14. Preseljenje, voljevački mostovi i Esine čarolije (esej)

Klikeri i klikeraši, obrenovac.org

U drugoj polovini prošlog vijeka Voljevac je bio najveće selo i ekonomski, kulturni i politički centar nekadašnjeg mjesnog područja, kasnije mjesne zajednice Privor. Vrlo bistri i vispreni stanovnici gorštaci naseljavali su petnaest sela i zaselaka i bili trećina stanovnika cijele tadašnje opštine Gornji Vakuf.

U taj Voljevac, glavno područno selo, u polovinu nove, usamljene šumarske kuće, lugarnice, u pretijesan stan sa dvije male sobice i nikakvim sobičkom pod tavanom, do koga se uspinjalo gotovo okomitim vratolomnim jelovim stepenicama, dovela nas je sudbina moga oca, državnog službenika, šumara, lugara, nakon što je, u julu 1959, dobio službeni premještaj sa Pala kod Sarajeva. Tada sam imao osam godina i mogao dobro zapamtiti detalje transporta samo neophodnih kućnih stvari dovezenih vagonom uskotračne željeznice od Stambulčića iznad Pala do stanice u Gornjem Vakufu, pa pretovar u konjska zaprežna kola sa gumenim točkovima, vlasništvo Osmana Milanovića Suljanovog iz Boljkovca, i konačno smještanje velikih prelijepih ormara izrađenih od đeverastog furnira hrasta, bračnog kreveta i drugih kućnih potrepština u pretijesne sobičke našeg novog porodičnog doma. Među stvarima bilo je i majčino ogledalo, koje neprestano ponavljam u svim tekstovima, očev poklon iz njihovih mladalačkih dana, koje je ona brižno i pažljivo i s mnogo ljubavi čuvala i pazila. Dok su odrasli unosili i smještali stvari, u uskom hodniku na ulazu otkrio sam da se, iza daščane improvizovane pregrade hodnika, u drugoj polovini kuće, nalazi i drugi stan. Nekoliko puta vidio sam glavice djevojčice i dječaka približno mojih godina, kako radoznalo i nakratko pogledaju novopridošle useljenike, nove komšije, malo izvire, pa se povuku i ponovo sakriju iza pregrade. Uskoro ćemo se sresti, upoznati u dječijoj igri ispod krošnje stare razgranate šljive u zajedničkoj avliji i ostati u druženju do kasnih dana naših života. Njihov otac također je bio šumar, doselili su godinu dana prije nas i već su imali dovoljno djetinjih iskustava o ovdašnjem načinu života, koje su nama nesebično i samozadovoljno prenosili pripremajući nas, dvojicu mlađe braće i mene, da se priviknemo na nove prostore našeg daljeg dječačkog odrastanja. Lokalno stanovništvo je njihovu majku već zvalo šumarovica, a njih dvoje, starija djevojčica i dječak i njihova najmlađa sestra, bili su šumarčad. Uskoro ćemo i mi i naša majka dobiti iste nadimke i nastaviti da živimo nosećih ih kao da su nam prirođeni i pridruženi našim vlastitim imenima.

U tadašnjim društvenim okolnostima ti zajednički nadimci, mada izražavani u množini, postajali su vlastita imenica jedinke koja je obavljale neku državnu funkciju i bila su jasno određenje osobe o kojoj se misli i priča, kojoj se upućuje i obraća ili od koje se nešto moli, očekuje i traži. Istorijsko sjećanje je naučilo bosanskohercegovačke, pa i ovdašnje gorštake, među koje smo doselili i počeli novi život, da su državni službenici, stoljetnim transformacijama državnih funkcija, uloga i naziva, zajednički naziv žandar-policajac-milicioner, učitelj, šumar i poljar, zajednička imena dobili i prihvatili kao da su im vlastito ime. Javno nazvati nekoga od tih državnih zaposlenika njegovim vlastitim imenom bilo je neprimjereno i neprihvatljiva intima, koja dugoročno može naštetiti i nazvanom i nazivatelju  Ovi državni službenici su, živeći sa seoskim stanovništvom, radili i na očuvanju i unapređenju zajedničkog im života, ali njihova prvenstvena uloga, kao državnih službenika, bila je da budu dobri i uzoriti zaštitnici i čuvari države i njenog uređenja. Njihov zajednički život i lokalnog stanovništva bio je neprestalno prožet međusobnim povjerenjem, ali i uzajamnim zaziranjem. Sarađivalo se gdje se moralo da bi se ostvarila uloga državne službe, a time i funkcija države, ali i ondje gdje je bila očigledna potreba lokalnog stanovništva, što je moglo biti i samoinicijativna aktivnost lokalne zajednice, a sve je, opet, moralo biti u funkciji organizovanja boljeg života, ali i zaštite i očuvanja državne zajednice. Državni službenici su pripremani da se paze i svjesno zaziru se od prevelikog i intimnog približavanja jednih k drugima, jer prijateljstva i intimna druženja držvnih službenika i pojedinaca iz lokalnog stanovništva mogla su, učila je uspješna vladavina Austrougarske carevine, podsticati i aktivirati korumpiranost prvih ili sumnje komšiluka u špijunske sklonosti ili aktivnosti, čak, onih drugih. Greške su brzo otkrivane i sankcionisane otpuštanjem iz službe prvih ili trajnom izolacijom i izopačavanjem od komšija ovih drugih. No, u normalnom funkcionisanju nametnutih društvenih normi, jedni bez drugih nisu mogli ostvariti svoje društvene uloge, odnosno svoje životne interese i potrebe.

Redosljed iskrenog poštovanja i uvažavanja državnih službenika i njihovih funkcija i uloga bio je: prvo učitelj, pa šumar, zatim žandar-policajac i na kraju poljar. A u strahopoštovanju redosljed  je bio: prvo žandar-policajac, zatim šumar, pa tek poljar, a učitelj je zadavao strah djeci, đacima, ali je uvijek bio najcjenjeniji i najpoštovaniji državni službenik.

Antropolozi su detaljno objašnjavali način života na ovim prostorima i bilo bi preambiciozno da ovim kratkim esejom pokušam izvršiti elaboraciju brojnih naučnih radova i sublimirati ih u ovako kratak sadržaj. Ali nadimci proistekli iz naziva zvanja, koji su zajednička imenica, što se daju u lokalnoj zajednici i  prihvate kao vlastito ime, samo bez velikog početnog slova, kao što je šumarka ili šumarče, pokazuje da lokalna zajednca time, svjesno ili nesvjesno, iskazuje uvažavanje i poštovanje, ili strahopoštovanje, državnog službenika i članova njegova porodice, dajući im počast najčešće zasnovanu samo na nazivu državne službe svakog od nosilaca.

Gornji razlozi važni su za spoznaju zašto su državni službenici i članovi njihove porodice rijetko, ili nikako, oslovljavani vlastitim imenom, zajednička imena postaju kao njihova vlastita.

Učitelj je bio – učo: Naš Učo! Šumar je bio – šumar: Naš Šumar! Žandar je bio – žandar: Naš Žandar! Poljar je bio – poljar: Naš Poljar!

Ne spominjem vjerske službenike, koji su uvijek bili visoko na društvenoj ljstvici uvažavanih, jer oni nisu bili državni službenici!

