 |
David Rowlands, Military artist:Britanske mirovne trupe u Gornjem Vakufu u novembru 1992. godine |
Za koji dan će 12. juli, Petrovdan, nekadašnji Dan oslobođenja Gornjeg Vakufa. Ovaj tekst posvećen je njagovom zadnjem obilježavanju.
Prije dvije godine, početkom marta 2017.
godine, portal gornjivakuf-x.com objavio je video-zapis iz 1990. godine, čiji
je autor rahmetli Senad Hadžimehanović – Pujka. Zapis je snimljen one zlosutne
uočiratne godine tokom svečanosti obilježavanja Dana oslobođenja tadašnjeg Gornjeg
Vakufa i izazvao veliki interes ovdje još živućih. Različiti su im bili, i još
su, čak i potpuno suprostavljeni tumačenja događaja i sadržaja i posebno
naglašena ideološka obojenost i politička akrefleksija ovog video-zapisa. Jedino u čemu se
svi ovdašnji žitelji, bez izuzetka, slažu, i radi čega svoja tvrdokorna, subjektivna
i potpuno oprečna gledanja na prošlo vrijeme primiču, je - da veliki broj dobro
poznatih lica, mladih i starih, što se na video-zapisu kreću, mješovito druže, smiješe,
međusobno čavrljaju ili radoznalo prate program i događanja, danas više nisu u Gornjem
Vakufu-Uskoplju. Njihove životne i ljudske sudbine i razlozi njihovog nestanka s
ovih prostora, ili ovog svijeta, čak, su brojni i različiti.
Toga 11. jula 1990. godine, u centru
Gornjeg Vakufa, nasred glavne ulice, tada Maršala Tita, pod balkonima obližnje stambene
zgrade, uz samoposlugu, nasuprot i današnja fontane, nekadašnje pumpe, u
neuobičajeno velikom broju, okupili su se omladina, radni ljudi i građani, da
svojim prisustvom uveličavaju, oni tada nisu znali što mi sada znamo, posljednju
centralnu svečanost posljednjeg obilježavanja 12. jula – Dana komune. Svečanost
je bila priređena pred sutrašnji Petrovdan, kada je Gornji Vakuf prvi put, vjerovalo
se i posljednji, bio oslobođen prije 48 godina. Za Petrovdan, veliki pravoslavni
vjerski i narodni praznik, posvećen svetim apostolima Petru i Pavlu, ovdje se tradicionalno
održavao veliki narodni vašar i dernek, dolazili su ljudi i narodi odasvuda,
čak i iz Mrkonjić Grada, Varcar Vakufa, čiji su kovači donosili i prodavali najbolje
kose varcarke, kovanice nabrušene za otkose već prosušene ljetne trave i prvog
zrelog klasja žita. Dok su jedni trgovali i razmjenjivali robu ili mladalačke poglede
i uzdahe, drugi su dolazili samo radi vašarskih događanja i pravog narodnog derneka,
koji se oduvijek spontano pretvarao u svenarodni teferič i razbibrigu svih
vrsta.
U svanuće tog petrovdanskog jutra, baš na
dan vašara, one ratne 1942. godine, u Gornji Vakuf su ušle partizanske jedinice
i od tog Petrovdana, u narednih skoro pola vijeka, u proslavi Dana oslobođenja ovdje
su se sjedinile narodne vašarske razbibrige s novim, kasnije brižljivo
isplaniranim, svečarskim programima socijalističke partizanske proslave i
snažnim nabojem tadašnjeg izražavanja slobodoljubivosti i patriotizma. I ne
sluteći da je to posljednja tipična socrealistička pozornica, postavljena tim
povodom i na ovom mjestu, napravljena od debelih pilanskih dasaka i ukrašena
klasičnom onovremenskom socijalističkom scenografijom, tiskali su se i mladi i
stari, iz glasnih zvučnika slušali su modernu muziku mješovitog nacionalnog
orkestra i čekali da vide ko je govornik zvaničnik i čuju šta li će reći. Nije
njih tada, to znamo sada, interesovalo šta će govornik reći o sutrašnjem,
petrovdanskom danu i Danu oslobođenja Gornjeg Vakufa, već šta će govornik reći o
danima što dolaze poslije sutrašnjeg dana.
Zvanični govornik najavljen je jednostavno,
samo kao ugledni privrednik. O onim istorijskim, tim aktuelnim i budućim danima,
na toj posljednjoj proslavi Dana osbođenja Gornjeg Vakufa, posljednji, i
zvanično, govorio je Nedžad Ljuta, rođeni Gornjovakufljanin.
