12. Isti u različitosti

Stari Bošnjak, musliman, klanja se fra Luki Markešiću,  

Hrvatu, katoliku, koji leži u lijesu iza katoličkog križa 

Foto Davorin Sekulić, Klix.ba

Gornja fotografija, snimljena je 12. avgusta 2014. godine, na dan sahrane bosanskog franjevca fra Luke Markešića, mojoj malenkosti već je kultna. Njen autor Davorin Sekulić, muzičar i mladi majstor fotografije, obavljajući redakcijski zadatak tokom odavanja posljednje počasti preminulom fratru, kliknuo je instiktivno osjetivši bitan i neobjašnjivo snažan, metafizički trenutak prožimanja uzajamnog i istog, mada u svojoj naravi potpuno suprostavljenih sadržaja što u sponatnoj pojavnosti naviru iz fotografije. Tehnički rečeno zaustavljen je trenutak istovremenosti živóta prisutnih i smrti zajedničkog im prijatelja, kao povoda susretu, čime je autor nesvjesno zabilježio i bez riječi najbolje opisao životnu stvarnost ovog mjesta pod Suncem u kome se događaj zbiva. U mnoštvu različitosti iz fotografije izviru dostojanstvo, skrušenost, pobožnost, zamišljenost, brižnost, snažna religioznost, ali i optimistična vedrina, i sve u okrilju ljudske spontanosti i dobrovoljnosti u stalnom neprekidnom i mukotrpnom traganju za najrazličitijim zajedničkim sponama svih ovih ljudi, a posebno njihovih religija u „nenasilju, kao prvom načelu vjere“, kako nas je pokušao podučiti Mahatma Gandi.

Pažljivom gledaocu neće promaći da fotografija bilježi kako nepoznati starac, očito, musliman, Bošnjak, nekada je bio i Musliman, vjerovatno niotkuda i niotkoga organizovan i neprisiljen, neposredan, neušpaliren i nepodučen, došavši nakloni se lijesu Luke Markešića, katolika, fratra franjevca, Hrvata, i svojim dobrovoljnim i slobodnim prisustvom posvjedoči o svojoj privrženosti istinskim načelima svoje, ali i pokojnikove vjere. Slobodnom voljom, i u svojoj vjeri, stari Bošnjak klanja se čovjeku katoliku, koji je, opet, slobodno živio i svojim fratarskim poslanjem propovijedao slobodu u svojoj i svakoj drugoj vjeri i uporno podsjećao vjernike da je Bog samo jedan i da tom spoznajom On postaje svačiji.

Bošnjakov naklon, muslimana, fratru Hrvatu, katoliku, što leži u lijesu iza katoličkog križa, traje u trenutku dok se skrušeni Bošnjak desnom rukom oslonja na  obični štap i dok u svojoj vjeri, to se ne može čuti, ali se jasno vidi ispružen položaj lijeve ruke i po tome može naslutiti, da izgovara suru El-Fatiha, prvu suru svete islamske knjige Kur'ana, upućujući svoju molitvu za spas duše preminulog, upućujući je Jednom, istom, zajedničkom Bogu.

Njegova odjeća, sako i pantalone, preširoki su i od nekoga mlađega, od sina, možda, pozajmljeni za ovu ceremonijalnu prigodu opraštanja, govore o njegovom skromnom imetku i društvenom statusu, ali i o velikom duhovnom bogatstvu i širini njegove duše i snage i bliskosti u duhovnosti koja osjetilno lebdi u njegovom i fratrovom ovozemaljskom zajedničkom prostoru. Košulja je bijela, svečana, otmena, što pojačava dostojanstvo trenutka tužnog opraštanja od, vejrovatno, lično neupoznatog sugrađanina, susjeda, koga je zbog njegove ljudskosti uzeo za prijatelja, koji prvi preseljava iz jednog zajedničkog im ovozemaljskog prostora, u novi, uskoro zajednički Vječni Svijet, pred Jednog i Jedinog im Boga.

