7. Sobica

Spavam i sanjam, čujem sebe kako govorim.

Ova soba, bolje reći sobičak, odmilja smo je porodično zazvali sobica, dva sa tri, nije nešto vrijedan i posebno značajan arhitektonski prostor da bi se o njemu pričalo, još manje pisalo. Ona je  jednostavan dio prostranog stana, čak i za evropske prilike vrlo velikog, od 105 kvadrata, koji sam dobio, a kasnije otkupio u poslijeratnoj privatizaciji, od firme u kojoj sam radio. Pravedno i pošteno? Sa stanovišta tadašnjeg samoupravnog socijalističkog društvenog uređenja bilo je nešto polovično, nešto između – ni potpuno pravedno, niti potpuno pošteno. Tako je u tadašnjam društvu bilo. Stanove u onom sistemu, kao i sve društvene društvene privilegije, u svim sistemima i društvenim uređenjima, dobijali su oni koji su, barem „za prsa“, bili u prednosti nad svojim suparnicima.

Da sam ranije morao da biram i razdvajam fragmente iz vlastitog života na one koje želim da ostanu u mojoj trajnoj memoriji i one koje želim da izbrišem, vjerovatno ne bih odabrao sobicu za vječno pamćenje, a još manje bih našao opravdanja da o njoj pišem, tačnije tipkam.

Kako starim i polako, ali sigurno, nestajem, shvatio sam da nisam imao pravo. Sobica se sama nametnula kao jedna od prvih i važnih tema o kojoj nerado pričam, ali rado, s velikim zadovoljstvom i sjetom razmišljam i tpikam. Može se ispostaviti da je i meni, kao i cijeloj porodici, djeci posebno, svakome od nas u našim fazama života, sobica bila najvažnije stjecište i utočište. Djeci u djetinjstvu, a meni u posljednjim danima završne starosti.

 Danas, u ljeto 2019. godine, koliko mogu, i koliko mi porodične okolnosti dozvoljavaju, ovdje – u sobici - radim ponešto iz zadovoljstva nastojeći da ne ometam druge, uzmem harmoniku, mada sve rjeđe, i sviram meni drage sevdalinke, izležavam se ili nakratko popodne odspavam. Sve češće u sobici prespavam cijelu noć. Podsvjesno, što ne priznajemm ni sebi,  pripremam se da u ovom, stvarno - ponekada samo simbolički - tjeskobnom prostoru, provedem dio preostalog života, koji - sada pouzdano znam - neće trajati još dugo. Srećom ni ja ne znam koliko dugo. Vjerovatno je to još jedan od razloga zašto i pišem o sobici. Sobica je vremenom postala simbolički odraz naših pojedinanih života i zajedničkog porodičnog života. Možda će sobica biti moje posljednje ovozemaljsko utočište i posljenja veza sa Stvarnim Svijetom.