Nakon što smo se smjestili u novi porodični dom i počeli da živimo svakodnevnim životom, dugo mi se činilo da, živeći u istoj kući i na isti način u susjedstvu sa novim prijateljima, živimo isto, jer nam je i životna svaodnevica bla potpuno ista. Ali nije bilo tako! Tek dugo nakon našeg doseljavanja, a nakon našeg razdvajanja radi njihovog odseljavanja, u godinama kada smo odrasli, spoznao sam da su naše komšije, naši sustanari iz iste kuće, naši drugovi i drugarice „nešto drugačiji“ od nas ostalih!? Među stanovništvom pretežno muslimanskih i nekoliko katoličkih sela tog područja, tih godina to je bila jedna od rijetkih porodica Srba, pravoslavca, a dolaskom učitelja iz Srbije na ovo područje i sve većem broju novopridošlih milicionera Srba, bilo je jasno da država zapošljavanjem državnih službenika svjesno utiče na nacionalnu strukturu stanovništva sredine na cijeloj svojoj teritoriji.

Stariji u našem okruženju nisu pokazivali da im je to nešto važno, a mi djeca nismo mogli ni slutiti da bi to nekome moglo biti važno i zašto.

Pola vijeka kasnije, nažalost, to će postati izuzetno važno. Nekome je to, očito, mada prikriveno, uvijek bilo važno, pa i tada. Nama, mojoj porodici – nije nikada! Uostalom, doselivši sa Pala sa sobom smo donijeli svijet naučen u životu sa komšijama i prijateljima Srbima.

Po konačnom smještanju počeo sam da upoznajem sredinu, razgledao sam detalje okoline nove sredine i novog doma i posebno bio impresioniran veličinom prostrane vanjske verande kuće, i gotovo zastrašen visinom prozora i debljinom kamenih zidova, jasano vidljivih u prozorskim šupljinama kao da su u ovećoj željezničkoj stanici.

Neizbrisiva je slika kako je majka sa zaprežnih kola pažljivo preuzela, još pažljivije nosila, pa u spavaću sobu unijela i s najvećom pažnjom smještala svoje drago veliko, od oca poklonjeno, mladinsko ogledalo!

Kraj jula i cijeli avgust 1959. bili su period adaptacije i prilagođavanja na novu sredinu, nove ljude, običaje, novo društvo i prijatelje. Bio je to novi životni i iskustveni šok za mene i moju braću, jer smo već u ranom djetinjstvu morali mijenjati životne sredine i prihvatati ih kao vlastite zavičaje, ubrzano se  prilagođavati i mijenjati ranije navike i sebe.  To je bio sastavni dio života porodice u državnom poslu koji je naš otac radio. Rođeni smo u Suhodolu u Oborcima, pa ubrzo preselili u Gornje Pale na vrelu Miljacke, pa na Vitez kod Pala i, napokon, u Voljevac, u Privor god Gornjeg Vakufa. Ostavljali smo ledine i tratine na kojima smo se igrali, prave ili izmišljene igračke kojima smo se igrali, morali zaboravljati lica ranijih prijatelja, zaboraviti stare modrice zadobijene u bezazlenim dječijim tučama, otkrivati nove lokacije za igre i igrice i tragati za novim voćkama sa zrelim i sočnim voćem. Iznova smo morali tražiti i birati nove drugove. I sada, opet,  moramo sve iznova!

Malo uz pomoć roditelja, ali uglavnom sami, sve dok i ovdje ne stanemo na noge i prohodamo sigurnije, trebalo se iznova učiti i boriti za mjesto u ovdašnjem dječijem društvu. Mijenjali smo svoj vlastiti govor i izgovor i dopunjavti vlastiti jezik, naučiti nove lokalne riječi i progovoriti novim lokalnim domaćim  jezikom i naglaskom da nam se novi drugari ne nasmiju dok govorimo ovaj naš, ali njima stran. Moramo naučiti njihove dječije igre, moliti da dobijemo i paziti i čuvati njihove igračke, ponašati se po njihovim pravilima. Sve je sada njihovo i njima domaće, a mi smo stranci, došljaci i dóšle i moramo se iznova boriti za mjesto pod suncem, prvo njih imitirati i oponašati  u svemu, a onda osposobiti se, naučiti njihove igre i pravila, pa naučiti više, pokazati više od njih, pa pokušati nametnuti svoje igre, ako se to, naravno, bude moglo.

Ja sam već išao u školu u Podvitezu ispod Viteza, nedaleko od Pala kod Sarajeva. Preseljenjem sam morao ostaviti školu i moj cijeli prvi razred, ostavio sam Omera Obhođaša s Viteza kod Pala, i Mensura Jahića, moje najbolje drugove drugove u razredu, ostavio sam moju prvu učiteljicu Fadilu Jahić, njenog muža, dobrog čovjeka i učitelja Muharema Jahića, tamo je ostao i dobri trgovac Svetko, koji mi je na veresiju dao na stotine šećernih pločica, sa vrlo malo čokolade, u kojima su bili upakovane sličice tada poznatih fudbalera prvoligaških timova ili reprezentativaca Jugoslavije. Skupljanje sličica počinjalo je ogromnim Vladimirom Bearom i išlo do Brnarda Vukasa, Ive i Zvonka Bege, Frane Matošića, Geze Šenaura ili Ante Žanetića iz Hajduka, pa opet Vladimir Beara, Dragoslav Šekularac, Rajko Mitić, iz Crvene Zvezde, do njihovih rivala Milutina Šoškića, Stjepana Bobeka, Miroslava Brozovića, Zlatka Čajkovskog, Miloša Milutinovića iz Partizana, gomila sličica se uvećavala portretima Tomislava Crnkovića, Gorana Irovića, Milana Antolkovića, Ivana Šanteka iz Dinama, Muhameda Mujkića, Žarka Barbarića, Lea Halduna Hrvića iz Veleža ili Zijada Arslanagića iz Sarajeva. Ne znam zašto, ali prezime Žanetić osjećam kao dio mog porodičnog stabla. Imena ovih tadašnjih fudbalskih i nogometnih veličina, i njihovi portreti s okamenjenim pogledom ravno u oči, i danas su mi urezani duboko u sjećanje, još ih neizbrisivo osjećam kao svoje bliže rođake, jer sam, pohađajući moj prvi razred u životu, stalno pazio na njih, gledao ih pravo u oči nebrojeno puta.

Igrajući sa drugovima igru sa sličicama na cijelo i (na)pola, rijetko sam dobijao, a sve više i sve češće gubio sličice, ali i vrijeme za učenje, gubio časove nastave kod strpljive učiteljice Fadile. Kupujući sličice na veresiju zaduživao sam se kod dobrog trgovca Svetka, a otac je kasnije sve uredno plaćao, dok nije shvatio da, umjesto veresije za školske potrepštine, tadašnje dinare nemilice trošim na nekorisne čokoladice, zapravo sličice fudbalera. U prvom razredu sve sam više radio nego učio i boravio u školi. Zapravo obolio sam od šarlaha i sve više izostajao sa nastave, tako da sam jedva naučio da pišem i nešto malo računam. Učiteljica Fadila bila je majčinski tolerantna, otac i majka posebno, i uvijek su imali razumijevanja, objašnjavajući da za moje propuste u učenju i velike praznine i rupe u znanju postoji veliko opravdanje, moja bolest, o čemu ću, ako uspijem, u nekom drugom tekstu pokušati više reći.