Skraćenja, prilagođavanja ili
uljapšavanja izvornog teksta govora bio bi neoprostivi ljudski i istorijski,
blago je reći - plagijat, već bi to bio ljudski i društveni - poganluk. Tekst
je bio u kontekstu vremena, države i društvenih vrenja, kojeg smo mnogi
proživili i nadživili. Njegov unutarnji sadžaj i smisao nije žal za prošlošću,
već krik za ljudskom budućnošću. Ništa nije promijenjeno iz originalnog
Pujkinog video-zapisa.
Aktualnost pojedinih stavova i analiza je
zadivljujuća.
Na videozapisu fali početak govora, ali
znajući tadašnje klišee javnih istupanja, pretpostaviti je da je govor počeo, vjerovatno,
onim klasičnim – „drugarice i drugovi, čestitam vam...“ - i potom nastavio.
Dakle, ovako je posljednji puta zvanično,
uoči derneka, govorio Nedžad Ljuta:
(Ovdje navodnici počinju.)„...sutrašnji
praznik, 12. juli Dan oslobođenja Gornjeg Vakufa. Poklonimo se sjenama onih što
dadoše svoje živote za oslobođenje ovoga kraja, čije kosti leže tu na Glavici.
Borili su se za oslobođenje Gornjeg Vakufa, iako njih većina nije nikada
boravila ovdje. Borili su se kao da se bore za svoje mjesto, borili su se kao
da oslobađaju svoje najbliže, jer su bili svjesni da oslobađaju još jedan grad
zajedničke im domovine Jugoslavije. Ne dajmo da se zaboravi i onih milion i sedamstotina
hiljada palih žrtava u Drugom svjetskom ratu od Maribora do Đevđelije. Ne dajmo
da se zaboravi Užice, Sutjeska, Neretva, Kozara. Ne dajmo da se blati vrhovni
komandant partizanskih jedinica drug Tito.
Mi u Bosni
i Hercegovini ne možemo, a niti smijemo, sve te strahote Drugog svjetskog rata
da zaboravimo, jer smo podnijeli najveće žrtve. Te žrtve bi bile znatno manje
da se nismo nacionalno podijelili stvarajući nacinalne države u kojima je bilo
mjesta samo za jedan narod. Ovo ističem, jer i danas takozvani nacionalni
zaštitnici ponovo nas huškaju jedne protiv drugih. Po njima Hrvati ugnjetavaju
Muslimane, Muslimani Hrvate, Hrvati Srbe, Srbi Muslimane i tako u beskonačnost.
Pa, gospodo na zapadu i istoku, u Bosni i Hercegovini, ako je takvog
ugnjetavanja bilo zar nismo već svi ugnjetavani za ovih pedeset godina.
Može li
neko da pronađe ijednu porodicu sa ovih krajeva, bilo hrvatsku li muslimansku,
da je iselila pod nacionalnim pritiskom. Da nisu Ljuta Mehmed ili Smoljić Ljubo
ili Mehmed Drino ili Duško Tirić ili stotine drugih, iz svojih krajeva iselili
što su nacinalno bili ugroženi? Da nisu doseljenici u Gornji vakuf iz Jelića,
Pridvoraca, Dobrošina, Pidriša, Paloča ili Voljica, napustili svoja ogništa
zbog nacionalnih pritisaka?“
Nedžad
Ljuta je nastavio:
„Svi znamo
da je to ekonomsko iseljavanje, da ljudi idu tamo gdje misle da će bolje
živjeti, da će lakše naći posao, da će lakše djecu školovati. Ne nasjedajmo na
te parole i ne dozvolimo da se sa
komšijama zavadimo, ne dajmo da nas dijele u kafanama, ne dajmo da nam djecu
dijele u školama, ne dajmo da podijelimo Gornji Vakuf ovdje na hrvatski i
muslimanski.
Kakva je to
sloboda i demokratija, koja nam se nudi, ako sa strahom putujemo kolima
sarajevske registracije na dalmatinsku obalu ili zagrebačke u Beograd ili
beogradske u Ljubljanu. I dok se svijet integriše, dok se zapad i istok ubrzano
razoružavaju, pojedinci u ovoj našoj lijepoj Jugoslaviji ponovo kao da se
spremaju za 41. godinu. Čak se pokušava rehabilitovati Draža Mihajlović, svima
nama poznato ko je.
Vjerujem da
dijelim mišljenje svih ljudi dobre volje, bez obzira na nacionalnu pripadnost,
da mi ne tražimo, niti želimo, da nas posvađaju. Mi tražimo više posla, bolji
standard, veće plaće, tražimo istu pravdu pred sudom.