Upadljivi crveni fes Bošnjak ne nosi svaki dan, nije to više u modi, ali ga je toga dana stavio na svoju sijedu glavu namjerno da označi i pojača i vizualnu različitost tradicionalnog dijela svoje narodne nošnje od habita franjevačkih fratara u kojem, u lijesu ispred njega, leži fra Luka Markešić. Te vizualne različitosti samo su oznaka nametnute vanjštine svijeta i samo pojačavaju duhovnu bliskost njih dvojice, čime stari Bošnjak, što se klanja neupoznatom preminulom duhovnom prijatelju, i fra Luka, koji odlazi na svoje posljednje putovanje, ostaju isti, čak i u toj folklornoj različitosti.

O životu ili o smrti, pa i ovom događaju sa gornje fotografije, kao i o svemu drugom u životima aktera ili našim životima, može se stalno govoriti ili pisati ili, naprosto, promišljati, a putevi, stil i način te aktivnosti mogu biti filozofski, sociološki, politički, novinarski, literarni, umjetnički ili naivan, ali, ipak, ljudski. Često su i neljudski. Svejedno. Jedno je sigurno: cilj i namjere subjekata tog umnog djelanja uvijek su isti - ubijediti onog drugoga, da ovaj prvi, što ubjeđuje onog drugoga, ima pravo.

Sve, svašta i svako iz gornje fotografije mogu se omalovažavati, nipodaštavati, ismijavati, sumnjičiti ili nabjeđivati, što se i činilo, kao što se mogu i nahvaliti, braniti ili veličati s razlogom ili bez njega, s nekim, jasnim ili nejasnim ciljem, ali pojavnost i sadržaji iz gornje fotografije i njena osjetilna unutarnja metafizička nabijenost neće se promijeniti nimalo - baš nimalo! Uprkos naporu, stilu, pravcu ili svrsi i ciljevima govorenja ili pisanja, sve gore što je zabilježeno na fotografiji u trenu fotografkog klika, ostaje isto. Time ovozemaljska poruka sadržaja fotografije postaje nepromjenjiva potvrda života i njegovog neprestanog događanja i obnavljanja, nepobitni čin, postaje neporeciva činjenica, nastaje povijest i historija.

Sadržaj fotografije može se brisati, revidirati i mijenjati. Tehnička dostignuća omogućavaju retuširanja fotografije, čime njena nova pojavnost postaje "nova stvarnost"  i time postaje "nova istina", a prošlost nepostojeća ili lažna. Njenim spaljivanjem ili tehničkim uništenjem mogu se brisati svi njeni tragovi, što je, zahvaljujući tehničkom napretku, moguće. Ali to ne znači da je uništena njena duhovna ili metafizička pojavnost. 

U ime Svoje (!?) grupe pojedinci sve češće. Izvršavajući sramne zadatke čine sramna spaljivanja, retuširanja i revidiranja čak i osjetilne duhovne ovozemaljske stvarnosti, čineči sve „da (im) cilj opravda sredstvo“, svjesni ili nesvjesni da time ubijaju i vlastitu indivudualnost i negiraju i sebe, činioca samog, negiraju pojedinca kao jedinku, kao Božije biće, što je, opet, negacija i Onoga „koji nije nijedne religije“. Istovremeno, ovi lažno skrušeni sramni činioci srama tvrde da to čine u Njegovo Ime.    

Time se glasno, sve više i javno, oholo ogrću Njegovom snagom, bezbožno zaluđeni, mada svjesni da njihovo blasfemično tumačenje religijskih pojavnosti može biti put do ostvarenja zadatog cilja, ili postati njegovo sredstvo.