Tamo gdje smo do neki dan živili ostavili smo dio naših života, ponijeli uspomene i samo duhovna postignuća. Zapravo, ni roditelji nisu ništa materijalno ostvarili osim kućnih potrepština, potovarenih u polovinu zatvorenog teretnog vagona uskotračne željeznice. Sada smo svi, opet iznova, započinjali svaki svoje i naše zajedničke nove živote, svako na svoj način, s vlastitim traumama i njihovim intenzitetom. I otac se morao nanovo, ko zna po koji puta, dokazivati novim šefovima, lokalnim vlastima i državi kao poslodavcu. Posebno se morao dokazivati vlastitoj porodici da je sposoban da nam obezbijedi potrebno za život, da se osjećamo kao da se ništa nije promijenilo i da je ovdje, u novoj sredini, sve bolje i da će biti joooooooooš mnogo bolje i lakše u narednim danima naših života. Majka je, uglavnom, šutila, čistila kuću, na Vrbasu prala odjeću, nas čuvala i mazila, mazala nam džem na izrezane šnite toplog hljeba, dočekivala nas i naše nove drugare. I njima je rezala i davala slične ili još veće šnite od istog domaćeg bijelog hljeba. Tako je ugađala i nama i našim drugarima i podmićivala ih da nas prihvate i paze. U svojoj samoći, dok je prala i ribala požutjele jelove podove ili stravično visoke i opasne prozore, pjevala je tužne sevdalinke, sjetne, melahnolične pjesme. Često sam rado slušao njen prodoran i drhtavi glas i njenzin! tekst, koji nije bio tačan, ali je bio njoj pjevljiv: „Svi dilberi/op, aman ja/svi dilberi/depuj, depuj/svi dilberi/samo moga nema...“ Dočekivala je oca umornog nakon teških i napornih obilazaka šuma na terenu, što je često bilo do rubnih granica sa teritorijama opština Prozor, Konjic i Fojnica na vrletima Vranice prema Prokoškom jezeru i Sarajevskim vratima, Činio je to pješice, naravno, s obaveznim službenim lovačkom puškom, teškim karabinom, na leđima, kao obaveznom i propisanom ličnom zaštitom od šumokradica i lovokradica, ali i prijetećim simbolom države. Događalo se ponekada da se otac vraćao u predvečernje i noćne sate i teturao na nogama olovno teškim od umora. Doduše, to teturanje događalo se ponekada i nakon povremenih muških sjedeljki i pijanki, ili učešća u nekoj seoskoj svadbi tamo gore negdje u nekom zabitom planinskom selu na obližnjim planinama, koje mi  još nismo bili posjetili, niti smo znali gdje je to selo, koliko je, niti kako izgleda.

Majka je oca dočekivala  uvijek srdačno, brižno i ponekada samilosno, ali prvenstveno poslušno, kao što je bio tradicionalni red i običaj da domćica dočekuje svoga domaćina i hranitelja porodice i rijetko je  komentarisala stalne promjene životnih tokova u novom životu ili trenutna životna dnevna događanja. Ili se nama trojici dječaka, to tako činilo, pošto se pred nama nisu svađali, jer su, valjda, sve nejasne stvari i međusobne nesporazume u pravilu razjašnjavali sami, u četiri oka. A onda se dogodio izuzetak, koji će uskoro prerasti u pravilo. Majka je počela, ili je nastavila, kao nekada, dok sam bio bolećiva beba u Suhodolskoj bešici, da me štiti od sviju, a od oca da me brani neskriveno, s razlogom ili bez njega i u svim situacijama gdje je procjenjivala da mi je položaj privilegovanog djeteta ugrožen. Posebno je bila neobično agresivna kada je smatrala da me otac, kako je ona to doživljavala, nepotrebno maltretira uporno neuspješno nastojeći da mi pokaže školsku zadaću ili nauči i poduči nekom školskom zadatku, koji nikako nisam mogao da shvatim i naučim. Što se otac više trudio i sve više unosio u moj školski zadatak, počinjao da govori sve brže i glasnije, ponekada je i vikao, ja sam u dječijem strahu, pa potom u tihom plaču u kome su tekle suze i kapale na knjigu ili svesku ispred mene, postajao sve zaplašeniji i sve gluplji ne mogavši da odgovorim ni na pitanje kako mi je ime. Sve takve scene obično su završavale mješavinom moga i majčinog plača i očevom vikom na nas oboje, a onda znakovitim bacanjem sveske ispred mene i očevim odustajanjem od pokušaja da me nauči ono što ja nikako naučiti ne mogu. Sve se završavalo očevim paljenjem cigarete mostarske Zete bez filtera, mojim tihim ridanjem i šmrkanjem od podražaja suza i slina što su mi curile niz lice i bradu i kapale po podu i majčinom milovanju po glavi dok me je vodila, zapravo gurala u spasenje do kreveta u koji bih legao i nedugo zatim u poluglasnim jecajima zaspao. Šta se dešavalo nakon što sam ja zaspao i majka se vratila u sobu, a otac vjerovatno ljutito i duboko uvlačio dimove žestokih cigareta, nikada nisam pouzdao znao, ali sam mogao, u to sam siguran, tačno pretpostaviti.

Majka je bila naviknuta da ne postavlja često ozbiljna životna pitanja, a i kada je to činila znala je da pri tome bude mudra i ne provocira očevu smirenost. Možda slučajno, a možda je to majka iscenirala namjerno, ali bio sam svjedokom, kada je, nakon kratke bračne analize posljedica našeg preseljenja u novu sredinu, dobrih i loših strana našeg novog života i snalaženja djece nakon kratkog vremena prilagođavala na novu sredinu, direktno upitala oca da objasni kako planira da šalje djecu u školu u Mačkaru, u onu, bila je vrlo jasna i neuobičajeno gruba, nenaseljenu pustaru bez ijedne kuće, gdje je samo pepeljastosiva zgrada četverorazredne područne škole, izgrađene 1948, udaljene tri kilometra od sela Voljevac uzvodno uz Vrbas, u koju su išla sva djeca iz okolnih sela, Crkvica, Svilića, Smrčevica, Valica, Zastinja, Seferovića i Voljevca. Usput, ostale privorske četverorazredne škole su bile u Dobrošinu, izgrađene 1939, u koju su išla djeca iz Dobrošina, Mračaja i Boljkovca, na Borovoj Ravni, otvorene 1964, u koju su išla djeca iz Borove Ravni, Cvrča i Pridvoraca, te škola u Jelićima, iz 1959, ispostaviće se kasnije, vrlo značajna u jednom danu moga kasnijeg života, koju su pohađala djeca iz Jelića i Kozice. Na području Privora 1959. nije bilo osmorazredne osnovne škole. Izgrađena je tek 1961. godine.

Raspored četverorazrednih škola na širokom prostoru u koji smo se nastanili i njihova međusobna udaljenost, bili su potpuna nesigurnost za dalji osmogodišnji nastavak školovanja njene djece. Najbliža osnovna osmogodišnja škola nalazila u gradu, u Gornjem Vakufu, opštinskom centru, udaljenom predalekih deset kilometara, do koga se, bez javnog prevoza, bez voza i autobusa, odlazilo najčešće pješice, običnim danima na konjima, a pijačnim danom, srijedom, uzimala se usmena povratna rezervacija za mjesto na gumenim kolima s konjskom zapregom u vlasništvu Osmana Milanovića Suljanovog iz Boljovca, Marka Radića Ciginog iz Dobrošina ili Agana Karamustafića Himzinog iz Karamustafića. Na karoseriji šumskih kamiona, što su vukli balvane sa obližnjih šumskih radilišta, moglo se iz grada, kada su karoserije kamiona bile prazne, ali se za vožnju moralo biti dobar prijatelj sa Ismetom Agićem, Alijom Bičkalom, Jusufoma Abazovićem, Josipom Bošnjakom iz Bistrice ili Asimom Milanovićem iz Boljkovca, FAP-ovskim kamiondžijama. Da bi se rezervisalo mjesto u kabini kamiona, čak i na onoj strani između lijevih vrata kabine kamiona i vozača, značilo je da su ti putnici posebno privilegovani. Izbjegavala se, mada je i nje bilo, vožnja na balvanima, prvo, jer je bila strogo kažnjiva, ali i vrlo opasna.