Drugarice i
drugovi, u ovoj godini obaviće se i prvi višestranački izbori u Bosni i
Hercegovini. Glasajmo za one koji nam ponude najbolje ekonomske programe da
brže izađemo iz krize, ko nam daje veće građanske slobode, da se i ja, kao
čovjek, kao građanin, osjećam slobodan, da ne mogu biti uhapšen dok mi krivica
ne bude dokazana, da imam pravo na slobodu govora i vjeroispovijesti, da sam sa
svim građanima, bez obzira na naciju, vjeru i ispovijest, jednak, da nisam
izrabljivan. A, kako ću se ja nacionalno i vjerski osjećati da to bude moja
privatna stvar. Glasaćemo za one koji se nisu moralno kompromitovali, koji su
ugled u narodu stvarali svojim radom, znanjem i poštenjem, kojima vjerujemo da
će i dalje pošteno raditi. Uvjeren sam da će dobiti vaše glasove oni u koje
vjerujete da će dosljedno provesti Program ekonomskih reformi Ante Markovića.
Taj Program je prihvaćen od svih naroda Jugoslavije kao jedina šansa da
njegovim ostvarenjem možemo ući u razvijenu Evropu.
Druga faza
ekonomskih reformi počinje se provoditi ovih dana. Ona je odlučujuća u hvatanju
koraka sa razvijenim svijetom. Već na samom početku pojedina republička i
stranačka rukovodstva nastoje da uspore voz reformi da bi namjerno izazvali
veće socijalne napetosti u narodu kako bi ponovo mogli da optužuju komuniste.
Savez komunista je kritičan prema sebi za ekonomske promašaje, koje je napravio
u prošlosti, ali niko nema pravo da pljuje na sve što je napravljano u ovoj
zenlji. A napravljeno je mnogo. Priznajemo da je i dio rukovodstva Saveza
komunista pravio greške, priznajemo da su pojedinci moralno pali, ali zar
desetine hiljada pripadnika Saveza komunista iz redova omladine, radnika,
inžinjera, tehničara, profesora i ostalih nisu pošteno radili? Zar nisu ušli u
Savez komunista, ne da bi ostvarili svoje lične interese i pravili karijere,
već, naprotiv, učinili da bi brže ostvarili zajedničke interese.
Pojedini
članovi, pa čak i bivši rukovodioci Saveza komunista, danas napuštaju prelazeći
u druge stranke nebili tako štogod ušićarili. Za takvima ne treba žaliti, jer
onaj ko ćurak mijenja svaki dan nikada ugleda među narodom nije imao. A neka im
je sretan i taj novi put.
Uskoro
očekujemo i definitivno rješenje o sudbini Jugoslavije. Svaka nacionalna
oligarhija nastoji da ima što veće adute u tim pregovorima, proglašavajući
republičke suverenitete, proglašavajući pokrajine za republike, raspuštajući
legitimno izabrane organe, pomjerajući republičke granice itd.
I sa istoka
i sa zapada javljaju se glasovi o svojatanju Bosne i Hercegovine. Pa, ko to ima pravo na svojatanje ove naše
Republike? Da nam je neko nije poklonio? Da nam je neko nije donio? Nasilni raspad
izazvao bi nesagledive posljedice, a vjerovatno i rat. Jer ne zaboravimo da je
Bosna i Hercegovina i srpska i hrvatska i muslimanska, a stvaranje bilo kakvih
koalcija na račun jednog od većinskih naroda bilo bi katastrofalno i to upravo
za narode koji bi takvu koaliciju pokušali da naprave.
Vjerujemo da do najgoreg neće doći, da će
preovladati zdrav razum, uime budućih generacija, da ćemo se ponašati
civilizacijski i u miru sve sporove riješiti.
Živjela Republika Bosna i Hercegovina u
federativnoj avnojskoj Jugoslaviji!“ (Ovdje navodnici završavaju.)
Tako je tada govorio Nedžad Ljuta.
Poginuo u opkoljenom Sarajevu 1993.
godine.
Mogu li u interesu svih ovdje govoriti i današnji
zvaničnici? I ponašati se u skladu s izgovorenim, kako nam se ne bi događalo da
„od istorije učimo da od istorije ne učimo“, kako Hegel reče. Tada bi, u
to sam siguran, poznavao sam ga, i Nedžad Ljuta svojim ubicama oprostio svoju
ranu smrt. Radi ovih - njemu budućih, i radi novih - nama budućih generacija!
Gornji Vakuf-Uskoplje, Enes
Čemer
09.07.2019. godine