Gornja fotografija pokazuje starčevo izborano lice na kome se naslućuju sijedi brkovi. Oni me neodoljivo podsjećaju na brkove moga dede Hajdera, očevog oca, pa mi se čini kao da se on, moj dedo Hajder, klanja pred tim odrom. Kao da ponovo čujem njegovo uporno ponavljanje njegovog stava, koji mi je govorio, a ja zapamtio još u djetinjstvu: „Ne trebaju oni mene učiti od kog sam ja krsta! Ja to dobro znam!“ Govoreći o nametanju ijednog krsta, a time i jedne vjere, bio je potpuno svjestan svog istorijskog sjećanja na istorijsko nasljedstvo i na svoju vjekovnu pripadnost bogumilstvu i bosanstvu, kroz koje je svoju vlastitu vjeru istinski doživio od rođenja i živio do svoje smrti, spoznavši i vlastitom sudbinom, još kao vojnik Tirolac - austrougarski ratnik u Prvom svjetskom ratu, da nenasilje mora biti načelo svake vjere u kojoj „Bog nije nijedne vjere“.

Onima koji poriču tu mogućnost spoznaje i pravo na istost života u tolikoj  različitosti naših stvarnosti, možda pripomogne još jedna misao: „Vjerujem da Bog ima isto toliko imena koliko ima živih ljudi“, Zato je i moguće da su „nereligiozni religiozniji nego što to i sami znaju, a religiozni manje nego što sami misle“, zapisa Franz Seraphicus Grillparzer (1791-1872), austrijski pjesnik i dramski pisac i autor posmrtnog govora Ludwigu van Beethovenu.

Poricanje jedinstva u različitosti i poricanje prava na različitosti u jedinstvu, nije drago nijednom svojatanom bogu, a posebno Bogu koji „nije nijedne vjere“, govorio je Mahatma Gandi. Božija stvorenja po rođenju trebaju da osjete, a po odrastanju nauče, koliko je jedinstva u toj različitosti i različitosti u tom jedinstvu, a sve je, barem po religioznom tumačenju, On stvorio. Možda je Bošnjak iz gornje fotografije udahnuo kisik nakon posljednjeg izdaha umrlog fra Luke, jer su obojica, sve do fratrove smrti, živili pod istim nebom i na istoj zemlji udisali isti vazduh. I svako u svojoj vjeri, vjerujući u Istoga Jednoga Boga koji, ponovimo,  „nije nijedne vjere“.

Poricanje jedinstva gornjih suprotnosti, istog u različitosti i različitosti u istom, njihovo skrnavljenje, i pokušaji zatiranja i izmještanje u surovu prošlost ili nametanje vlastitog mišljenja kao kanonsko pravilo i moranje - oholost je. A pozivanje na Boga u oholosti je bogohuljenje, dakle, vrlo, vrlo opasna blasfemija.

Našim rođenjem i dolaskom na ovaj svijet donosimo duhovnu nevinost, tjelesnu čednost i čistotu, bez ličnog opredjeljenja i samousmjerenja u koju ćemo se grupu svrstati i kome pripadati. Mahatma Gandi pravilno nagovještava da je „nenasilje prvo načelo moje vjere“. Oni, koji nas dočekaše na ovom svijetu, odrediše nas i svrstaše po svojim pojedinačnim ili grupnim kriterijima ili interesima. Nas, nikoga, o tome nisu ništa pitali. Doduše, tada, u trenutku našeg dolaska na ovaj Svijet, bilo bi to i besmisleno. Kasnije, kada smo prohodali i spoznali sebe, zaboravili su da nas pitaju ili su to namjerno zanemarili! A mi od njih poprimismo većinu životnih obrazaca, naučismo i nastavismo da živimo živote po istom ili sličnom, njihovom, često nametnutom obrascu. Pravdamo se našim kulturnim i istorijskim nasljeđem, mada to nije značilo da su naši prethodnici bili, ili da smo mi sada, na dobrom, Božijem putu.

Vremenom se mnogošta izobličilo u neznanje i naša ponašanja prerastoše u oholost, pa njihov ili naš bog, svejedno, postade samo njihov ili samo naš, svejedno, i time bog - malim slovom, jer se radi o blasfemičnom dualizmu, postade pripadnikom naše ili pripadnikom njihove religije, a time rase, naroda i nacije, svejedno. Mnogi zasvojataše i posvojiše Pravog u svoga boga. Onog zajedničkog, Jedinog, ne mogu ni domisliti, nisu ni svjesni da time postadoše uskraćeni za nadu u Vječni Red i Mir. Njima Bog i nije cilj, već snažno prijeteće sredstvo!

