Donji tekst
o Ivici Osimu Švabi počeo je nastajati ranije kao dio je teksta o fudbalskim
čudima i lično proživljenim i doživljenim fudbalskim čarima i zadovoljstvima. Mislio
sam da nemam šta novo dodati. Naravno, znam da je prvotni tekst mogao biti znatno
bolji, ali postoji jedan nemogući uslov: da autor bude bolji, talentovaniji i
pismeniji hroničar. Ipak, bio sam zadovoljan, jer sam uspio dijelove iz ličnog sjećanja
i dijela zajedničke fudbalske strasti pretvoriti u opis nostalgičnog povratka u
zajedničku prošlost. A o lijepoj prošlosti se, ako to nije naučno, uglavnom
govori patetično.
Neki dan,
29. marta 2017. godine, novinari zabilježiše da je Ivica Osim, počasni
predsjednik Nogometnog kluba Željezničar, zvanično otvorio, riječ nije baš
adekvatna, novosagrađenu istočnu tribinu Stadiona (velikom slovom) Grbavica u
Sarajevu, s novim lijepim plavim stolicama i onim upadljivo bijelim, kojima je
ispisan naziv stadiona.
Ostaće i zabilježeno
da je Osim razdraganim navijačima u prigodnoj besjedi rekao:
"Samo
zajedno možemo sve. Zahvaljujem se svima koji ste došli. Šteta što vas ranije
nije bilo ovoliko. Stadion nikad nije bio bolji, kamo sreće da je i ranije bio
ovako. Ovo je klub nostalgičara i upravo takvi su ga izgradili. Jedina mi je
želja da gledamo dobru utakmicu. Željo će živjeti zauvijek"
Dok
je Osim pokušavao da svoj govor uklopi u skandiranje navijača i nešto kaže, sa
svih strana stadiona uporno se orilo, bile su to ovacije: „Ivica Osim, Ivica
Osim, Ivica Osim...“
U nekim
trnucima nije bilo potpuno jasno da li je skromna svečanost upriličena radi
nove tribine na stadionu i utakmice sa tuzlanskom Slobodom, koja je, usput,
poražena rezultatom 4-2, ili Ivice Osima.
Nisam bio na
stadionu Grbavica, gledao sam televizijski prenos, ali me sve podsjećalo na
jedan davni dan, 11. juni 1966. godine. Ni tada nisam bio na stadionu, nego
negdje gore iznad stadiona, na obližnjoj padini ispod nekadašnje uskotračne željezničke,
ćirine pruge za Koran i Pale. I tada se odozgo mogao nekako viditi zeleni
travnjak i dobro čuti kada se u grotlu prepunog stadiona Grbavica prolamalo:
„Švabo, Švabo! Hoćemo Švabu! Švabo, Švabo...“
Očekivao sam
da će neko od starijih posjetilaca na ovoj prvenstvenoj i svečarskoj utakmici
sa Slobodom, dok se skandiralo Ivici Osimu, podsjetiti mlađu publiku na to vrijeme, pa će,
kao horovođa ushićenog navijačkog hora, početi skadirati Švabi: „Švabo, Švabo!“ A, nije! Želio sam to
čuti ponovo, jer bi nas mnoge, siguran sam i Ivicu Osima, vratilo u dane
mladosti i fudbalskog romantizma. Valjda su se mlađi Željini Manijaci ustručavali
misleći da je nadimak Švabo neprimjeren ovom Ivici Osimu.
Od
zaljubljenika u fudbal i fudbalsku igru, vrlo mlad sam postao odmjereni
navijač. Po teritorijalnom određenju navijao sam za mostarski Velež i rijetko imao
priliku da utakmice svoga kluba gledam u Sarajevu, gdje sam se kasnije
školovao. Skromni džeparac nije omogućavao da pratim sve utakmice sarajevskih
prvoligaša, ali sve lokalne derbije ili velike utakmice sa Partizanom, Crvenom
Zvezdom ili Dinamom i Hajdukom, gledao sam obavezno. Međunarodne utakmice u
Sarajevu bile su rjeđe, ali sam ih gledao. Odlazio sam i na utakmice Sarajeva,
ali Željine češće. Taj klub mi je bio bliži, otac i brat su navijali za Želju, navijalo je mnogo obične raje i
moje raje sa kojom sam se družio i koju sam tada poznavao. Stadion mi je bio
lokacijski bliži od koševskog, na njemu sam imao priliku da se uvjerim da su i
tadašnji Željini navijači bili svih vjera, nacija i društvenih slojeva. Navijačka
atmosfera i ambijent bili su mi bliski, u njih sam se uklapao.
