Tragajući za
istinom i vlastitim oslobođenjem, turobno opisane u priči Sobica, sada s olakšanjem,
i još uvijek u sobici, budan, ali
neprestano pognute glave, kao da bezglasno govorim molitvu, gledam u prostor u
uglu sobice u kome je trebalo stajati ogledalo. Izbjegavam pogledati u tom
pravcu kako bih izbjegao vidjeti ogledlo i pogledati svoj odraz u njemu, skrećem
glavu i želim da izbjegnem pogled zadovoljnog osuđenika.
Skrenutom
pogledu tražim utočište dok mi, nakon podsvjesnog stanja i sna, u svijest
navire sjećanja na stvarnost i prelijepo ogledalo, koje je uistinu postojalo u
našoj stvarnosti i koje je obilježilo majčin život.
Opisi su po
sjećanju i majčinom pričanju, ali sve se uklapa lijepo profilisani
pravougaonični ram što dominira konturama ogledala. Njegova žuta patinasta boja
imititacija je pozlate, urađena je tankim listićima šlag metala, koji
prekrivaju lijepo urađene reljefne aplikacije grančica hrasta kitnjaka, prepune
listova i grupisanih žirova. Njegova toplina pod rukom jasno ukazuje da je
izrađen od punog drveta. Stručnjaci za starine bi rekli da je to dobra i
uspješna imitacija neorokoko stila iz druge polovine devetnaestoga vijeka, sa
zaobljenim ivicama i ukrasima na uglovima i na sredini rama, a motivi su elementi
flore. Prisjećam se od ranije, da je poleđina ogledala zaštićena tankim, već
dobro potamnjelim, jelovim daščicama na koje je ukovana starija, izgleda
originalna, alka za kačenje, izrađena od tamno plavog metala. Sa ovako
zaobljenim ivicama rama ogledalo djeluje bogato, moćno, ali nježno i prijatno.
Kada se prvi puta stane ispred njega postane jasno da je takvo ogledalo bilo
namijenjeno damama i da je činilo dio ženskog, uglavnom otmenog, namještaja.
Ovo ogledalo,
što bilo je obješeno na jednom zidu u majčinoj sobi, u kojoj sam provodio dio
ranog djetinjstva o kome stalno pričam. Slično, ili isto, možda izrađeno kod istog
majstora, vidio sam jedno ogledalo u staroj antikvarnici u Sarajevu. Ugledavši
ga zastao sam, stao kao ukopan i ostao ukočen! Nije me ukočlo njegovo
iznenandno izranjanje iz nesređene gomile, možda vrijednih, ali neuglednih
starina, niti njegov otmeni izgled i blješteća zlatasta boja rama i lijepi i
jasni izraženi ukrasi na njemu, niti brzo preptpostavljena starost, za koju sam
u trenu procijenio da je ogledalo staro najmanje stotinu pedeset godina. Stajao
sam ispred i netremice zurio u ogledao kao da gledam starog poznanika i
čekam da mi uzvrati pogledom, osmijehom, rječju, nekom kretnjom ili da mi
nekako naznači da me prepoznaje i da me se još sjeća. Omađijan u pokušaju da se
prisjetim gdje sam ga, ne vidio, već svakodnevno viđao, krenuo sam prema
ogledalu da ga izbliže i bolje razgledam. Ušavši u antikvarnicu pomicao sam se
teško, korak po korak, i primicao se sve bliže i bliže, sve dok na caklini
staklene površine ogledala nisam ugledao svoj odraz. U ogledalu, položenom
direktno na stari rasklapani hrastovi klasični parket na podu antikvarnice,
malo ukoso naslonejenom na policu prepunu starih požutjelih i vjerovatno
prašnjavih knjiga, u stojećem stavu stajao je odraz čovjeka u punoj veličini
odozdo i s visine me gledao pravo u oči. Ubrzo shvativši da je to moj odraz, posmatrajući
se u njemu netremice, osjećao sam se kao malo dijete, koje je tek spoznalo da
postoji i rado bi da se poigra sa likom iz ogledala, napravi neku grimasu, da
mu pokazuje zube i plazi jezik ili da se bezrazložno radosno i veselo smije.
