Bogatstvo i siromaštvo
Foto: Novi, portal
O bolesti, posebno svojoj, nije ugodno
govoriti, a tuđe nevolje još neugodnije slušati. Ono što je važno bolesniku i
njegovoj porodici, druge može da nervira ili ne žele slušati priče u kojima nisu učesnici.
Osjećam da starim, teško dišem, dah mi zastajkuje i borim se da prodišem.
O
dječijim bolestima i teškoćama koje sam pričinjavao majci dok me je njegovala,
već sam pisao.
Sada, u
ovom času, baš dok ovo pišem, teško dišem, dah mi zastaje, tražim vazduh. Još
ne tonem u nekakav teško opisivi spiralni bezdan. To mi se već dogodilo ranije i
u više navrata. Već mi se dešavalo da više puta doživim disajne teškoće i već stičem
ambulantno iskustvo. Znam procedure i radnje koje koje će, odmah nakon rutinskog
pregleda, dežurni doktor uraditi i propisati intravenoznu terapiju. Ubrzo, već
po primitku prvih kapi bjeličaste tečnosti infuzije iz plastične ploske,
obješene na pokretnu vješalicu namijenjenu prvenstveno za odjeću ambulantnog
osoblja, bude mi mnogo bolje, toliko dobro da ubrzo osjetim nadolazeću snagu
kao da mi nije ništa ni bilo i kao da sam sebi odglumio disajne teškoće i
malaksalost. Vidno okrijepljen, šalim se sa medicinarima, koji su mi netom
ubadali iglu u venu. Upitaju li me kako
se osjećam, odgovorim da sam k'o
dri(je)novina, asocirajući na dugovječnost, žilavost, tvrdoću i snagu
dri(je)novog drveta. Od redovno uslužnih poslužitelja spasonosne tekučine,
medicinara, obično dobijam dobronamjeran šeretski odgovr da se vidi po priloženom, pardon, po položenom. Najbliže istini,
ali i najbrižniji opis moga stanja dala je moja supruga, uzvrativši da ona to vidi, jer mi se pola(h)ko vraća rumenilo u lice, ali da je nos još
bi(je)l k'o sni(je)g.
Nakon
primanja lijekova obično bih nastavljao sa dnevnim aktivnostima i nastavljao da
ponešto napišem. Terapija mi je pomogla da se puno bolje osjećam, lakše dišem, da
mogu misliti, ponešto pametno smislim i napišem. Pisaću dok znam i mogu.
Odjednom
mi je postalo važno da svaki nadošli set
misli, nadam se da će nahrliti, prenesem na
papir. Ma, kakav papir, jer svi smo već postali nepismeni. Unosiću odabrane
misli u računar i tako ih sačuvam i nastojeći da popunim slobodno vrijeme za
slučaj da mi se nešto dogodi i da mi zdravlje to onemogući.
A naša zajednička ljudska sreća je da smo
pošteđeni saznanja kada i kako će svako od nas okončati i napustiti ovaj
Svijet. Strah od neumitnog Časa je normalan i nemaju ga samo životinje. Ali,
često ponavljamo da, kao da molimo: Bože,
daj samo da smrt dočekam na nogama, da budem pokretan. Ja dodajem i vlastitu želju da
to bude barem dan prije Nje, prije moje supruge.
Jer, učeći
o životu, stalno gledajući oko sebe, shvatio sam da mi muškarci, gotovo po
pravilu, pravedno ili ne, posebno ako smo onemoćali, prije smrti više zlopatimo
od žena. Društvene, a još više lične, okolnosti nam nisu jednako naklonjene. U
našoj sredini i ovom društvenom okruženju češće od žena proživimo patničku
starost i dočekamo smrt s mnogo manje dobijene od očekivane, zaslužne ili ne, samilosti
okoline.
Tijelo
se opire, ali moje srce ima falinku za koju, od pacijenata nadaleko priznati doktor
Hilmo Čaluk, kardiolog iz Travnika kaže, i prije deset godina napisa, da je to
aritmija, pobliže stručno rečeno da je to bradikardija, da počinje kada se
brzina rada srca smanji ispod šezdeset otkucaja u minuti i da se obično
pojavljuje tokom sna. Tada me može, ali i ne mora, zadesiti najljepša smrt, da
zanoćim živ, a osvanem mrtav ili, šeretski rečeno, da legnem živ, a ustanem
mrtav. Ništa ozbiljno, utješi me
doktor, naglasivši da stanje još nije smrtno opasno, propisa mi nekoliko vrsta
lijekova za trajnu svakodnevnu jutrnju i večernju upotrebu i reče da se sve može
držati pod kontrolom, ali da svaki pacijent moram pridonijeti terapiji, voditi
uredan život, manje jesti, birati posnu hranu. Može se ponekada, upućuje doktor, pogriješiti, pa u svatovima,
recimo, pojesti i pečenu jagnjetinu, ali to se ne smije jesti i mimo svatova. Mora
se više šetati, manje raditi i, to je najvažnije, živjeti bez stresa. Pa ti sada, rekoh i još ponavljam sam
sebi, nastoj da organizuješ miran i
bezstresan život. Kako? Kako pjevati
i svirati, biti bezbrižan, jesti odabrana jela i nemati stresa dok ti komšiluk,
iz nekog svog razloga, uglavnom siromaštva, poneko i gladuje!
Srećom
nemam dijabetes, mada sam, po majčinoj liniji potencijalni genetski nasljednik.
S tim se majka borila preko trideset godina, od čega sam joj ja, starom
klasičnom injekcijom, ubrizgao barem četvrtinu dok nije sam počela sebi davati
dnevne doze.
Neću ni
o prostati, jer je bol te žlijezde poznat većini muškaraca.
Mogao
bih o dijagnostificiranom karcinomu,
raku desnog plućnog krila, lično doživljenom šoku po saznanju i stresu cijele
porodice, načinu i toku liječenja, normalnim strahovima i nerealnim očekivanjima,
ali ovdje neću. Možda ću o svemu nešto reći drugom prilikom, ako budem mogao i
imao snage i vremena.
Sada, u
ovom času, dok ovo pišem i prepričavam, mnooooogo sam bolje! Dobro mi je, ako
nekome u ovom zdravstvenom stanju i ovim društvenim prilikama može biti dobro!