Sav taj košmar komunikacijske neotvorenosti i transportne nesigurnosti na cijelom prostoru, gdje smo tek ponovo započeli novi život i  udaljenosti  škola od mjesta stanovanja svih đaka, zatim udaljenost životno značajnih objekata i institucija za budućnost njene djece, majci su bile jasne naznake da se neće moći normalno organizovati, niti iko može garantovati školovanje njene djece. Postala je svjesna da je naša, nas trojice sinova, a i njihova, budućnost potpuno neizvjesna, što je u majci izazvalo urođeni prirodni, do tada pritajeni majčinski odbrambeni refleks. Bio sam svjedokom događaja, predstave koju je majka priredila svima nama ne susprežući se da pita, analizira i zaključuje! Prvo je smireno zapitala oca zašto nam je ovo učinio i šta će učiniti da djeca normalno idu u školu, a onda je vikala i tražila da kaže štaaaaaaaaaaaaaaa?!, potom je očajnički kriknula je i otrčala u spavaću sobu. Tada sam prvi, ne i posljednji put, vidio oca u teškoj situaciji, gotovo izbezumljenog, blijedog lica, ukočenog pogleda, izgledao je slomljeno, bespomoćno i beznadežno, zurio je u prazninu i nije se pomicao. Prestravljen sada neuobičajenom majčinom vikom, bojeći se bilo kakve očeve reakcije, istrčao sam iz sobe da nađem majku.

Majka je bila u spavaćoj sobi na drugoj strani uskog hodnka, sjedila je pred svojim ogledalom, gledala odraz svoga lika i svoje blijedo uplakano podbuhlo lice, prigrlila me, posadila pored sebe i zagrlila.

Sada smo oboje gledali u dva lika zagrljena u ogledalu, u prostoru tamo neke druge nestvarne sobe i odahnuli u izenandnom miru i  iznova osnažnoj ljubavi.

Toga ljeta najmlađi brat, Ilijas, imao je samo četiri godine, družio se sa nama, braćom i našim novim drugovima i ništa bitno od svakodnevnog života nije opažao, niti je to od njega moglo očekivati, pogotovo ne tražiti. Najviše pažnje poklanjao je svojoj, a kasnije i našoj ljubimici, čistoj crnoj mački sa prelijepim bijelim benom na vratu, koju je našao na obližnjoj ledini, pripitomio i naučio je lijepom kućnom ponašanju, posebno tokom spavanja na bratovom jastuku. Maca je ljubav uzvraćala upornim tjelesnim predenjem i svuda ga vjerno pratila kao pas. Brat i ja čuvali smo njega i njegovu macu i pazili ih, uglavnom se na njega ljutili kada nas je, što je bilo neshvatljivo često, ometao u našim igrama.

Enver, srednji, godinu i po mlađi brat, brzao je našao društvo s kojim je stalno igrao igru klikera. Prvi klikeri bili su mu imitacija klikera od malih okruglastih loptica lijepo obrađenih od pravilnih šišarki hrasta, jer su pravi šareni i stakleni bili rijetki i luksuzno skupi. Ubrzo je postao odličan igrač. Bio je zaljubljenik u tu igru, spretno ubacujući okoštale smeđe hrastove šišarke u, dječijom petom,  izokruženu rupu ispod stabla stare šljive odmah do kućne verande. Bratovu strast za ovom igrom nikada nisam mogao razumjeti, igrao sam je rijetko, naravno, katastrofalno loše. Tu strast posebno nije mogla da razumije majka koja je bila zaprepaštena kada je u džepovima bratovih pantalonica našla pravi crni otopljeni i za džepić slijepljeni katran, pravi crni katran, namijenjen izolaciji temelja obližnje kuće u gradnji i koji, em je smrdio na petrolej, em se nije mogao oprati. Objašnjavajući zašto nosi katran u džepovima brat je pojasnio da je od te želatinaste mase prvo napravio male crne kuglice, klikere, koji su se zatim ohladili i stvrdli, pa ih je, misleći da mogu tako ostati i poslužiti za igru, stavio u džep i ne znajući da će ih toplina tijela omekšati i sjediniti s džepnim platnom pantalonica. Džepovi pantalonica su odrezani, jer je to bio jedini način da se očiste. Široko raširena dječačka strast za igrom klikera, posebno za njihovom skupljanju, bila je shvatljivija mnogo kasnije kada su stakleni klikeri postali jeftiniji i cjenovno pristupačniji, pa su punili džepove, uglavnom dječaka. Odmilja nazvani francuzi, dvoperci, troperci, crvenperci, plavci, šarenci, plastikanci, izrađeni od raznobojne plastike, a kasnije i gvozdenci od gvožđa, koji su zveckali onako teški u prepunom džepiću i natezali dječije pantalonice prema zemlji i pri svakoj kretnji zveckanjem oponašali melodiju konjskih praporaca. Brat je u igri osvajao klikere, skupljao ih i sve više se u njih zaljubljivao, kao što su u njih bili zaljubljeni Indijanci što su 1626, Peteru Minuiti, holandskom upravitelju, kažu, uglavnom za staklene klikere, poneko malo ogledalce i nešto malo trgovačke robe, ukupne vrijednosti od tadašnjih 24 dolara, prodali ostrvo Man-Ha-Tan, Manhatan i nazvali ga Novi Amsterdam. U čast Vojvode od Jorka 1664. Englezi su mu dali ime Novi Jork, Njujork i tako započe bogata istorija moćnog New Yorka, zapravo, ostrva dugog 16 i širokog 2,5 kilometra. 

Pored ljubavi prema klikerima brat je ubrzo naučio da golim rukama lovi riječne pešove, Cottus globio, lat., mala glavata riba, u kristalno čistom Vrbasu, bacao ih na obalu, gdje ga je pratila ona bratova crna maca, sada već kućna ljubimica, lovila ih je na obali, gutala i nije odustajala do potpune zasićenosti. Brat je ubrzo, uz pomoć njegove nove družine, od odbačenih aluminijskih vilica za hranu počeo da pravi bodila, male improvizovane harpune, danima je gazio po čistom, ali hladnom Vrbasu i uz pomoć stakla na površini vode otvarao pogled duboko u vodu, a bodilom lovio pešove. Kasnije je, sve češće i sve uspješnije lovio i potočnu pastrmku, bez dozvole, naravno, što je uvijek, a posebno u ta vremena, bilo zabranjeno i kažnjivo. U jednom takvom krivolovu brata je ulovio Muharem Aganović, čuvar ribolova, koji je taj posao dobio kao zaslužni borac u Nardnooslobodailačkom ratu. Muharem je postavio brata da pozira s bodilom u jednoj i staklom u drugoj ruci, uslikao ga fotografskim ruskim aparatom Smena 6, tek kasnije će doći Smena 8, dao Jozi Martinoviću, jedinom fotografu u gradskom i cijeloj opštini, da izradi fotografiju najmanjeg formata, dvanaest puta osam. Zatim je fotografije donio mome ocu kao dokaz da otac vidi, i zna, šta mu rade djeca, kako love ribu i krše zakon i kako su mu djeca štetočine i opasna po društvo. Za dječije nestašluke uvijek su odgovorni roditelji, prvenstveno očevi, tako da se podrazumijevalo da se za učinjene greške očekuju porodične sankcije kako prekršitelj ovakav prekršaj više nikada ne bi ponovio. Brat je mnogo godina kasnije priznao da se, kao i svi mali prekršioci, tada strašno prepao i da se uvijek bojao ljutog i opasnog lovočuvara Muharema, ali da nikada nije odustao da lovi pešove i da je kasnije sve većim bodilima lovi veće komade pastrmke.

