Prošla godina bila je jubilarna, četrdeseta, od kada je, 12. i 13.
decembra 1974, u Sarajevu, u okruglom prostoru Doma mladih, tada sveprisutnog, Kulturno-sportskog
centra Skenderija, održan Prvi bosanskohercegovački sabor kulture. Zarovih
duboko, smatram i kombinatorno, po nepreglednim virtualnih deponijama i arhivama
interneta i o tome ne nađoh nijednu prošlogodišnju crticu i zabilješku ili širi
osvrt. Bilo, pa prošlo i nije više
vrijedno pomena, ravnodušna je većina, koja nije ni čula da se to ikada
dogodilo, kao i oni koji bi rado pristali da promijene i vlastitu prošlost, dok
preostala mala, vrlo mala, manjina pokunjeno saginje glavu i govori: Ne talasaj!
Ne talasam, samo promišljam
istinu! – iznutra
progovara sjećanje na one decembarske dane, jer uskoro dolaze isti po redu, 12.
i 13, ali ovog decembra i četrdesetjednu godinu poslije održavanja Sabora.
Sjećanje me podsjetilo da sam, uz mnoge, tada i kasnije, poznate i nepoznate,
uspješne i neuspješne Bosanke, Bosance, Hercegovke i Hercegovce, bio njegovim
učesnikom i predstavljao dvadeset hiljada stanovnika tadašnje opštine Gornji
Vakuf i da mi niko nije rekao koga posebno predstavljam, niti kako ću se
ponašati, osim da će se na Saboru, a on je bio prvi i veoma važan, govoriti o
kulturi i kako je unaprijediti i približiti svakom stanovniku, tadašnjim
političkim rječnikom rečeno, svim radnim ljudima i građanima, što smo, valjda,
i danas to isto, samo nam se uz subjektivitet obavezno još pridodaje i
pripadajuća etnička grupa. Samoljubiv i neskroman, kakav sam od rođenja, i
danas sam ubijeđen da su me lokalni kulturnjaci odabrali, ne po ljepoti, već po
mom malom doprinosu kulturi, a možda i samo zbog toga što sam na jednoj
pjesničkoj večeri čvrsto, i pravilno, držao mikrofon nezaboravnom Vladi Dijaku,
dok je u toku jedne lokalne kulturne manifestacije, na klimavim i škripećim
daskama pozornice kina u domu kulture, govorio svoje pjesme i, što ne reći, tek
smišljene pjesmuljke.
Vrlo mlad, i izborom verifikovano kulturan, još više sam osjetio
samozadovoljstvo saznavši da je drugi odabrani učesnik Sabora Đuro Hrćan, moj
nastavnik muzičkog, koji me uporno, i neuspješno, pokušao muzički obrazovati
natjeravši me da napamet naučim notni zapis narodne pjesme Razgranala grana jorgovana, znam ga i danas, miiiii, sool, fa, mi,
reeee, sol, fa, mi, reee, do, re, miiii, i čovjek koji je od rane mladosti do
zadnjeg, bukvalno, zadnjeg dana života učio mlade, i naučio ih, da sviraju,
pjevaju i igraju i, pazi sad', naučio ih da igraju i rukomet, pa im je, prije 60
godina, uz pomoć drugih entuzijasta radoholika, osnovao Rukometni klub Sloga.
Treći ovdašnji učesnik Sabora bio je Zvonko Đikić, glumac amater, vođa i šef za
sve i svašta u tadašnjoj kulturi i Kulturno-umjetničkom društvu Mladost, prava
raja, ali i mrgud, šeret i šaljivdžija. Đuro i Zvonko su pokojni, pa je red da
o njima kažem barem onoliko koliko sam rekao o svom doprinosu odavno
prevaziđenoj kulturi ovoga grada.
Dan uoči Sabora, redovnom autobusnom linijom Centrotransa na relaciji
Gornji Vakuf – Sarajevo, preko Kiseljaka, što je, i za službena putovanja, tada
bilo uobičajeno, doputovali smo u Sarajevo i odsjeli u novom i luksuznom hotelu
Bristol, što je, opet, bilo neuobičajeno, ali nam je luksuzni smještaj bila
društvena nagrada, i odmah počeli pripreme za naše aktivno učešće na Saboru. Đuro
i Zvonko brzo su se dogovorili da nakratko ostanem nasamo, malo se pomučim i
pripremim istupanje na Saboru i sutra kažem koju riječ o našoj sredini, o nama,
našoj kulturi i nekulturi i smjestili me u jednokrevetnu sobu kako bi oni mogli
ići na spavanje. Tu noć oka nisam sklopio sklapajući u glavi kulturne rečenice i
glasno govoreći one koje ću sutra izreći, strahujući, kao što, tako kažu, i
veliki glumci strahuju pred velike premijere, da ne zamucam i ne zakažem pred biranom
sabornom publikom.