Ipak, radujem se što što mogu nastaviti pisati. Mogu o prošlosti, jer sam je
proživio, dobro se sjećam i znam i kako, ali o budućnosti ne mogu govoriti i
pisati, jer nisam uspješan u predviđanjima i nisam sklon nadobudnim špekulacijama.
Ovi
pokušaji da nešto pišem i ostavim tragove naših prošlih života su napor volje i
otpor uma u stalnom preispitivanju da li je to potrebno i da li je to
prijemčivo čitaocu. Uprkos istini i faktima treba imati i imaginaciju da se
dočara neviđeno i osjeti čulno. Osim toga, rekoh da sam onepismenio, postao sam toliko nevješt u pisanju da najčešće ne
mogu pročitati ni kratke zabilješke koje sam nedavno napisao. Uvjerio sam se da
mogu, kao, pročitati samo vlastiti sadržaj, koji je nedavno zapisan i kojeg se
još sjećam. A, ako uzeo u obzir vlastito neznanje i nizak nivo vlastite
pravopisne i gramatičke nepismenosti, o spisateljskoj i književnoj neupućenosti
da i ne govorim, mogao bih zaplakati od muke i stida i odustati od svega što sto
sam naumio opisati i napisati. To može biti predmetom, opet, neke druge
vlastite ispovijesti.
No,
više je tužno nego utješno da sam ja, neskroman sam sada, još i podnošljiv,
koliko su neobrazovani, nepismeni i nepodnošljivi mnogi drugi, koji javno pišu
ili govore. Prostor za javno iskazivanje svojih budalaština i ispisivanje
svojih poganih tragova dobili su mnogi neuki, neobrazovani, uobraženi, pogani i
opasni i – nisu oni krivi. Krivi su vlasnici i kontrolori prostora u kojima oni
zagađuju i truju prostor i okolinu! Time je društvo postalo saučesnikom njihove
svakodnevne i sve snažnije arogancije. Što gore – to bolje! Zlo i pogalnuk su
privlačni.
Podugo traje,
i već sada smeta, a društvu će krnjiti ugled i nametati neke obrazovne probleme,
što su profesionalci - novinari, voditelji, spikeri i glasnogovornici ili oni
što unose i titluju televizijske tekstove, oni koji bi trebali biti oličenje
čistote govora i jasnoće teksta – nedorasli značajnom društvenom, ali i
obrazovnom poslu i zadatku. Mada iza njihovih, počesto besmislenih i neshvatljivo
nepismenih uradaka, treba da stoje lektori profesionalci, iza njih stoje
njihovi nedovršeni i okrutni poslodavci. Rastužim se pri pomisli da su i
stvaraoci, kao i njihovi vlasnici, dobrovoljno prihvatili tu otužnu ulogu
neznalica, zamišljajući budućnost naše pismenosti i kulture ukupno, a mladih
posebno. Učeći površno vlastiti jezik i primajući potureno im neznanje,
preuzimaju tolike količine rogobatne nepismenosti, što će im ubrzo zasmetati u
vlastitom privatnom i profesionalnom životu.
Ponekada
se čini da svi svi nastoje da buduće generacije nikada ništa ne nauče, ili
zaborave, da je sadržaj, koji
pojedinac napiše, ogledalo i odraz
njegovog zvanja, znanja i obrazovanja, a da je rukopis i način kako piše, ogledalo
i odraz njegove duše i karaktera. U svakom društvu i vremenu svaki napisani
sadržaj uvijek ima, i bez obzira na njegova
omalovažavanje ili žestoka osporavanja, uvijek će imati, društveni značaj.
Dovoljno je napisati i najkraći tekst o temi i sadržaju koji se, kao, najbolje
poznaje, pa da čitalac, može biti dobar poznanik ili prijatelj, budući odabrani
bračni ili poslovni partner, i sa najveće udaljenosti, spozna kakav je, koliko je
pouzdan ponuđač partnerstva s druge strane i koliko on zna i vrijedi. Visprenom,
iskusnom privatnom poslodavcu, a najčešće jesu takvi, dovoljno je napisati svoj
ci vi, curriculum vitae, ovaj termin je
već odomaćen u našem jeziku, ili istoriju života, autobiografiju - i on će
prilično jednostavno i brzo odlučiti da li će pošiljaoca pozvati na dalje razgovore
ili pregovore. Još ako je tekst pravopisno, gramatički, sadržajno i estetski
korektan šanse za ponudu posla, poslovne saradnje ili virtualne ljubavi, pa i
nerijetko ponuda braka, mnogo su veće.
Novo
vrijeme je donijelo elektroničke mogućnosti, koje nemaju i neće imati granica,
i koje ljudima omogućava jednostavnu, brzu i praktičnu komunikaciju, pri čemu
je elektronska pošta, recimo, zamijenila stara klasična pisma, dopisničke
karte, novogodišnje, svadbene i rođendanske čestitke ili bračne ponude, ali
time nije eliminisana i zamijenjena moguća ljudska pojedinačna duhovnost i
kreativnost. Iz napisanog teksta običnog e-maila, elektronske pošte, vidi se ko
si, šta si i kakav si!, čak ti ni čudotvorne automatske računarske korekture
jezika ne mogu pomoći. Jezikoslovni dušebriznici, a ko od nas to nije!, u
strahu od nestanka maternjeg jezika, što se u istoriji ljudskog roda dešavalo i
što za budućnost neke zajednice može imati značajne društvene posljedice,
uočavaju i upozoravaju da mladi svoju nepismenost, neukost i neznanje vlastitog
maternjeg jezika ne smatraju nimalo tragičnim i da su osjetljivi samo na svoje
nedostatke u znanju stranih jezika, engleskog posebno.
Gornja
spoznaja je, opet, dobra u nastojanju da se, ako ne unaprijedi, barem očuva
vlastiti maternji jezik. Ali problem nastaje ako se neki od tih dušebrižnika politikantski dohvati teze o ugroženosti
njegovog vlastitog, čuj vlastitog,
jezika, a time i njegovog vlastitog, čuj
vlastitog, naroda, koji je još ugrožen,
čuj ugrožen, od, a od koga će drugo
nego od vlastitih, čuj vlastitih, susjeda,
komšija, mada, uzgred, govore, još malo, pa gotovo istim jezikom. Zajednička
nebriga o vlastitom jeziku u politikantstvu postaje snažan instrument političke
ideologije, čime jezička tragedija postaje potpuna i priču vodi konačnom!
kraju.