Gornja fotografija, koja je oslikala rečeni doživljaj jedinstva u različitosti, podstiče racio, ali izaziva i emociju.

Racio nalaže stalan oprez, jer ima podosta onih kojima nijedno jedinstvo iz oslikanih životnih različitosti u očiglednom i neporecivom jedinstvu ne odgovara i koji bi da se sve bogomdane različitosti utope u jedan šablon istosti i istoznačje i, to im sve češće postaje posebno važno, da sve pretvore u bespogovorno jedinstvo pripadnika jedne grupe, vjerski i etnički iste grupe, a time i političke društvene zajednice. Oni, čak, ne žele uvidjeti koliko su, Božijom voljom, različiti i od rođene braće, pa negiranjem prava na različitost poriču i vlastito prirođeno krvno ili genetsko jedinstvo. A, to što su se stari Bošnjak i pokojni fra Luka u istom trenutku našli na istoj zemlji, na kojoj je nekada živio i umro i moj dedo Hajder, pod istim nebom, ispod istih zvijezda, na istom zraku, u istoj državi i istoj rodnoj grudi, u istoj prostoriji, istoj prigodi i na istoj fotografiji, samo u drugoj vjeri i naciji, za njih – opake negatore jedinstva u različitosti - je eksces, greška, koju treba popravljati, popravljati i popravljati i konačno popraviti nekim drugim i drugačijim, dobro ili nemušto osmišljenim i zadatim jedinstvom samo vlastite grupe.

A emocije me uvezaše s trenutkom događanja iz fotografije i ovim starcem Bošnjakom i povezaše me sa mojim dedom Hajderom. Bio je starješina porodice, čije je društveno obilježje obilježje samo bilo da je seoska i poljoprivredna, ali strogo tradicionalna, religiozna i muslimanska porodica u kojoj je ta tradicija podrazumijevala da se čvrsta etička i moralna, u svojoj osnovi religijska pravila, moraju prvo naučiti, a onda uzorno poštovati, ali i provoditi. Uz niz drugih moranja, sva djeca, iz svih generacija, morala su proći strogu i sadržajno bogatu mektebsku obuku, učiti Kur'an, a to znači čitati i pisati arapsko pismo.

Emocije me i uznemiriše, jer je sve očitije da se u društvu povremeno svjesno guši i nastoji da se zagubi i zaboravi ovdašnje tradicionalno vjersko etičko i društveno pravilo i načelo da su sva, baš sva, djeca, i u kući, u školi i u crkvi, sinagogi i džamiji ista i da ih neprekidno trema  podučavati moralnom načelu da uistinu, ne deklarativno, „vole svoje i poštuju tuđe“.

Nikada i niko od nas prije rođenja nije mogao birati mjesto i vrijeme, niti društvene okolnosti vlastitog rođenja. To su mogli samo naši roditelji, a budućoj djeci mogu samo sadašnji roditelji. Nekada se mjesto rođenja vlastitog djeteta nije biralo ili se biralo vrlo rijetko, da se očuva loza i ustoličenje plave plemićke krvi. Ali danas se to čini sve češće, jer je, smatraju to roditelji, dobro i isplativo imati dijete rođeno u Austriji ili Njemačkoj, recimo. Zato neke majke proputuju Evropom da stignu do Minhena i tamo rode, genetski i biološki, vlastitog sina, a državim teritorijem i mjestom rođenja napola Bosanca, napola Nijemca. Ako mu se roditelji odreknu vlastitog bosanskog državljanstva, što je sve češće, postaće samo Nijemac.  Ali važno je znati i zanavijek zapamtiti, do kraja života, da na to demografsko i društveno određenje njihovog novorođenog sina i na odluku roditelja nisu mogli, niti su uticali, novorđeni. Novorođeni će samo primiti nihove obrasce društvenog ponašanja, koje je vrlo često i destrktivno, a po osnove vlastitog porijekla i pogubno.