Nas trojica braće bili smo prinuđeni da prijatelje potražimo gore u ušorem dijelu sela, pola kilometra uzvodno, jer je osamljena lugarnica bila u nizvodnoj periferiji sela i u njenoj neposrednoj blizini nije bilo drugih kuća. Selo je bilo dobro organizovano po spontanim pravilima tradicionalne lokalne arhitekture. Svi stambeni i pomoćni objekti za stanovanje i život bili smješteni na jednoj, desnoj obali Vrbasa, a štale i drugi pomoćni objekti za stoku potpuno odvojeni na lijevoj obali rijeke. Bila je milina ulaziti u mirisne avlije i plodonosne bašće ne strahujući da će se negdje na ulici nagaziti na stočnu balegu, prelaziti preko lokvi osoke iz stajskog đubreluka i bez straha da će vas saletiti roj gladnih muha zunzara ili uporno dosadnih konjskih muha.

Sva zgoda svakodnevnog življenja i čistoće u tako uređenom selu bila je životna nezgoda za žensku čeljad, mlađe ili starije, cure ili curetke, svejedno. One su, opet po tradiciji, obavljale sve ženske poslove i morale od jutra do večeri i po nekoliko puta prelaziti s jedne na drugu obalu Vrbasa da napoje i nahrane stoku, pomuzu ovce ili krave, odnesu topli stočni obrok i donesu taze izmuženo mlijeko. I tako danima i tako godinama, neke od njih do smrti, a neke do udaje u drugo selo, ali se nisu, barem javno, žalile. Zabrađene i pokrivene velikim šamijama, što su ih štitile od vjetra, kiše, snijega ili sunca, koračale su lagano, ali uporno, odnoseći karlove, plitke drvene kace s toplim hranjivim splačinama i vraćajući kući pune drvene bukare s mlijekom.

Za prelaz Vrbasa u selu su bila dva mosta. Jedan je bio na vrhu sela, u blizini džamije s drvenom oronulom munarom, čvrst i širok betonski most, prvenstveno namijenjen prelazu teretnih kamiona šticara natovarenih debelim i teškim balvanima bukve, jele i smrče iz bogatih visokih šuma, što su ih već godinama, sa šumskih radilišta u Sastavcima, nedaleko od izvora Vrbasa podno Zec planine u planinskom masivu Vranice, i radilišta Desna, uz rijeku nazvanom Desna, a topografski, zapravo, je lijeva pritoka Vrbasa. Kamioni i spretne kamiondžije odvozili su trupce na rezanje makadamskim putevima nizvodno do male pilane u Gornjem Vakufu i tada velike pilane Janj u Donjem Vakufu.

Drugog mosta u donjem dijelu sela, zapravo, nije ni bilo. Mostom su mještani zvali obični prelaz od brvna, gdje su bile postavljene samo dvije malo šire drvene grede od brvna, srezane po sredini, stesane da se po njima može gaziti, međusobno nastavljene i prikovane uz veliko stablo crne johe izrasle u maloj riječnoj šljunkovitoj adi nasred Vrbasa. Na širim krajevima tih brvana moglo se nekako i prelaziti, ali na drugoij strani i preuskim završetcima, trebalo je sreće i spretnosti da se doskoči na obalu. Sva seoska djeca, moja braća i ja, posjećujući nove prijatelje u selu, ljeti smo, zbog niskog vodostaja Vrbasa, nekako i mogli koristiti prelaz. Ali u proljeće i jesen, kada je Vrbas nadolazio, zapljuskivao brvna i vlažio glatku drvenu površinu, prijeteći svojim sve bučnijim talasanjem i sve bržim protokom vode ispod improvizovanog mosta, stvarajući vizuelnu magiju njegovog uzvodnog kretanja, od koje se vrtilo u glavi i nadolazila mučnina u stomaku, bez ikakve, pa ni improvizovane ograde, prelazili smo s jedne na drugu obalu s neskrivenim strahom da ne padnemo u nabujalu vodu. Ljetni Vrbas je bio ponižavajuće plitak i neprepoznatljiv, pa se naš oprez topio u strastima dječije igre, ali su uvijek u ušima odzvanjale riječi majke koja je neprestano opominjala da ne idemo na tu opasnu, opominjujuću sillah ćupriju, kako su je bogohulnički nazvale sve majke. Ni danas se ne mogu načuditi nebrizi, neodgovornosti i neshvatljivoj lakomislenosti svih stanovnika sela, muškaraca i domaćina, koji su po tradiciji, imali u svojim rukama sudbine svojih ukućana, da nikada nisu izgradili nešto što bi barem malo ličilo na nekakav most i time zaštitili djecu i žene, što su, iako svjesni opasnosti u vrijeme kada Vrbas nabuja i pobjesni, samoubilački odlučno svakodnevno prelazili s jedne na drugu obalu rijeke. Jedino moguće objašnjenje bilo je u nemjerljivoj sreći ovog sela i potencijalnih utopljenika, svih njegovih stanovnika, da se na tom mostu nikada nije dogodila nijedna nesreća i da niko nikada nije tragično nastradao u hladnoj nabujaloj vodi Vrbasa.

U stalnom strahu od nesreće na toj ćupriji, i stalnoj opasnosti od čudesno pobješnjelog Vrbasa svake jeseni, zime i proljeća, dvije godine nakon našeg doseljenja, u jednom hladnom januarskom danu, od siline vode okovane plavičastobijelim ledom, od sigurne smrti majku je spasio moj drugi učitelj Vitomir Vito Đikić. Slučajno se zadesivši u blizini, dok je majku snažna vodena matica smrtonosno vukla sebi, a ona je u jednoj ruci nesvjesno samoubilački uporno držala vodom napunjenu pocinčanu aluminijsku kantu, što ju je vukla u snažnu vodnu maticu, učitelj Vito jedva je uhvatio njenu drugu slobodnu ruku i, rizikujući vlastiti život, na obalu jedva izvukao majku, ali i njenu pocinčanu kantu s vodom namijenjenu pranju dječijeg veša u kući bez vodovoda i kanalizacije. Učitelj Vito je spasio majku njene drage djece, kako je kasnije objasnila epilog dramatičnog događaja tog ledenog januara, čime je isprepletenost naših života sa životom učitelja Vite postala vječna i time postala i ostala utkana u našu porodičnu doživotnu zahvalnost.