E, ako
ti neki bogomdani i samosmišljeni, još društveno podržani i ostrašćeni,
govoreći svojim, i neka je samo njihov, jezikom, prepunim frazetina, neodgovarajućih i
neumjesnih navoda, izobličenih stranih i domaćih riječi, novogovornih
tvorenica, tako da ni sam sebe ne razumije, može i nama, a pogotovo mladima, ogaditi i jezik koji stalno čuje i treba da ga uči, mada od njega, tako
mladi misle, imaju sve manje koristi. Ovdje se krug ne završava, već se
nastavlja! Ako se jezik nastoji ogaditi, a od gađenja se povraća, od povraćanja
se liječi, liječenjem se otklanja uzrok, uzrok je, eto, njihov jezik koji ponekada čujemo kako zagađuje naš jezik, jer naš jezik
je, kao, dobar, ali njihov, mada razumljiv, ne valja, treba ga – klikću
ostrašćeno - ukinuti, dokinuti. To se može samo ako se ukinu, dokinu oni
koji ga govore! Ovdje se opasni citat sa još opasnijim politički
utemeljenim frazetinama završava.
I tako
se beskonačni krug ovdje tragično zatvara! Plemenitost, širina i dubina
vlastitog jezika nije ograničena širinom i snagom ma kog tuđeg jezika,
engleskog, ruskog, njemačkog, arapskog, francuskog ili finskog jezika, ali ni
srpskog, hrvatskog ili bosanskog. Naprotiv, sve u ovim i svim drugim jezicima,
uslovljeno je našim, uistinu našim,
vlastitim maternjim jezikom od koga nam sve počinje, u kome smo naučili sve
pojavne oblike i sva materijalna i duhovna značenja života i svijeta. Ako imamo
spoznaju značaja, potrebe i slobode i snage vlastitog jezika, kao i slobode
vlastitog biće, jasno je da ne postoji tuđi jezik koji nije istovremeno i naš,
kao što nema tuđe slobode, a da u njoj ne osjećamo i našu vlastitu slobodu.
Samo sve ovo treba htjeti i znati naučiti, a onda i primijeniti!
Jezik
jeste proizvod društva i određen je društvenim okolnostima. Mada je rukopis,
kao njegova pojavnost i refleksija, danas manje važan nego u vrijeme Aristotela,
od kada se smatra izvorom spoznaje o ljudskom karakteru i njegovom duhovnom i
duševnom stanju, treba se podsjetiti da je društveni značaj rukopisa kroz
istoriju, i za istoriju, bio je ogroman. Od prvih tragova papira i pisanih
dokumenata u Kini, gdje je još 868. godine štampana najstarija očuvana knjiga
Daimond sutra, i Egiptu, pa dok Johann Gutemberg u svojoj štampariji u Majnzu,
1445. godine, nije štampao prvu knjigu, Bibliju, i u Evropi se pisalo i
prepisivalo rukom, uz pomoć ugljena, drveta, guščijeg pera, pa onda pera sa
držalom, olovkom, penkalom, nalivperom, gotovo do savršenstva lijepim rukopisom,
krasnopisom ili kaligrafskim zapisom i pretakano u neizrecivo vrijednan sadržaj
u neirecivom broju zapisa, stranica i tomova knjiga.
Društveni
značaj tog teškog i odgovornog viševjekovng posla prepisivača nije predmetom
ovog teksta, ali moje stalno i sve vidljivije loše pisanje, zaboravnost pisane
slovne crte, samoonepismenjavanje i sve uočljiviji švrakopisi, što je stari izraz za rukpis koji više asocira na
škrabotine, kao da ih je nogama pisala nemirna šarena švraka, podsjetiše me na
vrijeme kada sam bio drugi razred osnovne škole i kada sam počeo učiti lijepo pisanje. Bilo je to 1959. godine.
Te iste godine, samo za podsjećanje, Zlata Bertl, Sarajka, domaćica u Podravci,
ukomponovala je sastojke u čarobnu neprevaziđenu Vegetu, u Sjedinjenim
Američkim Državama Ruth i Elliot Handler su osmislili Barbie, dvojnicu stvarne
djevojčice Barbare, počelo emitovanje kultne televizijske serije Bonanza, a u
Kongu, nažalost, zabilježen je prvi poznati slučaj oboljevanja i smrt od
AIDS-a.
Samo
nekoliko generacija prije moje, učenici su sve svoje školske i domaće zadaće
pisali bijelom kredom na maloj drvenoj tablici premazanoj zelenom ili crnom
bojom, na jednoj strani sa ucrtanim bijelim linijama označenim uskim razmacima
za mala i širokim za velika slova, a na drugoj sa ucrtanim kvadratićima za
brojeve i matematičke radnje. Tako je mala tablica ličila na veliku učioničku
tablu, a sadržaj je pisan samo za jednokratnu upotrebu i odmah nakon toga
brisan, pa novi pisan i nanovo brisan i tako neprekidno sve do kraja
četverorazrednog školovanja. Učenici su morali paziti da u dječijoj igri ne
slome tablicu, ili da je nemarom ne izgube, jer bi to značilo nestanak najvažnijeg
đačkog pomagala, ali i navalu bijesa i ljutnje učitelja i roditelja, pošto je
nedostatak tablice uzrokovao privremeno pasivno prisustvo na nastavi dok se stara
tablica ne zamijeni novom.
Moja
generacija bila je možda i prva koja je dobila školske teke, sveske, jedne sa uskim
i širokim linijama za slovno pisanje, a druge sa kockicama za računanje.
Običnom grafitnom crnom olovkom Tvornice olovaka Zagreb, TOZ, prvo se učilo
pisati tanke kose i uspravne debele
linije, nakon toga pisane su stranice i stranice malih i velikih, prvo
štampanih, pa pisanih slova, a nakon toga sricane su prve riječi, pa rečenice
i, napokon, došli su prvi pismeni domaći i školski uradci.