Bio je još
jedan razlog, važan razlog, pa sam se više okrenuo Želji. Ivica Osim. Kada sam
došao u Sarajevo na školovanje Asim Ferhatović Hase je, 16. oktobra 1966.
godine, odigrao svoj posljenji meč protiv Rijeke na Kantridi u Rijeci. Nisam
imao priliku i sreću da gledam Haseta na fudbalskom terenu. Sretao sam ga povremeno
u njegovoj čevapdžinici, u Devetki, i uvijek ga zamišljao na njegovom koševskom
stadionu, koji će kasnije i dobiti njegovo ime. Sjedio je za bočnim stolom u
radnji, lijevo od ulaza, i nenametljivo pratio goste što ulaze i izlaze. Njegov
veliki bordo sako sa velikim reverima, donekle se uklapao u predstavu o bordo
dresu, ali dim i cigareta među prstima oveće šake i njegova kosa iznad visokog
čela, odudarali su od sportskog lika koji sam zamišljao na terenu i koji je
ostao u narodu zapamćen po fudbalskom driblingu i ljudskoj dobroti.
O Ivici Osimu
sam slušao hvalospjeve svih navijača i svuda gdje sam se kretao i boravio, i onih
iz suprostavljenih fudbalskih tabora, laika i dobrih poznavalaca ove igre,
običnih ljudi i sportskih radnika ili tokom redovnih nedjeljnih radio prenosa iz
svih krajeva i gradova gdje je Željo igrao. Čitao sam i pamtio tekstove i
izrezivao novinske izvještaje i reportaže o njemu. Otac je cijenio Vasilija
Čiku Radovića i Mišu Smajlovića, ali kada je pominjao Ivicu Osima, nedostajale
su mu riječi.
O Ivici Osimu
znao sam sve što se tada moglo znati, znatno manje, ali i ponešto o kazni nakon namještanja,
lažiranja prvenstvene utakmice fudbalskog prvenstva Jugoslavije protiv Hajduka
u Splitu u sezoni 1964/65 godine. Zapravo, znao sam ono što se moglo pročitati
iz novina i čuti na radiju, jer je sve to bila i javna fudbalska tajna, ali i
javna i državna fudbalska afera s puno nepoznanica i nejasnoća..
U svojim
memoarima Osim se prisjeća da je Hajduk iz Splita, veliki klub u Jugoslaviji, koji
je do tada pet puta bio šampion države, tih godina došao u veliku rezultatsku i
igračku krizu. Tako je bilo svih sezona od 1961. godine, a u sezoni 1964/65
prijetilo mu je ispadanje iz Prve lige. Željo je baš tih godina igrao izvrsno,
u tom trenutku je bio peti na tabeli. Pojedinci iz uprave kluba
tražili da njihovi najbolji igrači, Ivica Osim i Mišo Smajlović, igraju slabo
kako bi Hajduk pobijedio i spasio se od ispadanja. Nakon što je Željo tu utakmicu izgubio rezultatom 4:0, Hajduka su ti bodovi spasili od ispadanja iz lige. Nastala je
velika fudbalska afera, nazvana po golmanu Željezničara Ranku Planiniću, koji
je otkrio da je ova utakmica bila namještena. Ivica Osim i Mišo Smajlović bili su
proglašeni glavnim krivcima, kažnjeni su po godinu dana neigranja, klubovi su,
prvo bili izbačeni iz prve lige, ali su kasnije kažnjeni oduzimanjem bodova u
narednom prvenstvu, pa je Željo u naredno prvenstvo ušao sa šest, a Hajduk pet
bodova u minusu.
Osim reče da
je to je najteži period u njegovom životu, radi čega bi „najradije pobjegao
sam od sebe“ i da se nerado toga sjeća, ali da njih dvojica nisu bili glavni akteri,
jer oni, Mišo i Osim, nisu dobili mito za lažiranje utakmice, mada se mislilo
da nije tako. Osim je ubrzo prehladio bubrege i razbolio se. Bilo je pitanje da
li će nastaviti sportsku karijeru.