 Ali, iako mali, ovaj prostor s dovoljno prozrake i dnevne jugoistočne svjetlosti i dobro riješenim centralnim grijanjem zimi, omogućava da se ovdje i ududuće, kao i godinama ranije, u svako doba godine može odvijati intenzivna umna, ali ograničena fizička aktivnost. Ovdje nema prostora stolu za peglanje veša, već su, još davno po useljenju 1982, prvi puta uredno poredani omanji radni đački stol, jednostavna drvena radna stolica, ormar od iverice s prekrivnim lakom u imitaciji tvrdog slavonskog hrasta lužnjaka i nakrivljenim lijevim vratima, još nekako naslonjenih na već iščašenu baglamu. Nasuprot stola, ispod prozora, uglavljen je omanji krevet, gotovo dječijih dimenzija, napravljen od iste iverice, na čijoj stranjači iznad uzglavlja još stoji požutjela etiketa oštećenih bridova, s porukom da je napravljen u tvornici namještaja iz Bosanske Gradiške. Sada, i najčešće je tako, prekriven je nesrazmjerno velikom i toplom sivom vunenom dekom, a supruga po potrebi preko deke prekriva veliki čisti čaršaf, kako bi se pod širom otvorenim balkonskim prozorom, i na dobroj prozraci, prosušile ručno razvijene tanke jufke za pitu i dobro osušile znatno deblje žućkaste jufke za rezance, domaći pilav, ili jufke za nezaobilaznu bajramsku baklavu. Jednostavnu montažu još jenostavnijeg namještaja, namijenjenog za opremanje dječijih soba, tada smo raspakivali i završili porodično i timski, međusobno se potpomažući prateći priložene montažne skice i uputstva. Prva prostirka u sobici bio je skromni bosanski vuneni ćilim ovdašnjih privorskih šara, koji su tradicionalno ručno tkale ženska čeljad Privora, prostrt na jeftinu sintetičku podnu prostirku, svijelo smeđi itison, proizveden u Bačkoj Palanci, direktno nalijepljen na grubu betonsku podnu ploču, bez drvenog poda ili parketa, kako bi izgradnja, tada društvenog, a nakon otkupa, našeg stana, bila što jeftinija. Popustljivost prema novatorijama i neshvatljiva postiđenost od tradicionalnog, uz nagovor djece, bili su razlozi da ćilim zamijenimo sintetičkim tepihom plavičaste boje i čudnih šara, koje su bile neuspješna imitacija ćilima perzijanera. Na zidovima nema slika, samo moj crtež i pokušaj da prikažem krik djeteta u dječijem strahu, i godišnji kalendar ovdašnje privatne firme.     

I najkraći popodnevni boravak u ovom prostoru neodoljivo podstiče nagon na spavanje ili izležavanje, što je na ovom istom krevetu bio, i ostao, uobičajen popodnevni ritual nekoga od članova porodice, supruge i mene, posebno, a ni mlađima nikada izležavanje nije bilo mrsko.

Ali kada bi se svi protekli događaji u sobici, sve duhovne radnje i aktivnosti, posebno čitanje, pisanje, crtanje, slušanje preglasne muzike, pjevanje ili nevješto sviranje, mogli nekako sadržajno sabiti ili vremenski izraziti, nagrnulo bi lavinu dragih sjećanja i uspomena na lijepe trenutke, ali i nemile uspomene, koje su ostale urezane u sjećanje i nigdje zapisane. I zato, čini se da, konačno, nadođoh do istine, bilo bi nepravedno prema ovom prostoru i ljudima i događajima nezabilježiti barem mali dio.

Odmah nakon useljenja u ovaj stan, rekoh 1982, odmilja smo ovaj prostor nazvali sobica. Jezički običnu imenicu izgovarali smo s nekom neobjašnjivom toplinom i treperivom radošću u glasu, sentimentalano i zaštitnički, kao da smo predosjećali, ili smo već tada, ne znam zašto i kako, znali da će sobica svakome od nas značiti više od običnog prostora za stanovanje, mada uređenje, prostirka i namještaj nisu bili u skladu s tim odnosom, jer sve je bilo preskromno i prejeftino. Ali sve je bilo funkcionalno, sa svrhom i imalo je dušu. Uvlačeći se u naše živote, kao što smo se svi mi, samo u različitom vremenu i s različitim razlozima, uvlačili među njene zidove, sobica je postala svjedokom i saučesnikom važnih događaja iz naših života, započetih prvim dječijim snovima od kojih neki traju do danas.