Šiljala
za olovke su bila su neophodna, ali rijetka i vrlo skupa. Brzo i la(h)ko su se
gubila, radi čega mnogi od nas nismo imali mogućnosti da ih dobijemo i imamo,
pa smo olovke šiljili polovinom ili cijelim žiletom za brijanje. Bilo je
poželjno da je oštrica nešto tuplja, što se događalo nakon višednevne upotrebe
žileta, dobijenog od oca ili starijeg brata. Nespretne dječije ručice imale su
veliki, ozbiljan, odgovoran i opasan zadatak da golim i još oštrim sječivom
žileta, zašilji olovku. U razredu je bilo spretnijih kolega, koji su to radili
bez poteškoća, a oni manji i manje spretni, ili su se trudili da to sami učine,
ponekada opasno zasijecajući prstiće, čak i krvarili, ili su moljakali
spretnije da im oni zašilje olovku. Vječnu uspomenu na žilet za šiljenje
olovaka nosim u sjećanju, ali nosim i još jasan i veoma uočljiv ožiljk u donjem
dijelu desne podlaktice, neposredno iznad dlana, na mjestu gdje smrtno
zaljubljeni ili razočarani obično sijeku vene. To mi je dječija đačka uspomena
iz učionice u drugom razredu, koju mi je nenamjerno, ali u neslanoj šali, zarezao
Ibrahim zvani Ojica. Ožiljak je uvijek vidljiv i odnijeću na Onaj Svijt. Tada
smo se svi u razredu, pa i ja, smijali Ojicinom nestašluku i nismo bili svjesni
moje sreće da mi Ojica svojim brzim oštrim rezom žileta nije presijekao vene i
veoma važne žile.
Tek
nakon niza avantura sa žiletima, šiljenjem olovaka i ovladavanja lijepog
pisanja pisanih slova suhom olovkom,
mogao se početi učiti predmet lijepo
pisanje. Taj predmet je podrazumijevao pripremu i roditelja i đaka za niz
radnji od kojih je najznačajnija bila priprema da se bočica od desetak
mililitara sa indigo plavom tintom, mastilom, proizvođača Karbon, svakodnevno odnese
u školu i donese kući. Trebalo je dobro paziti da se bočica ne razbije i tinta
ne izlije u đačke torbice ili u džepiće pantalonica i kaputića, pa onda nastavi
razlijevati po tijelu sa koga se zadugo ne može sprati ni tadašnjim najboljim Astra
sapunom za pranje veša. Moralo se, zatim, dobro paziti kako se nosi drveno
držalo i metalno perce za pisanje, koje je, ako se nosilo u držalu, moglo bosti
i bolno ubosti. A ako perce nije bilo u držalu nastajao je novi belaj, jer se,
onako maleno, lako i često gubilo. Većina nas se radije odlučivala da stavimo
perce u držalo rizikujući da nas bode, nego da ga izgubimo, jer bi tada
pokusali novu poparu i od učitelja i
od roditelja, koji bi, kako god uradili, kao po pravilu, smatrali da smo i šlampavi
i neodgovorni. Ovih opasnosti i ne malih problema, bili su pošteđeni rijetki,
samo oni koji su imali drvenu pernicu s pregradcima, u koju su bile uredno
složene olovka, gumica, šiljalo, držalo za lijepo pisanje i metalno perce.
Nadalje,
posebna teka za lijepo pisanje bila je bolje pažena i više mažena od svih
drugih teka i sveski, pa čak i knjiga, jer su njen sadržaj i urednost
pokazivali koliko je neko od nas učenika uredan, pažljiv, marljiv, kako koji od
nas lijepo piše, a time, otvoreno su stariji govorili, ima i lijepu životnu
budućnost, čime se ponosio i učitelj i roditelj. Uvijek je bio problem kako to mjezimče
od teke nositi u malenim ručno sašivenim leđnim torbacima, grubim ruksačićima
od cerade, ponekom otkanom leđnom torbaku ili u rijetkoj polivinilskoj tašni sa
velikim rajfešlusom, a da se teka ne pogužva, da se ranije napisani tekst ne
navlaži i da se, Bože sačuvaj, radi toga razliju sva tintom ispisana slova i
time upropasti sav raniji trud. Dobro se pazilo da teka ne dobije magareće uši
na uglovima, što je, opet, bila najveća đačka sramota, pošto bi takva teka
ličila na čuvenu Lakanovu čitanku iz tada poučne priče o ovom aljkavom đaku.
Lakan je, kaže dječija priča za poduku đaka, da bi naučio zadato gradivo,
umjesto da čita, svoju čitanku, svu iskupusanu s magarećim ušima na svim
ćoškovima, uveče uzaludno stavljao pod glavu ispod jastuka. Uzalud se Lakan
nadao se da će tako svo gradivo preći iz knjige u glavu. Tada je neko mogao
biti i loš đak, samo neka nije toliko loš i aljkav kao Lakan.
Većina
onih koji su lijepo pisali, pa još ako su kasnije u višim razredima
četvorogodišnjeg školovanja znali, tablicu množenja i dobro znali računati, ako
su znali sabiranje i oduzimanje, uz malo sreće i pomoć važnog rođaka ili
prijatelja, mogli su čekati i dočekati lijepu vlastitu budućnost!
Gornji,
priznajem, sentimentalni opis jedne od prvih faza školovanja i sticanja
praktičnih znanja kroz predmet lijepo
pisanje naznačio je odgovor na sadašnje iščuđavanje mladih - kome je i
zašto bio potreban taj predmet lijepo
pisanje i njegovo vježbanje. U vremenu kada, uglavnom, nije bilo nikako, a
kamoli dovoljno mašina za pisanje, i kada računari još nisu bili ni u primisli,
društvo je trebalo evidencije, trebalo je upisivati novorođene, vjenčane,
razvedene ili umrle. Za svaku oblast i fazu društvene aktivnosti oduvijek su
bile posebne knjige. U preduzećima je trebalo pisati prijemnice ili otpremnice
robe, evidentirati ulaze, izlaze i stanja roba u skladištima, te pisati
zapisnike u miliciji, sudovima ili brojnim sastancima. To su najčešće bila
trajna dokumenta koja je trebalo pisati istim već opisanim perom i tintom da se
trajno mogu sačuvati i trajno koristiti. Radi toga i nisu mogla biti pisana nečitkim
švrakopisom, već oku, i svakom gospodaru, ugodnim krasnopisnim lijepim pisanjem.