Treći voljevački most, Carska ćuprija, izgrađen na oštrom lijevom zavoju Vrbasa, nizvodno od sela, na ulazu u voljevačku plodnu uzvrbasku dolinu. Još u otomanskom vaktu služio je za prelaz carskih konjanika na njihovom vojničkom, trgovačkom, diplomatskom i neznano kakvom prohodu od vezirskog Travnika preko planinskih zaravni sela i zaselaka Rostova, kroz uvakufljeni Gornji Vakuf, preko Dobrošina i Boljkovca, zatim uz rijeku Tušćicu i Pridvoraca do Menjika, gdje je odvajkada bila imaginarna ili stvarna granica Bosne i Hercegovine. Menjik je i granica dva velika balkanska vodna sliva, crnomorskog i jadranskog, čijim se strminama, klancima i vrletima stiže ka Prozoru ili u ramsku, pa neretvljansku dolinu, ka Jablanici i Konjicu ili negdje dalje uz Neretvu prema Sarajevu ili niz Neretvu do Bune, Blagaja, Počitelja sve do Jadrana i Ploča s neretvljanske, južne  strane ili preko Bregave i Stoca do Neuma s istočne strane. Carska ćuprija je vjekovima imala carski značaj i zato ju je, nema sumnje, narod tako nazvao. Ostala je s carskom nazivom do danas i, za razliku od one opasne ćuprije ispod sela, građena je i dograđivana uvijek po pravilima mostogranje aktuelnog vremena, sa kvalitetnim obalnim bočnim suhozidom i dugotrajnim borovim gredama, nekada, ili od betonskih konstrukcija iz novih vremena. Ćuprija je mogla izdržavati teške konjske tovare bakra, žive, srebra i posebno željeza, koji su, jednako na obroncima s ove, vrbaske, kao i s one, fojničke strane Vranice, čak i njenim vrhovima, počevši od Prokoškog jezera, smjenjujući se po istorijskim periodama, talili Iliri, Rimljani, Sasi i Turci da bi se površinski rudokopi i podzemni rudnici u novom dobu dvadesetog vijeka potpuno zatvorili. Carska ćuprija zapamtila je periode ovdašnje zlatne groznice kada se u koritima zlatonosnih rijeka Vranice ispiralo čisto zlato, a iz njedara Vranice kopalo pozlaćeno kameno grumenje i iz njih topilo zlato o čemu su najbolji svjedoci lokaliteti nazvani Zlatno vrelo, Zlatni potok, Zlatni do, Zlatno gumno, pa Zlatovnica i Zlatarica po kojima se sada samo planinari.

Građevinski Carska ćuprija je vijekovima zadovoljavala potrebe svih korisnika, jer je vremenom po potrebi obnavljana i ojačavana, pri čemu su uvijek korištena sredstva i materijali aktuelne mostogradnje. Radi racionalizacije raspona mosta i smanjenja troškova gradnje položaj mosta i njegov raspon nikada se nije minjao. Glavni nosači mosta postavljeni su okomito na obalu, čime se postiglo da je raspon minimalan, a nosači su postali čvršći i stabilniji, dok su noseći zidovi od suhozida bili otporni na stalne udare snažnih voda Vrbasa. Takav položaj mosta vijekovima nije smetao konjanicima, karavanima, zapregama,nekada, niti kamionima bez prikolice, mnogo vijekova kasnije. Prilaz mostu s obje strane puta bio je okomit, a radijus zakretanja mali i manipulativno vema ograničen. Međutim, u zadnjim pedesetim godinama dvadestog vijeka, u vrijeme mog prvog susretanja s ovim krajevima, Carsku ćupriju vrijeme je arhitektonski bilo pregazilo. Tih godina kamioni marke FAP, iz Fabrike automobila u Priboju, u vlasništvu Transportnog preduzeća Špedicija Bugojno počeli su odvoz trupaca, koje je državno preduzeće Šumsko gazdinstvo Koprivnica iz Bugojna sjeklo gospodareći ovdašnjim šumama. Kamioni su kačili teške prikolice, čija je ukupna dužina zahtijevala znatno veće radijuse krivina i cestovnih zavoja od onih koji su bili na Carskoj ćupriji. Vozači su se žalili na težak ulazak na most i još teži silazak s njega i tražili da se u tokom novih popravki izmijeni položaj mosta i obezbijedi lakši transport dugih prikolica.

Interesantno, ali nikada niko, nijedan arhitekta, odnosno investitor, nije promijenio položaj mosta! Na to nisu uticala nikakva rješenja, niti odluke o zaštiti materijalnih kulturnih dobara, jer Carska ćuprija nikada nije ni bila na listu zaštićenih kulturnih dobara. Na to je, očigledno, isključivo uticala pragmatičnost investitora da popravke i obnove mosta budu što jednostavnije, što brže i jeftinije. Time su svi protagonisti nesvjesno postali zaštitnici materijalnog kulturnog nasljeđa, jer su očuvali autentični položaj i osnovni vizualni oblik Carske ćuprije. Pišući o tome i njih pominjući, ostajem zahvalan uime nadolazećih generacija!           

Carsku ćupriju zapamtio sam prvenstveno po svom novom, meni ranije nepoznatom, a u Voljevcu prvom i nepredviđenom dječijem strahu. Upoznavši nas novodoseljene s novim zavičajem naši novi prijatelji, naših godina ili nešto stariji, domaćinski su nas odveli na ćupriju i upozorili da nipošto noću sami ne dolazimo na ćupriju neporedno pred akšam, ni poslije akšama, a posebno u vremenu između jacije i sabaha, to znači u kasno noćno vrijeme do jutarnjeg svanuća. Svakome, ko se u to vrijeme zadesi na ćupriji i u njenoj blizini, pa i najvećem i duhovno najčistijem vjerniku, u to vrijeme, garant, ukazaće se prikaze i nema molitve kojom se to može spriječiti i one otjerati. Najčešće, obavijestili su nas novi mladi prijatelji, tako ubjedljivo kao da su oni tome prisustvovali, prikaze su prelijepe plesačice u ovdašnjim raskošnim nošnjama, koje mame na noćno druženje, što sam po odrastanju preveo u razvrat, kome je teško odoljeti. Ako posmatrač krene prema njima na ćupriju, još i prije ćuprije, on, ovozemaljski obični smrtnik, propada u nevidljivu provaliju i tiho, bez straha i opiranja, ili nestaje zauvijek, ubjeđuju nas naši informatori, kao što su neki nestali, ili se poneko ubrzo vraćao, ali izbezumljen od straha neprestano se vrteći u krug u uzaludnom pokušaju da pobjegne što dalje i što je moguće brže. U prvi mah sam bio ubijeđen da su priču o prikazama izmislili stariji zbog mladih, kao  preventivnu vaspitnu funkciju  i da je to bio način da se djeca nepedagoški drastično zaplaše i ne odlaze noću prema izlazima iz sela, ali sam ubrzo, nakon prvih susreta sa odraslim stanovnicima, shvatio da svi, gotovo bez izuzetka, uistinu vjeruju da su se nekada i nekome u noćnoj tmini na ovoj ćupriji ukazale prikaze. Kao dokaz prepričavali su svoje priče i legende, dodavali svoje sve sablažnjivije dijelove, istovremeno prateći reakcije zaplašenih slušalaca, posebno djece. Vremenom, počeo sam i sam da vjerujem u mogućnost da je nešto od toga, možda, i istina, jer je bilo začuđujuće koliko je bilo mladih i starih propivjedača i varijanti njihovih pripovijedanja. A moji strahovi od mogućih prikaza na Carskoj ćipriji bili su toliko usađeni u mene da se, do u detalje, još sjećam nekih priča. Na Carskoj ćupriji, čak i usred osunčanog ljetnjeg dana, osjećao sam se sigurno samo u prisutvu odraslih osoba.