Pored te duhovne i sentimentalne povezanosti sa svima nama, njenim korisnicima, njen namještaj u nama je dobio, i bukvalno, njegovu, fizičku zaštitu. Dijelove namještaja skromnog kvaliteta niko nije smio  pomjerati, premještati, vući po ćilimu, udarati i skakati po njemu, naglo zatvarati vrata ormara ili, što je posebno bilo nedopustivo, odvrćati šarafe i pričvršćivače međusobno spojenih stranica i dijelova namještaja. Ako se to desilo, slučajno ili namjerno, pa se, recimo, nakrivilo lijevo krilo ormara, moglo se smatrati da namještaja nema, da se potrebno zaduživati novim potrošačkim kreditom i kupovati drugi namještaj. Ili, što je već doživljeno, moralo se duže vremena trpiti stalno spadanje već rasklapanih vrata sa baglama, ili ponovo, uglavnom, neuspješno pokušavati utisnuti tek otpale ručke, što su ostale u ruci nakon pokušaja otvaranja krila ormara, ili razočarano gledati u rupe od odvaljenih dijelova iverice, koja, kao nezarasle rane zjape, a iz njih ispada drvna piljevina i komadići iverja. To bi se nekako i podnijelo, ali teško se podnosio neugodan miris ljepljive mase koja je od tog raznolikog tkiva, uz tehnologiju nekada važne tvornice iverica u Blažuju, omogućila izradu ploča za namještaj svih vrsta i komercijalnih naziva. Ubrzo smo spoznali da je sav namještaj, krevet posebno, veoma osjetljiv na svakodnevno i intenzivno korištenje, i da se raspadanje njegovih dijelova od iverice može odogodi i usporiti samo ako ga svi budemo čuvali i pazili, gotovo njegovali. To smo bespogovorno svi činili. A sobica, kao da je iz nje izvirala neka nevidljiva snaga, uzvraćala je udobnošću i svojom prostornom, sobnom, toplinom, privlačila nas sve u svoj mali prostor i podsticala sviju da se u njemu, ili zahvaljujući njemu, emocionalno susrećemo i interesno povezujemo, kao i sa onim izvanjskim, prvo blagonaklonim, ali i nemilosrdnim stvarnim svijetom realnih ljudi, stvari i događaja.

Prvo kćerka Amra, pa sin Amir, u različito vrijeme, u periodima ranog odrastanja i dječijeg dozrijevanja, s potpuno istim, ali i različitim praktičnim potrebama, u različitim stanjima i različim emotivnim intenzitetom, u sobici su doživljavali i spoznavali negativna i pozitivna životna iskustva. O tome nismo nikada govorili, niti sam dobio njihovu potvrdu, ali znam da su, odrastajući i boraveći u sobici, prolazili svoja vlastita iskustva i samo njima poznata emotivna stanja sreće, zadovoljstva, nade i ljubavi, straha, ljutnje, zavisti, ljubomore, srama, stida, gađenja, tuge ili žalosti. Svi naši lični životi i svijet koji nas je okružio, bili su, i još su ostali, toliko raznoliki da je samo trebalo pokušati odabrati i utopiti se u to neko emotivno stanje ili će ono odabrati nas. Nisam siguran šta je gore! Nečemu sam svjedočio ili učestvovao u nekim događajima i izražavanju emocija, ali samo onoliko koliko mi je to bilo dozvoljeno ili koliko sam ja bio spreman da uzmem učešća u realnim životima tih malih, mladih i krhkih bića i, uskoro će se ispostaviti - naprijeko zrelih ljudi.

Sobica je zapamtila mnoge naše započete i neodsanjane snove. Svi smo ih imali, pamtili ili zaboravljali.

Nastavak ove priče nije filmski scenarij i nema potrebe praviti bljutave opise nečega što je izmišljeno, fikcija. Meni, ovim zidovima, ovom računaru, stolu na kojem tipkam, stolici na kojoj sjedim i stvarima oko mene, nije potrebna laž da bih dočarao stvarnost. Ova priča i tekst nema sudbinu isplaniranu i preodređenu za javnost i ne očekuje se njeno javno procjenjivanje i verifikaciju, ne dodvorava joj se. Ona je samoispovijest vlastitoj savjesti i prošlosti, koja svojim postankom i pojavljivanjem i budućnost njenog glavnog aktera privodi svome kraju. Nije jednostavno, ali: sada neću govoriti o proživljenom, već prenosim odsanjano! Sâm sam sebi svjedokom, a oni koji me poznaju dobro, znaju da sam često bio u prilici da prepričam kako vrlo često odsanjam stvarnot.