Tako
poželjno lijepo i društvu potrebno pisanje, uspješno mogu pisati samo nadareni,
od učitelja poučeni, upornošću uvježbani, od roditelja podržani, upornošću
oboružani, a od uticajnih rođaka i prijatelja zapaženi, pa odabrani pojedinci.
Oni će vrlo osjetiti sreću i zadovoljstvo prvog državnog posla, uz dobre šanse
za lijepu, dobro plaćenu i prosperitetnu budućnost. Pojedinci, oboružani
spretnošću lijepog pisanja, postajali su
činovnici s izvjenim napretkom u karijeri.
Tako
su, sjetih se časnih i dragih prijatelja, počinjali Huso Bukarić, Nikola
Čivčija ili Alija Teskeredžić. Znam ih dobro i uvjerio sam se sarađujući sa
njima da su bili vrijedni i časni. Bilo je posvuda mnogo takvih, zaposleni su,
prvo kao pisarčići na dalekim šumskim radilištima, a radni vijek i karijeru su završili
kao priznati knjgovođe, računovođe i blagajnici. Kao po nekom ustaljenom modelu
zaposlio ih je šef šumarije Vejsil Ribić, zet Huse Bukarića.
I moga
oca preporučio je i zaposlio jedan od Hadžiabdić iz Bugojna. Bile su to lične
veze, bio je znači prisutan društveni nepotizam, zapošljavanje preko veze, veoma izraženo i rašireno. Ali uz tu
društvenu deformaciju odtvarivana je zajednička korist samo pod uslovom da i
kadidat mora nešto pružiti. Da kandidat, bez obzira što je prirodno obdaren, nije
učio i naučio lijepo pisanje, nikada
ne bi mogao postati državni službenik ili matičar, recimo. Zapravo moj otac ne
bi bio zaposlen u mjesni matični ured, a mene i moga mlađeg brata u matičnu
knjigu rođenih upisao bi neko drugi. Džaba bi se neki od dobro pozicioniranih
rođaka ili prijatelja trudio i nastojao da iskoristi svoj društveni položaj i
veze da bi nekoga zaposlio ako je taj bio nepismen, bolje rečeno onepismenjen. Taj i takav bez vještina u
lijepom pisanju u kancelariji nikome ne koristi, onmože , čak, biti samo
sramota onoga ko ga je predložio ili uspio ubaciti u državni posao. Zato, druškane moj, sve ću ja učiniti da se
zaposliš u državnu službu, ali i ti moraš nešto znati i kasnije još više dati, prvenstveno
moraš znati lijepo pisati, a još ako znaš i tablicu množenja i znaš računati, još
je lakše. Važan je krajnji rezultat, jer ćeš ti ćeš do kraja života primati državnu
platu.
Ma
koliko se onaj sistem i ono društvo smatralo istorijskom greškom, neefikasnim, totalitarnim
i nenarodnim, banalni primjer lijepog pisanja, kao uslova za zapošljavanje u
državne službe, pokazuje da je tadašnji sistem obrazovanja praktično i odgovorno
prilagođen stvarnim društvenim potrebama. To je sušta suprotnost ponašanju
društva u kome, u vremenu potpune i sveobuhvatne informatike, kada škole još nisu,
niti se to ovdje još sveobuhvatno planira, potpuno opremile školske kabinete. Kasni
se u sistemskom uređenju obrazovanja za savremene tehnologije i praktično računarsko opismenjavanje primjenjivo
odmah. Čiak je internetski priključak jedan od najsporijih, ali i najskupljih u
Evropi. Individualno internetsko obrazovanje često je jedino stalno usavršavanje
mladih. Mladi su uglavnom samouki, jer
im društvo nije pružilo odgovarajuće uslove za organizovan i sistemski rad i
usavršavanje. Iako samouki znanja su im zavidna i uglavnom primjenjiva na
svakodnevno korištenje društvenih mreža.
Mladi
se čude kome i zašto je trebalo lijepo
pisanje, pa sam gornjim objašnjenjem pokušao barem malo približiti njegov značaj u ondašnjem
obrazovnom sistemu. Naravno, lijepo
pisanje, kome me učio i bio naučio pokojni Vitomir Đikić, moj drugi dragi
učitelj, s razlogom je zauvijek nestalo je iz programa obrazovanja. Ali
podjećanje na njega podsjećanje je na društveni kontekst u kome je i tadašnji nepotizam,
rodbinska veza kod zapošljavanja u državne službe, tražio i od kandidata s druge
strane da nešto zna i pokaže da može ovladati znanjima i može upravljati procesima s društvenom svrhom. Najpogubnije je
što današnji nepotizam ne traži znanja. Dovoljno je imati moćnika u sistemu
koji zapošljava.
A lijepo pisanje ostaje samo u sjećanjima.
U Finskoj djeca više i ne uče pisana slova!
Nestao
je i predmet domaćinstvo, u kome sam
od nastavnice Crnogorke Branke Komatine naučio korisne informacije o zdravoj
ishrani i načinu spremanja u kući, pa, čak, i zašiti zakrpu na pantalonama,
bolje i ljepše, govorila je moja majka, nego ijedna curica. U vremenu mog osnovnoškolskog obrazovanja,
prvih šezdesetih dvadesetog vijeka, bila je uvedena, ali je ubrzo izbačena poljoprivreda, na čijim sam časovima od
Mustafe Salihića, inženjera poljoprivrede, naučio mnogo o poljoprivredi, o
rasnim muznim kravama, simentalki posebno, ali i o skromnoj domaćoj kravi buši,
sanskoj kozi kao sirotinjskoj majci, kojoj je u znak zahvalnosti podignut
spomenik u Tuzli. Tada sam dobio i prva saznanja o izdržljivom bosanskom konju,
opjevanom u mnogim, posebno u muslimanskim epskim pjesmama o Muji Hrnjici, koji
je zasluženo dobio svoj spomenik u Velikoj Kladuši i pred Veterinarskim fakultetom
u Sarajevu. O virusnoj bolesti šljive, šarki, koja je tada prekrila većinu
grana domaćih šljiva i konačno učinila da gotovo nestane, a od njenog ploda
uvijek se pravio najbolji pekmez, zvani recelj ili bestilj, slasni namaz na
šnitama domaćeg hljeba, koji smo kao djeca strasno jeli u svakoj prilici,
posebno tokom dječijih igara. O čuvenoj domaćoj rakija od tih šljiva,
šljivovici, ne treba trošiti riječi. Najbolje je pitati nekog Nijemca koji je
barem jednom probao šljivovisu od bosanskih šljiva.
