, gledajući ga ne trepčući, iščekivao je nastavak ispovijesti, čiji je sadržaj već u tom trenutku izgledao neoprostivim.

Dok je Nijaz šutio i netremice zurio u Validovog oca, Alaga je deklamovao kratke rečenice, kao da ih je danima napamet učio i naučio. Pričao je kako su i te tragične večeri sjedili u mjehani u Hanovima, popili mnogo, možda i previše, kako su se šalili i pričali o svemu, zadirkivali one koje se boje grobalja i prikaza, ubjeđivali i Valida da nema živoga stvora koji se prikaze ne boji i da se ne junači. Validova uporno junačenje njima dvojici, Alagi i Nijazu, bio je povod da se dogovore kako da prepadnu Valida i da mu dokažu da i u njemu postoji ljudski strah ako je ljudsko biće.

Nešto prije ponoći, objašnjavao je Alaga već zadihan, i prije nego je Valid, uzjahavši konja, krenuo kući, njih dvojica su neprimjetno izašli iz mejhane, uzjahali konje, putem od Hanova lagano dokasali do grobalja, sakrili konje u obližnju šikaru, pa vratili se do grobalja. Nijaz je prekoračio ogradu od jasikovih tankih okruglih baskija i ušao u, gledajući od Hanova, lijevi harem, dok je Alaga prekoračio ogradu i ušao u desni harem. Po usputnom dogovoru primirili su se svaki u jednom od harema, skinuli se do pojasa u svoje bijele košulje i čekali da prođe Valid. Ubrzo su čuli lagani i tromi topot Validovog konja, a malo zatim ugledali Valida kako se, pripit i pognut malo naprijed, klati na sedlu. Dok se još primicao početku harema Nijaz se uzdigao, protegnuo i glasno pozvao: Vaaalideee! Valid se u polusnu pijanca okrenuo u pravcu odakle je čuo poziv i ugledao uspravljenu jasno vidljivu bijelu siluetu. Odmah nakon tog poziva u haremu na suprotnoj strani visoko se uzdigao Alaga i glasno pozvao: Vaaalideee! Valid se sada okrenuo na drugu stranu i ponovo ugledao, pričinilo mu se, istu nejasnu uspravljenu bijelu siluetu! Koji sekund kasnije ponovo se iz suprotnog harema, s bijelom košuljom, podigao Nijaz i pozvao: Vaaalideee! Valid se sada okretao na obje strane, lijevo i desno, i stalno izvova vidio istu nejasnu bijelu siluetu. Vaaalideee! - čulo se čas iz jednog, Vaaalideee! – čulo se čas iz drugog harema, a Valid se stalno okretao prema novom pozivu ubijeđen da ga, zastrašujuće brzo mijenjajući položaj, stalno poziva jedna, ista bijela silueta. Obojica su iz oba harema mogli vidjeti kako je Valid, vjerovatno osjetivši paničan strah, oštrom uzengijom bocnuo konja, koji je naglo poskočio, malo zanjihao jahača i putem uz hendek ubrzano otkasao prema selu.

Usporeno, sve sporije, tražeći dah, Alaga je privodio kraju priču pokajnički priznajući, da su tek ujutro saznali da je Valid umro i da su, su njih dvojica sigurni, i Alaga i Nijaz, i pokajnički ubijeđeni da su oni jedini krivci za njegovu smrt. Jer jedini uzrok Validove  smrti mogao je samo biti prepuklo Validovo srce izazvano prevelikim strahom u neslanoj šali i predstavi, koju su njih dvojica izvelii u haremima. Alaga je dječački plačno zaključio da su došli da sve ispričaju, kako bi se znalo šta se to desilo one noći, da se neizmjerno kaju i da zamole da im se oprosti i halali, ako može, naravno.

Zabezeknut Alaginim priznanjem, koje je Nijaz potvrđivao stalnim mahanjem glave, Validov otac se ukočenim pogledom zagledao između njih dvojice i ponovo povukao dugi dim cigarete. Zatim je lagano izvadio poluizgorjelu cigaru iz zakatranjenog čibuka i bacio je na veliku plavičastu mokru kamenu ploču ispod bijelog duda. Širokim opankom oputarom dugo je gazio odavno već skašenu cigaru i ne pogledavši nijednog od njih dvojice, bez riječi ušao u kuću.

Tako se saznala, moguće je, prava istina o Validovoj smrti. On je, ipak, ušao u legendu, jer nikada niko, pa ni dedo Hajder, moj dedo po ocu, nije bio siguran da li je baš tako bilo, kako je ispričao Alaga, da je Valid, zaista, vido prikazu od koje mu je, u prevelikom strahu, prepuklo srce.     

Valid je umro mlad nedočekavši svoj prvi rat!

Gornji Vakuf-Uskoplje

Zapisano: 29.10.2014. godine                                         Enes Čemer

Dopisano: 27.08.2019. godine