Ležim u sobici i sanjam, registrujem i pamtim san. Vidim vlastito tijelo, kreće se izvan mene, pratim ga u poznatom prostoru i nemoćno ležeći iščekujem događanja. Nemam straha, samo je zebnja da ne propustim detalje.

Sada se ja krećem, postajem svjestan da sam ja sada ono tijelo. Razgledam sobicu, sve isto i na svome mjestu i sve poznato. A na podu, ne na zidu, kako bi to trebalo biti, ispod prozora, pored ormara, u uglu, dvostrano naslonjeno na dva zida, zaklanjajući ugaonu prazninu, stoji oveliko zidno ogledalo. Ogledalo nije dio sobice i njenog namještaja, i zato mu ne pripadaju dijelovi naših života, kao što pripadaju ostalim dijelovima namještaja. Ogledalo se prvi, i jedini, puta ukazuje samo meni, zato njegovo povezivanje sa ostalim ukućanima nije bilo razložno. Ovo ogledalo ima svoje vlastito bitisanje, a njegova indirektna imaginarna veza sa ukućanima, sa svima mojima, jedino je preko mene. I ma koliko san, i ovo ogledalo u mom snu, meni izgledali stvarno i realno dokučivo, dotle, djeci i supruzi sve je, naravno, nestvarno, prazna igra mašte, nestvarno mozganje i potpuno prazno. Dok rogobatno stoji dolje na podu sobice, gdje mu nije mjesto, meni ogledalo izgleda potrebno, praktično i dekorativno. Čini se da sam i u snu svjestan da je svima mojima je ono samo fikcija, laž. Njima ogledalo ne postoji, ne izgleda nikako, mada može da bude i rustikalno, zastarjelo, ružno i nepotrebno. Može i suprotno od svega toga, čak. Svejedno im je. Razumijem njihovu racionalnost i realnost svake vrste. Iako vidim njima nepostojeće ogledalo, ja, ipak, nemam fantazmagorije, halucinacije, utvare, opsjene, varljive slike.

Mene guše emocije i san mi ne da mira.

U snu sjedim na krevetu, zurim u ogledalo i silno naprežem um i podstičem ga da mi vrati neke stare slike iz života, neka ih ne razabire i odabire, jer su sve moje ma kako bile nejasne i maglovite, ružne, lijepe, vesele ili tužne. Sve, ovaj prostor u sobici i namještaj i ogledalo na podu i moj odraz u ogledalu, pojedinačno i sve zajedno, često, a kako starim sve češće, izazivaju mi mirne i poželjne halucinacije i jasno izlistavaju događaje i vrijeme od kada sam postao svjestan svoga postojanja, kada sam se radovao prvim uspješno napisanim školskim zadaćama i prvim naučenim recitacijama. Ili, što je bilo znatno ksnije, dok sam iz ove sobice slušao neizdržive tonove  prenapregnutih žica zlatnožute tamburice, koja onako nova i nerazrađena, jadnica ciči, kao da se otima ispod nespretnih, ali upornih prstića moje kćerke Amre u pokušaju da odsvira lakšu melodiju neke sevdalinke, šokačke ili dalmatinske pjesmice. Neki drugi dan, opet, iz sobice bi dopirali zvukovi klarineta u pokušaju sina Amira da odsvira neku očigledno laganu melodiju od dvadesetak nota, koje mu je zadao nastavnik Fićo, trubač, dirigent i voditelj limene glazbe gradskog dobrovoljnog vatrogasnog društva, i više su podsjećali na pisku mladog laneta dok u ranom jutru traži srnu da podoji nabreklo majčino vime. Nas dvoje, supruga i ja, smo se zgledali i bodrili ih. Njihova pitanja da li ovo valja, a u namjeri da roditeljska laž dokuči praktičnu pedagošku svrhu i da podstakne na još bolji rad, slijedio bi naš odgovor da im je svirka odlična. Djeca, naravno, nisu bila baš toliko naivna, znali su da odsvirano nije zvučalo dobro, naprotiv, ali su jasno iskazivali zadovoljstvo uzvraćenom i očekivanom podrškom. Kasnije ćemo slično lagati i o Amrinoj prvoj piti. Nakon što je, kao mali djevojčurak, iznijela i servirala svoju prvu razvijenu i pečenu pitu da jedemo, uslijedilo je pitanje: „Valja li?“ Naravno, gotovo uglas naš odgovor je bio: „Odlična je!“  Ali, Amra je uvijek bila iskrena i tačna: „Nemojte lagati! Nisam ja budala!“ U našem roditeljskom zadovoljstvu, u ovom slučaju bez realnog osnova, i našim sve češćim namjernim pedagoškim lažima, kojima smo pojašnjavali njihovu i našu aktuelnu sadašnjost i stvarnost, nalazili su duhovno utočište i podsvjesnu zaštitu. Sve pojavno i skriveno osjećalo se i doživljavalo još intenzivnije u danima kada su se u našim životima, i neposrednom okruženju, neobjašnjivom brzinom i neshvatljivom intenzivnom snagom razvijali mnogi nejasni i nerazumljivi  događaji. Sa ekrana tek kupljenog televizora marke Sharp iz naših komšiluka odasvuda počele su da teku rijeke izbjeglica, kamere su bilježile jasne tragove ljudske krvi i kolone tenkova i oklopnih vozila, zastrašujuće vriske i kuknjavu i plač, najdjačavaju grrmljavivine zastrašujućih prijetećih i poganih riječi, uz zaglušujuće eksplozije granata i huk plamena sa crvenih krovova tek sagrađenih kuća.