Nestao
je i školski predmet ručni rad. Moguće
da je ukinut opravdano, jer kome još treba da djeca uče kako od drveta napraviti
makete kućica, minijaturne lopate, motike ili mala drvena kola, kako uraditi razne
ukrase od cvijeća, žice i platna ili naučiti kako se praktično koristi nož,
turpija, odvijač, šarafciger. Sve to djeci, smatra se, ne treba više, kao da će
sve vještine naučiti i stvaralačke potencijale razviti, danima sjedeći sami u
izdvojenoj dječijoj sobi i buljeći u sveznajući, ali ne i svemogući računar.
Zemlje koje žele da im djeca ovladaju tehničkim znanjima omogućavaju svojoj
djeci da osjete i savladaju tehnička predznanja.
Može izgledati
smiješnom obaveza da smo nekada i mi muškarčići, kao i curice, učili krpiti
zakrpe, ali to je bilo vrijeme društvenog siromaštva, kada su naše majke, od
parheta, mekanog i toplog pamučnog platna, ručno krojile i šile, ljeti kratke,
a zimi duge gaće. Ako naučiš šiti i ušivati dok si još mali i mlad, nećeš imati
problema kada se odvojiš od kuće, pa budeš negdje na radu ili na služenju
višemjesečnog obaveznog vojnog roka, recimo. Jer, tada je svaki vojnik tokom
služenja obaveznog vojnog roka, na svakodnevnoj jutarnjoj smotri morao biti
uredan, obrijan, ošišan, počešljan, čistih, dobro namazanih i uglancanih čizama
ili cipela, nepoderane odjeće, svako je dugme cijele odjećemoralo biti dobro
zašiveno. Zato je pribor za šivenje, igle različitih veličina i više vrsta
konaca kod svih vojnika bio obavezan. I svima, koji ćemo kasnije nastaviti
školovanje ili studiranje i početi život u đačkim i studentskim domovima većih
gradova, taj pribor bio je prijeko potreban. Roditelji su nam mogli priuštiti
samo sezonsku promjenu odjeće, a u tom međuvremenu odjeća se habala, pa je bilo
nezgodno ići na predavanja, šetati ulicom ili ići na prve ljubavne sastanke, a nemati
svu dugmad biti obučen u poderanu odjeću. Majke nema da ti zašije zakrpu, a
cure, curice i kolegice mršte se na tvoju molbu da ti to one urade, jer, Bože
moj, raja voli da se šali i složiće ti odmah neku rugalicu. Zato izbjegni
moguća poniženja, primijeni naučeno u školi da ne izgledaš kao odrpanac. Zapravo,
uzmi iglu i konac i ušivaj zakinuto platano na dotrajalim pantalonama, krpi
čarape prokinute grubim palčevima ili prišivaj otpalu dugmad, kako bi izgledao
pristojno i uredno.
Novu
generaciju, istina, sve manji zanimaju društveni odnosi, pa i oni
najjednostavniji. Ali je, ipak, nejasno kako novim generacijama omogućiti da
shvate, niti kako im objasniti sve složenije društvene procese i odnose u
kojima oni, htjeli ili ne htjeli žive, ako su u školama odavno ukinute
društvene nauke, kao što su filozofija, logika, etika ili osnovi političke ekonomije.
Postalo je logično i nepotrebno, čak i društveno poželjno, da se time ne bave i
ne opterećuju široki društveni slojevi društva. Sve su glasniji zagovornici starih,
dobro poznatih, ali i nekih novih ideja i ideologija, čak i totalitarnih, skrivenih pod plaštom neoliberalizma,
a kojih je, uzgred, sve više, koji smatraju da su apsolutne slobode tržišta i
kapitala jedini pravi put budućnosti. Pri tome se zanemaruje da je ta globalna igra
potčinjavanja slabih samo u interesu velikog, snažnog i nezajažljivog kapitala,
koji je nosilac novog ekonomskog poretka ili društvenog globalizma.
Sve složeniji
društveni odnosi u svjetskim razmjerama, kada je svijet, zahvaljujući
nezaustavljivim silama komunikacijskog i tehnološkog napretka i nezajažljivosti
nosilaca strukturalnih promjena, postao uistinu malo globalno selo, sve više i
sve češće traže brze analize, objašnjenja i sve ubrzanije donošenje najvažnijih
odluka. Liberalni kapitalizam i liberalizacija svih mogućih ličnih i društvenih
odnosa, uz uporno zagovaranje sveopšte globalizacije, izrodli su društvenu
skalu vrijednosti po kojoj su kapital i profit, kao njegovo čedo, postali
mjerilo svih, pa i vremenskih, vrijednosti. Donedavno su društvenu izopačenost manifestovali
uglavnom pojedinci ili manje društvene grupe i bili društveno otuđeni izopačeni
i sankcionisani, a trenutno asocijalna, štetna i društveno opasna ponašanja sve
češće čine i iskazuju sve veće društvene zajednice, čak i cijela društva. Sve,
baš sve, materijalno i duhovno, svedeno je na mjeru digitalnih displeja ili
monitora na kome se ispisuju, i svaki čas mijenjaju stanja i promjene,
bezosjećajne i bezlične cifre i brojčane vrijednosti, čas sa šest, čas sa
sedam, pa sa osam i više brojeva, a onda sve ide unazad, pa opet unaprijed,
povećava se ili pada broj tih cifarskih jedinki. S tom skakom i skokovima ili
padom bezlične, neostvarene, a očekivane cifarske virtualne, ne i stvarne, vrijednosti
iskazane na monitoru, radosno skače i pojedinac, koji je, u krajnjem, zapravo,
samo vlasnik stvarnog stola za kojim sjedi, stolice na kojoj sjedi, displeja i
te bijedne hladne sobice u kojoj se odigrava lažna iluzija življenja.
Vlasnik
tog prostora, oskudnog inventara i napadnog displeja, ujedno je kupac i
prodavac akcija, dionica, a boraveći u svojoj sobici iluzija čas je sretan što
vidi ogromnu virtualnu cifru na displeju, čas je tužan i žalostan, jer vidi
mizeran broj cifara, dvije, jednu ili ponekada nijednu, očajava jer je, eto,
odjednom postao siromašan, kao što se radovao dok je maločas bio lažno bogat.