Za Hajduk,
ali i za Želju, naredna takmičarska sezona 1965/66, bila je teška i neizvjesna,
jer trebalo je nadoknaditi oduzete bodove. I Želji je prijetilo ispadanje iz
lige. U predzadnjem kolu prvenstva Željo je na Grbavici bio domaćin, a da bi
osigurao opstanak morao je pobijediti gostujući Radnički iz Niša, koji je igrao
dobro i na čijem golu je bio odlični golman Miodrag Knežević.
Osimu je kazna
smanjena, liječio se i uporno trenirao. Navijači Želje su sve pažljivo pratili,
čekali kraj prvenstva i strepili od ispadanja, svjesni da se odlučujuća
utakmica sa Radničkim mora dobiti.
Na dan
odigravanja utakmice, 11. juna 1966. godine, cijela Grbavica je ključala, a
stadion je bio pun, krcat! Nisam imao novac i nisam mogao kupiti kartu za ovu odlučujuću
utakmicu. Tapkaroši, preprodavači su ulaznice prodavali po višestruko višoj
cijeni. Mnogi od nas nismo ni pokušavali pitati za cijenu, već smo se malo
uključili u masu navijača kod stadiona da bi osjetili atmosferu i povukli se gore na padine iznad južne tribine
stadiona, ispod željezničke pruge. Smjestili smo se u nekom voćnjaku i čekali
početak utakmice, strahujući hoće li nas vlasnici potjerati. Dolje se vidio stadion
Grbavica, bio je krcat, brujao od galame, stalnih povika i skandiranja: „Željo,
Željo..“
U trenutku
kada su igrači istrčali na zagrijavanje skandiranje u stadionu postalo je zarazno,
čak i nama gore na padinama brda iznad stadiona. Kada su iz svlačionice izašli
rezervni igrači, među kojima se nalazio i visoki, štrkljasti, krakati i
plavokosi Ivica Osim, grmilo je sa svih strana. Vikali su i navijači, načičkani
na drveću i voćkama, i oni pored mene na vododerinama i ledinama:
„Švabo,
Švabo, Švabo...!“
„Švabo,
Švabo, Švabo!“ Nije prestajalo da se ori sa svih strana.
Vraćao se
Švabo!
Bila je to
teška utakmica. Niški Radnički je igrao izvrsno, a golman Knežević branio
bravurozno, kako bi u radio prenosu rekao Mirko Kamenjašević. Željo je
djelovao nemoćno. Primicao se kraj prvog poluvremena. Po pravilima fudbalske
igre tada se izmjena igrača morala izvesti u prvom poluvremenu.
„Hoćemo
Švabu! Hoćemo Švabu! Hoćemo Švabu...!“
grmila je publika i tražila da u igru uđe Ivica Osim. Tadašnji trener Marcel
Žigante, shvativši da promjenu igrača mora učiniti i zbog igre, rezultata, ali i publike, podigao
je Osima sa klupe i uputio na zagrijavanje uz liniju, tu pored igrališta.
Radosti i
ushićenju navijača nije bilo kraja. Osim je trčkarao, poskakivao, zagrijavao se
i čekao tenutak da uđe u igru. Pogled mnogih je bio prikovan za njegovo
zagrijavanje, kao da im je dalji tok utakmice postao manje važan.
Trenutak kada
je Osim ušao u igru trebalo je doživiti, pa makar i na brdu iznad stadiona. I
mi na padinama prisustvovali smo utakmici koja je ušla u anale fudbalske igre
na ovim prostorima. A kada je, u 43. minutu, jednu loptu, nabačenu iz kornera,
Ivica Osim smjestio iza leđa golmana Kneževića, nastala je ludnica, čiji opis
traži puno više prostora, više riječi i bolju maštu pripovjedača.
Vratio se
Švabo!
Ivica Osim
je kasnije rekao da su mu ti trnuci natjerali suze na oči, jer se uvjerio da
publika ponovo želi da ga vidi na igralištu. „Oprostila mi je!“ sretno je
zaključio.
Neki dan,
29. marta 2017. godine, ponovo je grmilo na stadionu Grbavica:
„Ivica Osim,
Ivica Osim, Ivica Osim...“
Vratio se
Švabo na svoju Grbavicu. Zanavijek!
I Grbavica
je, nakon više od pedeset godina, ponovo istom ljubavlju i istim glasom dočekala
svoga Švabu.
Gornji
Vakuf-Uskoplje,
05.04.2017.
godine
Objavljeno u Oslobođenju,
07.04.2017. godine
Objavljeno u Oslobođenju,
07.04.2017. godine
Nema komentara:
Objavi komentar