Odjednom - djeca su počela prebrzo odrastati, a odrasli još brže starili.

Počeli smo na silu spoznavati da pokušaji svirke, ili neki drugi, ali naši događaji unutar zidova ove sobice, ni nama više nisu toliko važni i da nam drugi već nameću naše potrebe i nameću svoje vrijednosne sudove o svemu, radi čega su ubrzo nestajali iz naših života i sjećanja i bili potiskivani onim sve gorim i ružnijim, ali stvarnim. Tek kasnija spoznaja da su mnoga naša utješna i pogrešna objašnjenja, prepuna naivnih zabluda, bila teška i opasna laž, djeca su to teško doživjela, a mi roditelji još teže .

U ovoj sobici djeca su živila intenzivnije, učili su i uskoro naučili život, a mi smo te iste živote gledali u nekom imaginarnom ogledalu, gledajući njih i videći sebe, kao što ja, dok sanjam, gledam sebe u ovom ovelikom, ali imaginarnom, zidnom ogledalu ispred i vidim drugog čovjeka. Počinju da mi se pričinjavaju likovi u mimohodu, prvo kćerka, koja je nedavno sobicu zamijenila drugom, većom sobom, a onda sin, kome je sobica pripala i bila svjedokom dok on postaje dječakom, pa supruga nabreklih očiju i suzama natopljenog lica.

Ovdje, u ovoj sobici, dok je proslavljao osamnaesti rođendan i slavio punoljetstvo, sin je dočekao rat!

Ubrzo, trideset pet dana od punoljetstva, bez ijednog dana priprema i vojnih vježbi, odjednom i naprasno, dojučerašnji dječak postao je punoljetni mladić i odrasli vojnik, dobio je i zadužio vojnu uniformu i poluautomatsku pušku. Pušku je razdužio po potpisivanju mira, a kompletna teška maskirna uniforma ostala je da nas sve podsjeća na praznine u našim životima. 