Za razliku od braće, koji su se sami morali pobrinuti da stupe u kontakt sa drugim dječacima u selu i pokušaju odabrati društvo, ja sam imao sreću da mi se novo društvo samo ponudilo pod istim krovom, u istoj kući u koju smo uselili, samo na drugoj strani iza pregrade u predsoblju sačinjenu od prosušenih i običnih neoblanjanih jelovih dasaka. One dvije glavice, što su virile kroz šipila rasušenih dasaka, dok smo mi useljavani u našu stranu zajedničke nam kuće, bile su glavica dugokose, tankovijaste i nasmiješene Jovanke, Joje i njenog dvije godine mlađeg brata Miloša, Miće, mog vršnjaka. Najmlađu, malecku sestru Mirjanu, Miru otkrio sam i upoznao tek kasnije. Ona je bila mala i nije se mogla propinjati i izvirivati iza dasaka, pa sam je upoznao tek koji dan kasnije kada sam je vidio u dvorištu. O njihovim roditeljima, majci Milici, koja je bila domaćica, uvijek uredno odjevena u suknje sa širokim faltnama i zabrađena šarenom kupreškom maramom, i ocu Anđelku, koji je isto bio šumar, očev radni kolega sa kojim je otac često odlazio na teren i vraćao se umoran, a slobodnim danima često se družio. Kasnije, mnogo godina kasnije, nastavili su se družiti. Anđelko je proveo dane sjedeći uz postelju moga smrtno bolesnog oca i tako sve do njegove smrti. U mladosti obojica su volili fudbal, pratili utakmice državnog prvenstva i nedjeljom obavezno slušali kombinovani radio prenos jugoslovenskih radio stanica, nenadmašnog Radivoja Markovića, reportera Radio Beograda i Mirka Kamenjaševića, reportera Radio Sarajeva. O našim roditeljima ovdje neću posebno govoriti, osim u prilikama u kojima su njih dvoje imali značajne uloge u mom i našim životima. Po biološkom određenju i nepisanim pravilima tradicionalnog porodičnog odgoja bio sam predodređen da se družim sa dječakom Mićom, em smo ista generacija, em ćemo najesen zajedno ići u isti, drugi, razred iste škole, em smo komšije  i sustanari u istoj kući. On je ovdje već domaćin, sa svojima je doselio prije dvije godine, završio je prvi razred i već poznaje sredinu koju mi trebamo upoznati. Njegova sestra, djevojčica Joooja, u našem muškom društvu nije imala šta tražiti, jedino nas je, nepune dvije godine starija od nas, mogla pomalo nadzirati i više glumiti našeg zaštitnika i povremeno našeg šefa. Nas dvojica smo ubrzo našli zajednički jezik, počeli se intenzivno družiti, igrati dječije igre i ubrzo u potaji počeli praviti dječije nestašluke u kojima je, priznajem, Mićo bio veći majstor. Nije mi bilo jasno zašto, ali Mićo je rjeđe, a ja sam sve češće, sa braćom ili bez njih, odlazio sve dublje u selo, tražio nove drugove, stalno smo igrali fudbal, klisa i pale, truhlave kobile ili cijele ljetne dane provoditi na Vrbasu na kupalištu, na Viru, prirodnom udubljenju riječnog korita Vrbasa iznad sela, gdje smo učili i naučili plivati. Stariji su nas neselektivno bacali u vodu čime je počela naša životna škola prisilnih skokova u vodu, prvo sa pločastog kamena zvanog ploča, koji je bio gotovo u vodi, a onda sa dugog kamena zvakog duguljašica, pa u višu fazu sa visokog kamena i na kraju s obale odakle su skakali oni koji su, kao i ja, već postali vješti skakači.

Brzo sam upoznao Esada Esu Mašetića, godinu dana starijeg od mene sa kojim sam se, pored Miće, najčešće družio. Bio je vrlo pametan, spretan i radišan, pa je u očevom hambaru, punom raznih alata za drvo, pravio različite upotrebne predmete i predmete za dječije igre. Uz naivnu dječiju igru, ali i nesumljivu stvaralačku invenciju, bez dovoljno informacija i uzoraka, radio je, meni je tada tako izgledalo, prave čarolije. Pri tome se rado družio i tražio da mu se pomogne. Bio sam oduševljen kada smo od đonova starih odbačenih cipela i nešto obične kože, napravili nekoliko pari papuča japanki i ponosno ih nosili po prašini seoskih ulica sve dok nam, nakon nekoliko dana korištenja, između nožnog palca i dopalca nije potekla krv od rana zadobijenih trljanjem neobrađene i oštre suhe kože. Kasnije smo nadošli na bolja rješenja, da dio kožnog kaiša između pstiju treba omotati ili mekom krpom, vunom ili pamukom, ako ga ima, ali smo ubrzo odustali od dalje izrade japanki za našu upotrebu i mnogih drugih zainteersovanih dječaka, jer su uskoro došle kiše i priprema za školu u koju se nije moglo pješačiti u nepouzdanoj odjeći i obući, pogotovo u japankama dječije domaće izrade.

Umni i spretni Eso naprosto nije mogao nestati iz moga sjećanja, jer sam, krajem tih pedesetih prošloga vijeka, od njega naučio šatrovački jezik kojim se diče i svojataju ga svi koji govore jedan od južnoslovenskih jezika, Bosanci i Sarajlije posebno, pa pokušavaju da ga govore mada često nije ni nalik na pravilan izgovor, čuj pravilan, kao da pravilo postoji. Ne postoji ozvaničeno pravilo, ali neko pravilo, ipak, postoji. Riječi se prvo raščlanjuju na pravilne slogove, a onda prvi slog postaje zadnji, pri čemu se cijela riječ izgovara istom brzinom i intonacijom kao u normalnom govoru. Sagovornici moraju znati ovo osnovno nepisano pravilo, a govornik biti vrlo vješt i inteligentan, ali i dobar poznavalac maternjeg jezika da brzo ispretura slogove i pravilno ih izgovori po mjestu prema pravilima šatrovačkog jezika. Jednostavni primjeri: ku-ća postaje ća-ku, do-đi je đi-do, ta-mo je mo-ta. Dvosložne riječi nisu teške, složenije su mnogo teže, jer tada vri-je-me postaje me-vri-je, a bu-da-la postaje da-la-bu ili Sa-ra-je-vo postaje Vo-sa-ra-je, zadaju više muke i traže pažljivo slušanje vlastitog govora kako se ne bi pogriješilo tokom razgovora. Korisnici šatro jezika vremenom su odstupili od ustaljenih pravila, izvrnuli i pojednostavili izgovor mnogih riječi tako da se, recimo, Sa-ra-je-vo izgovara kao Ra-j(e)vo-sa, čime su stvoreni šatro lokalizmi, što je, opet, umanjilo mogućnost njegovog učenja i širenja, jer se nisu uvažavala njegova, iako labava, barem osnovna pravila. Za Sarajevo i Sarajlije, sarajevske jalijaše i mahalaše posebno, govoriti šatro jezik bio je stvar vlastitog imidža i lokalnog društvenog prestiža, pa su se svi, i muški i ženski, domaći i došljaci, umno upinjali i često uzaludno pokušavali da šatro progovre i time dobiju ulaznicu u društvo sarajevske raje ili sarajevskih bistričkih, vratničkih ili baščaršijskih jalijaša i mahalaša, kojima su kasnije počeli da se suprostavljaju, čak i fizički, oni koji su u šezdesetim godinama prošlog vijeka među doseljenicima odrastali na novim perifernim naseljima na Ilidži ili Švrakinom Selu. Ono što sam naučio od drugara Ese, a kasnije poprilično uvježbao sa mlađim bratom Enverom, nije mi poslužilo da po dolasku na školovanje u Sarajevo postanem prava sarajevska raja ili sarajevski jalijaš i mahalaš, ali je meni i, ubijeđen sam, svima koji smo kao djeca učili i naučili šatro jezik, pomoglo da u djetinjstvu pravilno naučimo vlastiti jezik, razvijamo um i govorništvo promišljajući, izvrćući i kombinujući riječi, kao što je uvijek pomagalo kada smo pred roditeljima, ili pred nepoznatim licima, slobodno govorili taj, za njih strani jezik, i samozadovoljno prikrili sadržinu naših dječijih razgovora i dogovora.