Poricanje nekih stvari ili odricanje i bježanje od svjesno i ciljano odabranih događaja, koji su se već dogodili u prošlosti u tolikom i šarolikom mnoštvu jedinstva u našim različitostima, uzaludan su napor uma, a izgovoreni nizovi riječi postaju samo nabacane gomile opoganjenog teksta. Sve što je prošlo za vijeke vjekova i zanavijek ostade onako kako je i bilo, samo smo se mi, možebiti, zaboravili, pa negacijom Njegovog i našeg prošlog negiramo i nas i naše buduće. Huleći tako, time poričemo i svako dobro, a afirmišemo, podstičemo i činimo zlo.

Vlastiti lični i porodični primjeri, rado otrgnuti od zaborava i pokušavani biti presađeni u novo vrijeme i novu stvranost, mogu čitaocu biti prepoznatljivi, interesanti i postati obrazac ponašanja. A mogu biti i zataškavani, nipodaštavani, omalovažavani i poricani, što je, rekosmo, uzalud, jer su već postali naša zajednička povijest i historija. Brojni su nam vlastiti primjeri istog u različitosti  i oni zaslužuju da se stalno i posebno pominjanje, koliko zbog istorijski znakovitog sadržaja, a još više zbog ljudi koji su ih činili i učinili.

Ovdje ću ukratko o samo dva lična primjera, a o kojima ću detaljno u nekim od narednih priča:

Nedavno, na tradiconalnom godišnjem porodičnom okupljanju, pitao sam još živog starog osamdesetdvogodišnjeg amidžu Huseina, da li je tačno da je, amidžin i očev otac, moj dedo Hajder, davno, koju godinu poslije Prvog svjetskog rata, u drvenim kolima sa konjskom zapregom, vodio svoju sestru Svetom Ivi u Podmilačje kod Jajca, kako bi je izliječili od neke psihičke bolesti. O tome mi je pričao dedo Hajder lično, pa ako nije da mi amidža otvoreno kaže da ne širim nepotvrđene porodične priče, koji, uz mene, mogu postati porodična laž. Tradicionalno hodočašće i crkvena svetkovina posvećena svetom Ivi Krstitelju održava se do danas, svakog 24. lipnja/juna, u franjevačkoj crvi u Podmilačju, izgrađenoj sredinom 15. vijeka. Hodočašću i crkvenoj procesiji narod je pripisao ljekovita dejstva, pa su brojni bolesni hodočasnici pohodili Svetog Ivu. Svi ovdašnji narodi i svih vjera! Katolici najviše, ali i pravoslavni i muslimani. Dedo mi ispriča da su u odlasku njegovu sestru vezali za stranjače kola, a nakon svete mise u crkvi u Podmilačju nekim čudom je  zaspala i mirna, umirena od napada neobjašnjive srdžbe i bijesa, kući se vratila - zdrava!

Amidža Husein je potvrdio tu priču.

Koliko, kako i zašto zdrava, to je tema drugog sadržaja.

Ili - kako, recimo, zaboraviti katoličku porodicu susjeda, komšija i prijatelja, porodicu Hrvata, katolika, koja vašoj porodici, u ovom slučaju mojoj, porodici muslimana i tadašnjeg Muslimana, prije proklestava zadnjeg rata, upućuje poziv u tradicionalnu katoličku svadbu. I ne samo to, već nudi da sa suprugom budete u svatovskoj pratnji njihove jedine kćerke, koja se udaje u susjedno selo. Ako  znate da je to tradicionalno i veliko priznanje kojim se odaje počast samo najcjenjenijim ličnostima iz porodici udavače, buduće mlade, postajete svjesni koliko je to snažan izraz međusobnog prijateljstva, uvažavanja, poštovanja i prijateljske ljubavi. Ništa nije ibilo smetnja prihvatanju te počasti. Prisutvo činu crkvenog vjenčanja mladenaca bilo je novo priznanje, jer i prisustvom crkvenoj ceremoniji, kao musliman dijelite radost dragih prijatelja, komšija i susjeda, čime u našoj obostranoj prebogatoj zajedničkoj različitosti postajemo isti. Ne morate se krstiti da bi osjetili i saučestvovali u radosti onog koji se krsti!  Sve je samo u funkciji zajedničke radosti.