U ratu sobica je postala, bila ustrajala do kraja da bude zaklon i zaštitnik. Smještena između dvije velike sobe, dnevne i spavaće, sprijeda, ispred balkonskog prozora, zaštićena visokom susjednom zgradom i sigurnim ulazom iz stubišta na četvrtoj strani, bila je sigurno mjesto gdje se i u toku najžešćih sukoba moglo skoliniti i osjećati sigurnim. Snajperisti s okolnih uzvišenja i iz snajperskih gnijezda na Glavici, sa Zvizda i sa televizijskog releja, nisu mogli sobicu ni vidjeti, nisu mogli naciljati i pogoditi. Manji broj ljudi se ovdje mogao zaštiti i nije morao boraviti u prepunom zajedničkom podrumu zgrade, u kome se stalno osjećao neizdrživi zadah ratnog znoja iz ljudskih tjelesa i neprestano čulo histerično stenjanje ili vriska stanara u sjedinjenim strahovima. I u sobici se čula zvonjava metaka koji probijaju aluminijske oluke i metalna vrata garaža ili tupo udaranje metaka o vanjske zidove zgrade, o betonske blokove na balkonima i prozorima. U ovom prostoru sobice puščani meci su bili bezopasni i postali su uobičajena svakodnevica na koju su svi ukućani, poneki rođak i komšija iz susjedne zgrade ili izbjeglica, ko zna otkuda, dok su boravili u sobici kao sigurnom zaklonu, već bili navikli. Redali su se kao sardine po podu ovog sobička, prespavali bi i već sljedećeg ratnog dana vojnici su odlazili i nastavljali izvršavati ratne zadatke, a civili su neprestano tražili zaklon od snajperista i nove načine za golo preživljavanje.

Sada sam i ja ovdje u sobici, ležim, spavam i sanjam u vlastitom tijelu, ovdje, u onoj istoj sobici, ali tada, dok su snajperisti vrebali žrtve i dok su njihove sutrašnje pokretne mete ležale po ovom podu, vrpoljeći se kao polužive sardine, ja nisam bio tu. Gledam svoj odraz u ogledalu na tom istom podu i nikako ne mogu da se sjetim da li sam nekako, i ako jesam, a kako, tada i u isto vrijeme, u tim kasnim noćnim satima i ranim jutrima, na drugom kraju svijeta u tišini i miru, prisjećao se njihovih likova i susjećao sa svima njima i njihovim patnjama. Muka mi nadolazi od naviruće rijeke patetičnih dokaza i patetičnih priča, koji mi ovdje, u ovoj sobici, kao pretijesnoj sudnici, u mučnom snu, služe samo kao pravdanje pred sudom za nenamjerno učinjeni zločin svima meni dragim i manje dragim, poznatim i nepoznatim osobama. Nije bilo namjere, ali zločin je učinjen, jer sam svima izbrisao memoriju i radost sjećanja na dio svih naših života, koje niko ne može, niti želi, ni pokušati vratiti. Bio bi to povratak u pakao prošlih, sadašnjih i budućih života. Sami smo u sobici, ima nas dvojica, ja, kao optuženi, na jednoj i vlastiti odraz u ogledalu, kao moj sudija, na drugoj strani. Svi predmeti oko nas dvojice, i ovaj ram ogledala i krevet i stol i stolica i ovaj tepih, čak i onaj moj crtež na zidu iz koga čujem krik dječaka, postali su, ili svjedoci, koji iznose optužbe, ili opet ja kao porota porota, koja jedva čeka da mi presudi.

Instiktivno, kao što se krivac hvata za bilo koju riječ podrške i samilosti, ili samoljubivoj navici da prizovemo patetiku kada nam zatreba, smišljam patetične nebuloze o  ljubavi na daljinu. U ovoj, mojoj i njihovoj sobici, kao mojoj sudnici, napokon, shvatam da ljubavi na daljinu ne treba vjerovati, da ona ne postoji i treba joj odricati pravo na postojanje.