Instiktivno sam želio pomilovati ram i dodirnuti lik u ogledalu, poželio da ga
izvučem vani i ljubeći ga zaklonim. Iskustva dječijih psihologa govore da su
prve reakcije male bebe na ogledalo najčešće čuđenje, strah, pa radoznalost i
da je zato dobro da pored bebe pored ogledala bude majka, otac, ili neka druga
poznata odrasla osoba, kako bi ih beba vidjela u ogledalu, time dobila zaštitu
i osjećala se sigurnom. Stojeći pred ogledalom u antikvarnici osjetio sam da se
sve pomenute bebine reakcije miješaju i sudaraju u meni. Pokušavao sam
prevladati čuđenje, jer mi nije bilo jasno otkuda navire i stalno nadolazi moja
bliskost sa ovim starim antikvarnim ogledalom i otkuda tolika uvjerenost da se
mi poznajemo. Stalno nepomičan, stojeći tik uz ogledalo i neprestano gledajući
u njemu sebe, zapravo muški lik u odrazu ogledala, nesvjesno sam pokušavao
pronaći neki lik ili biće potrebno malom djetetu ispred ogledala, koje će mi
dati sigurnost, dotaći me, malo odgurnuti i osvijestiti i vratiti u stvarnost u
prostoru ove neuredno pretrpane i zagušljive, ali meni odavno ugodne i drage
antikvarnice. U tim trenucima niko nije ulazio niti izlazio, nije bilo glasa,
šuma ni zvuka u tom opustjelom prostoru nabacanih starina i sudbina i odbačene
istorije, u kome sam, gledajući svoj lik u odrazu ogledala ispred mene, počeo
da tonem u nejasan bezdan sjećanja i davnih događanja.
- Mogu li
pomoći?
Trznuo sam
se i, čuvši nježan ženski glas, i iz dalekog sjećanja vratio se u stvarnost.
Kao u magnovenju primijetio sam da iza police, prepune velikih tvrdo ukoričenih
požutjelih knjiga, meni i ogledalu, prilazi mlada žena, prodavačica. Pribrao
sam se i razaznao figuru u dugoj nježnoplavičastoj haljini, srednje visoka,
zelenooka, s dužom smeđom kosom, punih nasmiješenih usana, blijedih obraza i
visokog čela, pravilnih, ali jedva primjetnih obrva, ne naročito, ali i lijepa,
sva privlačna. Dok se sporim korakom mlade tigrice iza ogledala kretala prema
meni, počeli su se preklapati njena silueta i silueta mog odraza u ogledalu i
povremeno stapati u jedan, a malo zatim umnožavati u više likova. Njene kretnje
činile su privid da nas je u tom malom prostoru antikvarnice bilo čas samo
jedno, čaš dvoje, malo zatim troje, čas smo stajali jedno pored drugog,
spajali, pa se ponovo razdvajali. Dolaskom te žene osjetio sam neobjašnjivo
olakšanje kakvo, to tvrde psiholozi, osjeti beba koja je, pred nepoznatom
dubinom u ogledalu i u nepoznatom prostoru ispred sebe, u liku koji vidi u
ogledalu i biću pored sebe, dobila istovremeno pomoć i zaštitu. Sljedećeg
trenutka učinilo mi se da vidim moju majku kako stoji pored svog, meni
poznatog, ogledala!
- Gledam ovo
ogledalo. Lijepo je! – odgovorio
sam odlučno i bez razmišljanja, a da prije toga nisam pozdravio ženu i zahvalio
na ponudi za pomoć, nisam upitao otkuda ovo ogledalo ovdje, ko je bio raniji
vlasnik, zna li se njegov majstor, koliko ogledalo košta i da li je za prodaju,
niti sam znao imam li kod sebe novac kojim bi ga mogao platiti.
Prepun nepostavljenih
pitanja, koja, jsano, nismu mogla ni dobiti odgovore, nisam potvrdio njegovu
kupovinu, ali bio sam sasvim siguran da je to ono isto ili potpuno isto
ogledalo koje je nekada imala moja majka. Sličnost ovoga ogledala i onoga iz
moga sjećanja bila je tolika da sam bio siguran da sam pronašao ono što sam,
razotkrivajući dubine moga djetinjstva, istina nesvjesno, dugo, godinama
tražio.
Mamino
ogledalo, kako smo ga
zvali, bilo je dio majčinog života obilježeno dijelovima koji se mogu smatrati
samo njenim okvirom u koji je ona postavljala i redala sličice iz svih naših
života po svojoj želji, potrebi i konačnoj volji. Diveći se ogledalu u
antikvarnici, koje je čekalo svoga kupca, postao sam uvjeren da je ono uistinu
majčino i više mi nije bilo važno da li je to ono isto ogledalo ili je neko
sasvim drugo i različito i koje je, možda, samo njegova uspješna kopija, ili ga
je, što je moguće, napravio i ukrasio isti majstor.