Pored vještina ručne izrade japanki i stalnog šatro govorenja, sa Esom sam naučio baratati raznim alatima i pravio mala drvena kola, minijaturne tačke, grablje, vile, lopate, krampove, i budake, male kamiončiće, jednostavne kosture aviona sa jednim ili tri propelera, koji su se vrtili na vjetru, kasnije smo zimi pravli ligure, slićure i sanke, potkivali ih tankom željeznom lastrom, bukvalno od šiljaka za ogradu izrađivali skije s vezovima od lima bačenih konzervi i žice ili kožne kajase i opute, a s proljeća smo od vlažne johove i ljeskove kore pravili trube, svijali piskove i male pištaljke, na potocima pravili male vodenice i cakcalice, kako smo ih zvali, je su malim batićina, na kojima su bili zabodeni ekseri za potkivanje konja, nakon što ih je voda podigla, padali na staklo i davali odsječnu zvonjavu cak-cak-cak-cak. Lijepili smo gumene dušice za prve kožne lopte ili izvraćali te lopte i ušivali popucale šavove koristeći malo šilo, tanki laneni kanap premazan domaćim voskom da ga zaštiti i sačuva od vlage. Sa samo deset godina Eso je bio genijalac stvaralac, što oči vide ruke stvaraju. Družili smo iskreno i bez zadrške, divio sam mu se, ali i pomagao mu praktično, osmišljavao neka rješenja u toku izrade nekog predmeta čiju je izradu on osmišljavao. Vjerovatno je Eso krivac, bolje reći zaslužan mentor, što je moj interes za mnoge stvari oko mene bio očigledan i praktičan, pa je majka do svoje smrti govorila da je njega, to jeset mene, Bog stvorio za svašta, nakon čega je redovno dobijala šaljivi zajedljivi zajednički porodični komentar da to može samo njezin Enko. Esina majka je umrla dok je imao samo dvije godine, odrastao je uz oca Ramu, dvije starije sestre i strijeg brata Ibrahima, koji mu je bio sušta suprotnost, trom, traljav, bezvoljan, ali velika dobra duša, koji se samo smiješio i sagovorniku sve odobravao. Eso je zavolio moju majku, koja ga je pazila, nije krila svoju, više samilost, nego sažaljenje, ali je iskazivala neskrivenu ljubav prema novom dobrom drugu njenog sina i činilo mi se da bi uvijek zasuzila dok je rezala krišku domaćeg bijelog hljeba i na njega stavljala premaz domaćeg pekmeza, recelja, rečeno po voljevački, crnog džema od šljiva, koji je i Eso volio.

Nažalost, moj dobri drug Eso nije završio život onako kako ga je započeo, stvaralački i genijalno i nije dospio do nekog od stvaralačkih i inovatorskih instituta, što sam ja očekivao i silno želio. Ubrzo, po završetku njegovog prvog rata u životu, umro je od posljedica alkohola radeći kao konobar u jednoj voljevačkoj seoskoj krčmi.

Nakon Esine smrti njegovoj djeci, sinu i kćerki, bio sam nakratko predavač u srednjoj školi i pokušao im prenijeti dio mojih sjećanja i osjećanja prema njihovom ocu. Pokušao sam to nekoliko puta i nisam uspio. Dok su mi navirala sjećanja i osjećanja - gušio mi se glas!

Kao što sam od prvog dana bio očaran Esinom vještim rukama, tako sam bio zadivljen virtuoznošću Mensura Mašetića, koji je hodao na rukama kuda smo mi ostali teško hodali na nogama, bio sam ljubomoran na vještinu Mensurovog brata Azema dok smo igrali klisa i pale, valjao sam se i hvatao za stomak od smijeha nakon šala, doskočica i smiješnih upadica Irfana Kićina.

Nakon prvog šoka po doseljavanju bilo je sve očitije da su se svi muški članovi porodice počeli prilagođavati novoj sredini, a dječija intuicija mi govorola je da će to prilagođavanje biti najveći problem za majku i da se uistinu plašila kako ćemo nastaviti dalji život u novoj sredini, stalno ističući svoju brigu za tok i teškoće našeg daljeg školovanja, a sve intenzivnije strepeći od skorog septembarskog polaska u moj sljedeći, drugi razred, a bratov prvi. Moji novi prijatelji nisu pominjali školu, očito nisu je volili, a  nisu ni imali posebnog razloga da je baš meni pominju. Kako sam i sam bio loš, nikakav, đak u mojoj prvoj školi i kako uistinu u mom prvom razredu nisam volio učenje, bio sam isti kao i drugovi, jer nisam ni ja volio školu, niti sam se o njoj propitivao. Radije sam igrao igre, sa Esom pravio male poljoprivredne alatkice ili sve češće trčkarao za loptom.

Moj drug i prvi komšija Mićo, rjeđe je učestvovao u igrama sa nama, a u pravljenju predmeta nikako, što me čudilo, ali nisam ništa pitao. Često smo izlazili u zajedničko dvorište, pentrali se po šljivama, po jedinoj crnjoj trešnji u njihovom dijelu ovelike na dvoje podijeljene bašte, a onda zagrljeni dolazili samo do polovine sela, do neke nevidljive granice, odakle se Mićo vraćao kući da se javi majci, kako je govorio, dok sam ja nastavljao dalje, prelazio onu sillah ćupriju, ulazio duboko usred sela gdje se u glavnoj seoskoj ulici nalazila Esina nakrivljena oronula kuća, sagrađena od dizme i pokrivena šindrom, kao i većina kuća u selu, i još nugledniji nakrivljeni mutvak, ali nama drag i ugodan kutak u kome smo do mile volje mogli smišljati uradtke i pokušavali da ih napravimo, vrlo često uspješno. Mićo nije pokazivao interes za moj interes za praktičan rad i rukotvorine koje smo ja i Eso pravili, već je sve češće i sve duže, posebno kako se primicao septembar, glavni sadržaj njegovih priča bila škola u Mačkari u koju ćemo od jesenas po suncu i prašini, po kiši i lokvama, po snijegu i mrazu, makadamskim šumskim putem, svaki dan, tamo i ovamo, pješačiti nepunih šest kilometra. Mićo je o tome pričao kao što junak pripovijeda o svojim stvarnim ili lažnim junaštvima, o učiteljicama i učiteljima. Kada se priči pridruživala Joooja, priča je dobijala i romantičan sadržaj, jer su učiteljice, njena učiteljica Milena posebno, gospodski govorile, imale prelijepe frizure i lijepo njegovane nokte. Nezainteresovano sam slušao te priče o školi i učiteljima mada sam i u njima pokušavao naći bar nešto dobro i lijepo, jer su me mnogi detalji više plašili nego veselili. Dok je Mićo pričao o njegovom strogom učitelju Viti, došao je vrhunac, postao sam prepadnut. Pored njegovog zadovoljstva što mi baš on može prenijeti šta me čeka u školi i šta u njoj mogu očekivati, počevši od stalnih i teških zadaća, stalne aktivnosti u razredu i mimo njega, obaveze da se kući stalno uči, pa do kažnjavanja za greške batinanjem tankom šipkom od lijeske po dlanovima koji su rumeni bridili od bola. Bilo je očigledno Mićino strahopoštovanje učitelja Vite, od čega se na mene, umjesto interesa za nadolazeće školske dane, prenio samo strah od učitelja Vite i škole, a umjesto da me zarazi interesom za nove predstojeće školske dane priča me zarazila još većom odbojnošću i otporom prema školi.
      Ali nije uvijek onako kako se u prvi mah čini...

Gornji Vakuf-Uskoplje

Zapisano: do 24.08.2014. godine                                         Enes Čemer

Dopisano: 05.10.2019. godine