Onako sam, i vječno sam sa svojim ciframa, bez ljudi, bez istinske radosti u
ljudskom bogatsvu i siromaštvu, ali kao ljudskom stanju, on nije ni svjestan
svoje bijede i siromaštva, ma koliko istorodnih jednomislećih pojedinaca imao
na direktnoj vezi putem žičanih i bežičnih veza. Zato i jeste toliko okrutan! Stvarni
čovjek, čovjek i ljudsko biće, takvima ne znači ništa! Kapital, cifre, samo
brojevi mjerilo su vrijednosti! Sve se ljudsko i prirodno, time i Božije,
poništava i uništava da bi odabrani, a kojim mjerilima su odabrani, ostvarili
svoju fikciju i iluziju ličnog bezsadržajnog zadovoljstva.
A to,
kao što ni do sada ništa nije, neće i ne može trajati vječno! Ljudskom biću je imanentna, njemu svojstvena i od njega neodvojiva,
stalna borba protiv nepravde, ekonomske naročito, što je vrlo često samo puka
borba za preživljavanje i instiktivan nagon i potrebu za biološkom reproducijom,
posebno. Uostalom, te borbe su stalna potka ljudske istorije, kao što je borba
dobra i zla u teološkom smislu. Pravda ili nepravda u raspodjeli prirodnog i društvenog
bogatstva uvijek su bili predmetom društvenih analiza, osporavanja ili
podržavanja. Ako se pojednostavi problem i stavimo sebe istovremeno u odnos
subjekta i objekta, u te odnose nas kao ljudskih bića, komšija i susjeda, koji
se međusobno poznajemo i zajedno živimo, potpuno je jasno da se naši životi
toliko međusobno prožimaju da mi postajemo oni - i obrnuto. Ne mogu ja pjevati
dok on plače i moja pjesma zavisi od njegove, kao što ne mogu pržiti ćevapčiće
na roštilju u bašti ili balkonu i odašiljati opijajući miris lijepo pečenog
mesa dok on gladuje!
Društvo,
ma kakvo ono bilo i ma koji stepen razvoja doživjelo, mora iznaći i dati
rješenje da se barem dio društvenog bogatstva preraspodijeli onima koji ne
mogu, ne znaju ili nemaju priliku, jer obrasci tih rješenja već postoje, samo
ih treba podržati. Nevjerovatno je saznanje koliko su države i njihove
institucije postale bezosjećajne, socijalno neosjetljive, bezidejne i
nesposobne da sve svoje građane vide istom vizurom u nastojanjima da vlastitoj državi obezbijede
samoodrživost i mirnu budućnost, a još je tužnija spoznaja da su mnoge vjerske
institucije postale dio sistema koji ubrzava propast ljudskih zajednica i
njegove duhovnosti. Ako je takav odnos prema svom čovjeku u svojoj državi, što
znači i prema rođenom bratu i najbližem, a jeste, logično je postaviti pitanje
da li ja, neko pored mene, ili svi mi, ikada pomislimo išta o onom beznadežno
napuštenom, koji negdje daleko, u nekoj dalekoj Nedođiji, gdje nema ni vode,
gdje nema drveta, gdje nema ni travke, bez hrane je, gdje nema puta, tamo gdje
samo postoji - nikuda! Ima još samo ono iznad, gore, ima visoko plavo nebo
kojim svi lete, samo on, što je ispod tog plavetnila, ne može, jer nema čime
letjeti, a on nije ptica.
Ali vjeruje
da ima ono što je ispod pijeska, ispod pješčanog nanosa na dinama usred
stravične pustinje, koja ispod krije nemjerljivo i neodoljivo bogatstvo. U taj
pijesak bi ga oni, što lete njegovim plavim nebom, najradije zakopali iskopavši
mu veliku rupu, za duboku raku, odmah u blizini duboke rupe druge namjene,
kopanu uz potmulu neizdrživu buku bušilica u ugradnji bezbrojenih bušotina, što
iz njegove zemlje izvlače gustu tečnost, što se presijava skorim zlatom. Sve su
mu to uzeli odavno i to još to otimanje proglasili ovozemaljskom pravdom,
ozakonivši je legalnom kolonijalizmom. Njemu, domaćem, domicilnom, tu rođenom i
urođenom dali su lažnu nadu i efikasna sredstva da, ubijajući vlastitog brata,
ubije vlastitu budućnost i novouspostavljenom zaslugom dobije veću i dublju
raku!
Ali sve
se mijenja i dobija nove oblike, uglavnom nenajavljene i nepredvidive. Uskoro
onaj isti, prije nego će leći u svoju
jasno naznačenu raku, koju sam sebi izgradi slijedeći pomoć i projekte došljaka,
on, niko i nikakav, pustinjak, nezahvalnik, krenuo je iz pustinjske Nedođije,
prema vodi, prema velikom morskom prostranstvu, prema zelenilu šumskih i trava,
prema hrani i novoj nadi, potpuno svjestan da ide prema Velikom Bratu da ga
posjeti i još jednom podsjeti, ali sada u njegovoj sobici sa blještećim
displejom, da su oni istog roda i od Istog Boga. Sa sobom je poveo djecu,
mnoštvo djece, oca, majku, brata, sestru, rođake, njih mnogo, nisu ponijeli
ništa, jer ništa nisu ni imali za ponijeti, ukrcali su se na brod i evo ih
plove, ma ne plove, plutaju u Sredozemlju.
Panično
je primijećeno - oni dolaze! Neće svi uspjeti doći do obala i dvorca Velikog
Brata. Najmanje polovina, gladni i žedni, goli i bosi, ali okupani i čisti,
nestadoše u ogromnim talasima Sredozemlja, dok je polovina od onih mnogobrojnih
već tu, nekako su doplutali na obale! Došli su po svoje! Došli su po ono što su
im ovi uz Velikog Brata na obali davno odnijeli. Ovi iskrcani na obalu sa sobom
su ponijeli i donijeli svaki svoju
sudbinu, svoju bolest, jad i čemer. U svojoj Nedođiji ostavili su kuće, kojih
nikada nije ni bilo, i sve tamošnje bogatstvo neka, kao najdraža hrana, teče poganim
venama Samoproglašenih Vječnih Vladara Svijeta. Usput, donijeli su i sjećanje
na svoju kulturu i tradicije društava u kome je postojala ljudska zajednica i
bila odraz njihove nekadašnje duhovne ravnoteže. Vladari Svijeta ih ojadiše, jedne
ojadiše otimajući im naftu, druge ojadiše otimajući im šumu, treće ojadiše
uzimajući im vodu, a naredne, ne i posljednje, ojadiše trujući im zrak, onaj
isti zrak koji udišu i oni, samo toga još nisu svjesni.