Napustivši
antikvarnicu i ne kupivši mamino
ogledalo, uz njega sam ostavio i dio svojih sjećanja,
koja su dugo čekala da ih postanem svjestan, ali koja su imala svoj prostor i
bitisanje.
Možda je sve
to bilo ovako. Moguće je. Majka mi je pričala, a ja samo pamtio. Nikada, do
sada, nisam ništa zapisivao. Majčin duh, njena sjena i njena neizmjerna ljubav
su svjedokom moje opčinjenosti njenim ogledalom. Drugačije, valjda, nije ni moglo biti.
Odmah nakon
vjenčanja, 1950, otac je kupio i majci donio veliko ogledalo, što be se, i u
drugim kulturama, na mnogim drugim prostorima, u drugom vremenu i u različitim
porodičnim prilikama, to smatralo svadbenim poklonom i bilo bi premetom
zajedničke radosti i zadovoljstva. Ali u Socijalističkoj Federativnoj Republici
Jugoslaviji, u prvim poratnim, pedestim godinama minulog vijeka, upamćenih po
dugotrajnim katastrofalnim sušama, preživljavanju na ivici gladi, prinudnom
oduzimanju viškova poljoprivrednih proizvoda, obnovi ratom porušenih domova i
izgradnji i industrijalizaciji zemlje, sukoba sa velikim svjetskim državnicima
i državama, dobrovoljnom i prisilnom odricanju od svih luksuza i sveopšte
neimaštine, kada se nije imalo dinara da se kupi dovoljno soli i šećera,
kupovina nepotrebnog luksuznog ogledala, koje je moglo koristiti samo za ukućno
besposličarenje, ocijenjeno je drskim porodičnim bezubrazlukom.
Očev otac,
moj dedo Hajder, kao starješina ovećeg seoskog domaćinstva, u selu Suhodol, na
području Oboraca kod Donjeg Vakufa, u kome su, sa petnaestak drugih duša,
živjeli i moji, tek vjenčani, otac i majka, odmah je osudio i proglasio
nepotrebnom kupovinu nekorisnog luksuznog predmeta - velikog ogledala. Pretpostavljajući,
s pravom, da je ogledalo nepotrebno i vrlo skupo, izgovorio je teške riječi
ocu, ukazujući mu da se teško preživljava, dok on kupuje luksuze. Sve je bilo,
zapravo, upućeno mojoj majci, kojoj je
otac namijenio pokloniti ogledalo. Dedo je govorio grdnje koje su drugim
ukućanima izgledale kao da ih čita iz njihovih glava i s vrha njihovog jezika,
samo što su, tako im se činilo, bile mnogo blaže nego što bi ih oni sami
izgovorili. Oboje, majka i otac, mirno su i poslušno saslušali i otrpili svaku
riječ prijekora i poneku izrečenu uvredu, jer se u višebrojnoj kućnoj zajednici
moralo biti poslušnim i bez odgovora saslušati prijekore. Imali su neiskazano
razumijevanje za ljutnju ostalih ukućana, koji su, majka se sjećala, bili
uskraćeni za mnoge životne lične i zajedničke potrebe, a posebno njihove djece,
jer nije bilo dovoljno novca da im se redovno kupuje, posebno one potrepštine
kojih u kućnoj proizvodnji nije bilo, kao što su dječije gumene čizmice,
naprimjer.
Razumijevajući
njihovu ljutnju majka nije imala razumijevanja za otvoreno iskazivanu
netrpeljivost nekih ukućana, koja je nastala odmah nakon što je otac donio
ogledalo u njihovu sobu. Osjećajući povremenu nelagodu zbog poklona, zbog koga
je bila u zavadi sa svim kućanima, a u kojoj je trebala da provede cijeli
preostali život, da rađa i odgaja djecu, bila je, pričala mi je, vrlo čestvo
dvojnog raspoloženja: čas je smatrala da ogledalo treba vratiti, jer je ono
uzrokom kućne svađe i netrpeljivosti, a čas je smatrala da ovaj poklon nije
valjan razlog tolikog razdora koji je zavladao ukućanima u, inače složnoj,
porodici. Uostalom, zašto bi se odricala i odbacivala poklon kome se
obradovala, koji je bio dokaz muževljeve ljubavi, pa je majci ubrzo postalo ogledalo
dragim, kasnije sve dražim, ne radi njegove vrijednosti i ljepote, koje ona
uistinu nije ni bila svjesna, niti je tome pridavala značaj, već zbog očigledne
očeve pažnje i javno iskazane očeve ljubavi i njegove zaštitničke uloge, na koje
su ukućani bili i ljubomorni. Zadovoljnom i radosnom majku je činilo saznanje
da se njen muž nije pravdao svome ocu zbog kupovine preskupe, uistinu
nepotrebne, stvari i odlučno je, pričala je ponosno majka, odgovrio ocu da je
kupovina ogledala njegova odluka i da dio svoje državne plate može trošiti kako
hoće i niko mu ne može zabraniti kupovati što on povremeno zaželi. Bilo je
očito da se, pored ljubavi nastale iz odnosa dvoje mladih supružnika,
donedavnih ašiklija, počinje događati i njihova ekonomska neovisnost od ostalih
članova velikog zajedničkog domaćinstva, uzrokovana sigurnijim stalnim
primanjima zahvaljujući državnoj službeničkoj plati, koju je primao moj otac. U
kući, sada ispunjenoj i porodičnim nesporazumima, majka je prikrivenije, ali i
još intenzivnije osjetila ljubav prema svome mužu, mome ocu!