Odabir bliskog, mada drugačijeg, u svrhu je te zajedničke radosti. 

Ista,  dirljiva pažnja i još značajnija potvrda istog u različitosti, bila je kada smo, uoči ovog strašnog rata i tragičnih sukoba Hrvata i Bošnjaka, supruga i ja bili u svadbenoj pratnji Ankice, rođene sestre bosanskog franjevca fra Janka Ljubosa. Zadovoljstvo je potpuno kada se u toku cereminije crkvenog vjenčanja uvjerite da, kao musliman, prisustvujete činu u kome se skupila brojna porodica radosne mlade uz prisustvo velikog broja fratara i čanih sestara, uglavnom članova obitelji. Poziv i prisustvo tom činu i ceremoniji katoličkog vjenčanja nas istih, ali sa svim svojim različitostima je samo potvrdilo da smo svi zapravo isti ljudi uz zajedničku sreću uprkos našim različitostima!

Primjera je nebrojeno i o njima treba govoriti ubuduće, jer doživljeni i proživljeni primjeri samo potvrđuju da će stalno nastojanje bogohulnih interesnih grupa da nasiljem potaru različitosti i tako razore jedinstvo, ipak neće uspjeti.

No, odavno me proganjala jedna vlastita nedovršena spoznaja, koju sam godinama potiskivao, nadajući se da je nisam dobro razumio i da ona nije, i ne može biti, stvarna, već samo pjesnička, imaginarna.

Nažalost, ova spoznaja možda poriče gore rečeno i traži još veći oprez i snažnije djelovanje svih ljudi na ovim prostorima da se zlo ne ponovlja. A ja na zalasku svog života, i ovim tekstom, kao i dosadašnjim, vjerujem uspješnim djelom, upućujem molbu moćnima i nemoćnima i molim se svim načinima i svim ovozemaljskim i vanzemaljskim silama da se donje pjesnikove slutnje ne učine stvarnim.

Davno, negdje ranih sedamdesetih godina prošloga vijeka, bilo je ljeto, na programu tadašnje Televizije Sarajevo traje emisija, na TV ekranu promiču prelijepi kadrovi snimljeni kamerom neponovljivog Jana Berana. Mada nova, a TV u boji bio je normalna pojava, TV kadrovi ove emisije bili su u crnobijeloj tehnici, ali neodoljivo lijepi i poučno sadržajni. Kamera šeće po rijeci Drini, svjetluca odsjaj vode i kamena u vodi u jalovim valovima u koritu obično plahovite Drine. Tada, podsjećam da je bilo ljeto, moćna Drina bila je neprepoznatljivo malena, krotka, nejaka, blaga. Duško Trifunović, pjesnik, zavrnuo nogavice dugih pantalona, ugazio u vječno hladnu Drinu i govori meni odmah teške, pesimističke, upozoravajuće, i zlosutne stihove jedne od svojih pjesama. Nisam znao ni koja je pjesma, ni koji je naslov, niti da li pjesma govori samo o rijeci ili aludira na naš život. Mamila je na prvu, što bi se reklo. Slušajući stih po stih pjesmu sam doživio i  pretvorio u priču o životu, jer sam bio ubijeđen, ili sam se tome nadao, da Duško Trifunović u tom trenutku govori alegoriju. Nevjerovatno mi je bilo tada, i danas je, da sam odmah upamtio nekoliko stihova. Pjesmu nisam nigdje našao i nisam je mogao cijelu pročitati. Kasnije,  za sebe, koga još poezija zanima, često sam ponavljao zapamćene stihove. Još malo pa će pola vijeka, ja sam ih na isti način sebi govorio i uvijek sam bio ubijeđen da sm ih pravilno zapamtio:

„Kamen u vodi,

voda na kamenu,

uvijek zajedno

- nikada isto!“

Nikada nisam odustao u traganju i pokolebao se u nadi da ću pronaći te stihove u cjelini pjesme i utvrditi šta to tačno piše pjesnik Duško Trifunović.