O duši se ne može govoriti neuko, niti ja ovako neuk, mogu govoriti o njoj. Duša se ne može izvući iz tijela, toliko znam, i izvratiti da bi se izmjerila njena veličina, pregledao njen sadržaj i iščitala osjećanja u njoj, o čemu se neodmjereno često i patetično govori,  pošto je ona, kod svakoga, osjetilno prazna, ma kako je pokušali objasniti i opisati njenu punoću. Našom dušom, dok to može, vlada naš um, i uglavnom je to vrlo sebično i samostrastveno. A kada um izgubi snagu našom dušom počinju da vladaju, nama nedokučive i često neprepoznatljive više sile i neukrotiva snaga viših sebičnih ličnih interesa. 

Srećom, nestanak duše i njen kraj izvan naše moći i uticaja.

Cijelo tijelo obuzima mi hladan znoj od pomisli šta im se, svima mojima i još mnogima, moglo dogoditi. Drhtim u znoju pojačanim od nadošlog straha i spoznaje da je to uistinu bilo moguće, da to nije iluzija i igrarija kao na filmu i nije najgori neostvareni san. Mnogi su, ovdje i tamo negdje, kao kosturi nadživjeli druge, neki su izgubili i ono malo preostale pameti, neki otimali bezživotna tijela od razigranih i spretnih snajperista, neki i noću skupljali raskomadane dijelove tijela najdražih i iste noći sahranjivali ih u pojedinačne ili zajedničke grobnice. Mnogi još čekaju da im se dozvoli pravo da pronađu, pa sahrane Nestalu, Nestalog ili sve svoje Nestale.

Za ljubav treba nesebična duša. Za ljubav se treba htjeti i znati žrtvovati. Sve drugo je patetika. Zapravo, sve drugo je laž!

Osjećam hladnoću i nelagodne graške znoja što klize po vratu i nastavljaju kližući po cijelom tijelu, gotovo pobožno i sa strahopoštovanjem ponizno saginjem glavu prema ogledalu ispred mene, sanjajući zurim u moj odraz u ogledalu. U istom odrazu vidim i onu sobu tamo, samo suprotno raspoređenih strana, gdje skrušeno, pognute glave, pokajničkog, molećivog pogleda odozdo, sjedim ja, kao optuženik, koji dugo čeka konačnu presudu. Istovremeno obuzima me neizreciva radost, kao da sam ja tome zaslužan, što su mi živi supruga i djeca, majka i otac, braća i njihove supruge i djeca, bliži i dalji rođaci i mnogi prijatelji i što broj izginulih i osakaćenih rođaka i prijatelja nije i veći nego je neko izbrojao i ozvaničio za porodičnu ili javnu upotrebu.

Ako vjerujemo da je sudbina vladar naših života, tada vjerujemo i da nam je sve proživljeno bilo predodređeno i konačno određeno. Mi smo, po tom uvjerenju, bili nemoćni i zato smo, tako sami sebe uvjeravamo, čisti i nevini. Možda je vjera u sudbinu jedina nada za smiraj, duhovno utočište i najbolja odbrana, u kojoj, zarad vlastitog duhovnog mira, nalazimo objašnjenje za sve, a za tužne i neželjene događaje, posebno. Umirujuće djeluje objašnjenje da je, valjda, sudbina tako htjela da po volji sudbine tada ostanem živ. To je glavni duhovni oslonac, neprepoznatljivi pomagač, najjače opravdanje za sve što je tada učinjeno, a bilo je loše, i najjači je argument slabašne odbrane. Možda prizivanje vlastite sudbine u vlastitu odbranu nije, i neće biti, dovoljno za vlastitu odbranu, ali boljeg načina nemam.

Prepustih se sudbini kao što se istinski vjernik prepušta miru u svojoj vjeri. Poslije teškog sna  opustih se, jer je i u snu postalo jasno da se ništa neće brzo završiti i da još, nepoznato koliko, treba čekati svoju konačnu presudu. Nisam bio oslobođen nijednog tereta, ali mi, ipak, bijaše lakše.

Gornji Vakuf-Uskoplje

Zapisano: 24.09.2014. godine                                         Enes Čemer

Dopisano: 11.07.2019. godine