Iz te
ljubavi uskoro, 1951, rođen sam kao njihov prvi sin.
Biloški,
naravno, nisam mogao saznati i memorisati informacije kako se osjećala majka
tokom, i nakon, prvog poroda ili kako se ponašao moj otac kada je saznao da je
dobio sina: prvo, pa muško! S vidnom sjetom majka mi je nekoliko puta pričala o
tim danima naših života i uvijek je izgledalo, ili mi se tako činilo, s toliko
strasti i radosti, kao da sve priča prvi put. Sadržaj svake priče bio je gotovo
isti, ali opisi detalja dobijali su poneki novi opisni ili jezički ukras i što
je dublje ulazila u priču bilo je sve očitije da je njena ljubav prema svojoj djeci
postajala sve snažnija i duhovno i biološki najvažnija, primarna, svrha i
smisao njenog života i zbog toga, razumljivo, bila je moto svih njenih narednih
priča.
Majčine
životne priče i moje pričanje o drugim licima i ličnostima, od dragih do
nedragih, koje u Fragmentima pominjem, a bili su dio moga života, prepričavam
po sjećanju i ne mogu ih sve označavati navodnicima, jer nisu bile bilježene i
zapisane, niti sam ih zapamtio da ih mogu doslovce ispričati. Ponešto mogu, jer
su neke misli i izreke ostale duboko urezane u moj mozak ili moje srce i znatno
se razlikuju od neuspjelog pokušaja da čitaoca, moga trenutnog sabesjednika,
uvjerim da je moje kazivanje najčešće autentično i uistinu odraz stvarnog.
Vrlo često
sanjam stvarnost! Ono što bih odsanjao najčešće je već bilo i prošlo, ali
najčešće i istinito. Srećom, budućnost ne sanjam, jer proročansko iščekivanje
nadolazeće istine ne bih dugo izdržao i odavno bi moj život odavno postao
prošlim. Budućnost sanjam samo dok sam budan. Zato mi je snoviđena budužnost
najčešće neostvariva!
A kazivanje
u prvom licu jednine nije samo narcisoidnost, mada je ima, već je to, uglavnom,
iskren pokušaj da pričom o sebi, zbivanjima i događajima u kojima sam
neposredno učestvovao, koje sam osjetio i doživio, pokušam ispričati kako se to
nešto, nešto meni važno, dešavalo, na koji način sam to osjetio i doživio i
koliko je na mene uticala prirodna i društvena sredina u kojoj sam obitavao ili
koliko sam ja, uzvraćajući na sve porive i podražaje, svjesno ili nesvjesno,
posredno ili neposredno, imao uticaja, posebno na društvo i okruženje u kome
sam se rodio, radio i živio.
Likovi, puno
ljudi, uvijek ih je puno bilo, i još ih puno ima oko mene, sve se uvijek dešava
sa ljudima i zbog ljudi.
Svaka priča,
i ova, namijenjena je ljudima koji hoće da je čuju. Priča o ovom ogledalu, u
kome sam gledao svoj odraz ranog djetinjstva, kao odraz nekog drugog i
drugačijeg čovjeka, priča je o porodici kroz vrijeme i živote. To je mamino ogledalo, darovano joj
je u vremenu društvenih preslagivanja i ličnih previranja, kupljeno je očevom
željom i zakićeno nevidljivom mladalačkom ljubavlju, čuvano je majčinom srećom
i njenom uzvraćenom ljubavlju, zapamtilo je porodičnu istoriju i obogatilo
njene aktere.
Rekoh
već ranije da je za sve krivo - ili zaslužno - majčino ogledalo!
Gornji Vakuf-Uskoplje
Zapisano: 24.10.2014. godine Enes Čemer
Dopisano: 12.07.2019. godine