Zato,
ubijeđen sam da sam u pravu, za čovječanstvo je opasno da se jedinkama,
subjektima, svima bez izuzetka, dati apsolutnu vlast, makar i, navodno,
demokratskim putem. Ništa manje zlo nije onemogućiti učenje i saznanja pojedinaca
o osnovama društvenih odnosa među ljudima, jer spoznaja o njima omogućava
kritičku analizu i pravilno usmjeravanje razvoja čovječanstva prema blagostanju
u uspješnoj saradnji umjesto, već naslućenim, strahotama destrukcije i samouništenja.
Zbrojene i nezbrojene strahote ubrzanog napretka liberalnog kapitalizma, koje
otuđenim, usamljenim, nezasitim ali već i prestrašenim pojedincima, nagomilaše
neslućeno i, u osnovi lažno bogatstvo, izraženo u stalno promjenjivom broju
cifara onog displeja u blindiranoj sobi ili novčanoj vrijednosti profita,
deponovanog, položenog u malu plastičnu karticu bankovnog računa i opet
izraženog u ciframa u čijem odrazu vrijednosti nema istinske ljudske radosti i
užitka, nego je zebnja, strah, nemir i, nerijetko, ljudska stradanja ili
prirodne katastrofe.
Puko
zbrajanje i umnožavanje rezultata i jedinica vrijednosti liberalnog kapitalizma
nije ekonomska kategorija, ona je isključivo gruba i sirova matematička radnja.
Jednostavno i banalno, prosto i la(h)ko je matematički izračunati da dva i dva
jesu četiri, ali to nije ekonomska kategorija, jer matematika u tom odnosu
brojki i nedvojbeno tačnom konačnom rezultatu, nema objašnjenje nijednog drugog
odnosa, društvenih odnosa, pogotovo. Matematitika ništa ne zna, niti nju
zanima, kako su onih prvih dva ili onih drugih dva nastali, niti kako i zašto
su se udružili, spojili pa je nastalo ukupno četiri. Ali u konkretnom životu, u
ekonomiji koja podrazumijeva složene društvene odnose pojedinaca i društvenih
grupa, važno je znati jesu li onih prvih dva sačinili, napravili ili
obezbijedili muškarci ili žene, samo muškarci ili samo žene, jesu li oni
stariji ili mlađi ili je to neka polna i starosna kombinacija grupe, jesu li
oni Evropljani ili Balkanci, kojeg su kulturnog kruga i porijekla, imaju li i
kakvo im je životno i radno iskustvo, jesu li heteroseksualne ili homoseksualne
sklonosti, što je isto tako važna
spoznaja i za one druge, pa još ako neko ide do pogane krajnosti, pa i to želi
znati, koje su boje kože ili koja im je religija. Lažu nosioci i zastupnici
liberalnog kapitalizma da im je svejedno odakle dolazi proizvod, jer čim
saznaju da je porijeklom iz njihovih nekadašnjih kolonija cijena je znatno
niža. I kada se sve zna o onih dvoje što međusobno sarađuju, važno ekomsko
pitanje je kako i zašto su se udružili, koji i kakav je interes, koliko dugo će
to trajati i postoji li mogući konflikt, kakve su posljedice po prvog, a kakve
i koje po onog drugog.
U
pomenutoj prostoj matematičkoj radnji toliko je složenih ekonomskih društvenih
odnosa koje mogu samo objasniti društvene nauke, ali o tome treba stalno učiti
da bi se o tome barem nešto znalo. I sve je s razlogom, pogotovo ako se žele
harmonizovati društveni odnosi i izbjeći konflikti koji neminovno, sigurno i
ubrzano vode zajedničkom i sveobuhvatnom samouništenju.
Da bi
se razumjelo drugoga i sa njim, ne pored njega!, radilo i sarađivalo u interesu
zajedničkog opstanka i napretka i mogućeg poboljšanja života, moraće se, što se
prije spozna to bolje po čovjeka i ljudski rod, pristupiti humanizaciji svih
odnosa i primjenjivati pozitivna iskustva, spoznaje i saznanja svih humanističkih
nauka, a sociolologije i socijalne psihologije i političke ekonomije posebno.
Eh, kada bi se, napokon, sve korisno i poučno naučilo iz istorije, pa ponešto
naučilo iz klasične filozofije, psihologije, morala i etike, sunovrat bi trebao
biti izbjegnut. Treba zamisliti dvojicu, nazovimo ih prvi, koji su obrazovani
samo toliko da u zatvorenom prostoru znaju samo da hladno i bezosjećajno
pritišću dugmad na svojoj proizvodnoj liniji, čime postaju samo dio te
sofisticirane linije, koja pravi njima nepoznato
nešto i drugu dvojicu, koji su, negdje tamo daleko, isto tako obučeni da
hladno i bezosjećajno, na nekoj drugoj sofisticiranoj liniji bezosjećajno
pritišću svoju dugmad i prave njima nešto
nepoznato. Njima je sve nepoznato i strano, oni su ubijeđeni da mogu jedni
bez drugih, jer ne znaju da li oni drugi i postoje kako bi nastale njihove, u
osnovi, zajedničke tvorevine. Jer je, opet, neko nepoznat, sve to spojio u nešto monstruozno nepoznato i tako ostvario vlastiti sebični cilj ka
gomilanju kapitala sa lažnim sjajem, ali na putu bezosjećajnog samouništenja.
Roboti
i robotizirani ljudi možda mogu pomoći, ali nas neće spasiti!
Ako nismo religiozni - budimo humani!
Spasimo druge da bi spasili sebe!
Spasimo druge da bi spasili sebe!
Gornji
Vakuf-Uskoplje
Zapisano:
24.08.2014.
godine Enes
Čemer
Dopisano: 03.09.2019. godine