Internet je čudo! Tamo sam ih našao, i pjesmu i stihove! Sada znam da sam stihove bio pogrešno upamtio, nesvjesno ih prilagodivši vlastitom sluhu, moći memorije i trenutnom strahu. Bio je to navirući strah da je to pjesnikova slutnja o našim suprotnostima i da te suprotnosti postaju naša usuda i da biti „uvijek zajedno“ može i da znači - „nikada isto!“

Pjesma je objavljena 1957. godine i s naslovom Kamen i voda ide ovako:

Kao voda na kamenu – uvek s kamenom nikad kamen.

Sam

pa zato crn

crn

jer sam sam.

Kao kamen pod vodom – uvek s vodom nikad voda.

Hteo bih – licem sam reci predan –
da me takvog nađeš

kada nagrižen suton umače stidno kolena u reku.

Suton ko mlada Ciganka
a reka kao putovanje njeno.

Kao voda i kamen – uvek zajedno nikad isto.

Čitalac će vlastitim doživljajem pjesme Kamen i voda Duška Trifunovića da li je pjesnik ovdje bio optimista ili pesimista.

O Dušku Trifunoviću, bosanskohercegovačkom i srpskom pjesniku i pesniku, 16. maja 2016. godine, povodom deset godina od njegove smrti, u beogradskom časopisu Vreme, pod naslovom Poezija kao sudbina, u podnaslovu Bravar, šumar, student, Muharem Bazdulj piše:

„U petom tomu izabranih djela Duška Trifunovića objavljenih 1991. godine stoji pjesnikova kratka biografija koju valja citirati u cjelini: 'Duško Trifunović rođen je 13. 9. 1933. u Sijekovcu, Bos. Brod. Bio bravar, šumar i studirao književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio profesionalni pisac, a sada radi na TV Sarajevo, vodeći urednik u kulturno-umjetničkom programu. Nagrađivan za pjesničko djelo.'

         U nastavku je bibliografija koja nam otkriva da je Trifunović od svog prvenca Zlatni kuršum iz 1958. godine do tog trenutka početkom devedesetih objavio tridesetak knjiga. Ima nešto u kratkoj citiranoj biografiji što toliko ovaploćuje ideju o kulturi u socijalističkoj Jugoslaviji da kao da i nije čudno što se ta zemlja komotno mogla raspasti nakon što je njen pjesnik dočekao svoje izabrana djela...“

Umro je 28. januara 2006. godine i po vlastitoj želji sahranjen u Sremskim Karlovcima.

Kasnije, neki koji nisu bili za to, i stalno su protiv, da više ikada budemo budemo isto u različitostima, posvojiše i njega i samo za sebe pokušaše uzeti i Duška Trifunovića, a on je, treba ponoviti, i bosanskohercegovački i srpski pjesnik i pesnik. Nas dvojicu, koje spaja pjesma Kamen i voda, spojilo nas je i školovanje: u istu školu smo išli, možda u istoj klupi sjedili. Sarajevski šeret bi rekao: „Šta, bolan u istu školu išao? U istoj klupi sjedio!“

Nadam se i hoću duboko da vjerujem da to nisu stihovi razaranja, razdvjanja i „nestanka u rušenju tom.“ Biće, nadam se, da su to stihovi pjesnikove nade u vječnu metafizičku sponu i metafizičko jedinstvo različitih materija u njihovoj naravnoj različitosti. Obje materije, i voda i kamen, egzistiraju, stalno postoje, svaki svojim usudom, osuđeni su da budu zauvijek zajedno!, mada nikada! i ne moraju! biti isto!

„Poezija je bliža istini nego istorija“, kaže Platon.

Gornji Vakuf-Uskoplje

Zapisano: 20.08.2014. godine                                         Enes Čemer

Dopisano: 30.08.2019. godine