Ujutro sam nezaustavljivo drhtao na tramvajskoj stanici Dolac Malta, pa u
zelenom tramvaju vašingtoncu, na liniji broj tri, isto i na Ajfelovom mostu
iznad Miljacke, a još više na platou Skenderije, dok smo se približavali ulazu
u Dom mladih, ne od hladnoće decembarskog jutra i sarajevske neprovidne magle i
smoga, već od silne treme pred nastup. Trema je malo popustila tek kada smo
Đuro, Zvonko i ja ušli i bili zaslijepljeni snažnim osvjetljenjem već pulupopunjenog
prostora Doma, potvrdili naše prisustvo Saboru, preuzeli prigodne materijale,
prošli pored ogromnih televizijskih kamera Televizije Sarajevo i monitora na
jednom stolu, za kojim je sjedio Ivan Kordić, tada stalni televizijski promotor
novih knjiga i izdanja, pjesnik i reporter, i konačno se smjestili u jedan polukružni
crveni red, negdje u sredini, od ulaza desno.
Dok su se redovi popunjavali zurio sam okolo razaznavši neka lica i
pokušavajući da zapamtim nepoznata, uvjeren da će neko od prisutnih obilježiti
buduće vrijeme, kao što je svoje vrijeme obilježio i Rodoljub Čolaković, koji
je robijao, bio učesnik narodonooslobodilačkog rata, narodni heroj, vijećnik
AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a, bio je prvi predsjednik Vlade poslijeratne Bosne i
Hercegovine, publicista i književnik, jedan od osnivača i prvi urednik, a
kasnije i prvi direktor lista Oslobođenje.
I na Saboru je bio prvi, prvi je sjeo za stol namijenjen radnom predsjedništvu i
prvi predsjedavao Prvim bosanskohercegovačkim saborom kulture.
Uvodne i pozdravne riječi bile su uobičajene i svečarske, osim u trenutku
kada je pročitan telegram Ive Andrića, koji zbog slabog zdravlja otkazuje svoje
učešće na Saboru. Nije mu se dalo da, nakon posljednje julske posjete, te 1974.
godine, ponovo posjeti Sarajevo, a ja nisam imao sreću da tada sretnem velikog književnika
za koga ni danas nisu svi načisto čiji je, koje je nacije, koji je jezik
smatrao svojim, da li je zaslužni nobelovac ili nacionalista i nacionalni
otpadnik. Nakon neumjerenih društvenih počasti tih sedamdesetih, koje Ivo
Andrić nije volio, posljednjih decenija iznova se preispituje njegov život i
njegovo djelo, pa je razumljivo njegovo glasno razmišljanje pred smrt: Mogu misliti šta će o meni govoriti nakon moje
smrti. Dvadesetak godina nakon Sabora, u septembru 1996, bio sam postiđen
pred zaključanom i zapuštenom rodnom kućom Ive Andrića u Travniku, jer mojim
prijateljima i gostima iz Finske, Sirkki i Anttiu Heleniusu iz Tamperea, koji
su čitali finski prevod Drina-joen silta, Na Drini ćuprija, dok smo zavirivali
kroz prozore kuće, nisam mogao objasniti zašto je to tako. Taj događaj bio je snažan
poticaj da ponovo čitam Ivu Andruća, ne upuštajući se više u nemušto, i mojim neznanjem
omeđeno, tumačenje njegovog djela, što sam i ja kao junoša nekada činio, ali
sam, sebi i za sebe, shvatio da je za tumačenje i razumijevanje Andrićeve duboke
i bogate misli, neodoljivog stila i dugih rečenica, veliki posao i za mnogo
umnije glave od moje. Ponovnim iščitavanjem konačno sam spoznao da u svim
njegovim djelima postoji sveprisutni, dominantni i nedokučivo izražajan
sastavni veznik – i! I zato ga rado koristim, jer on po želji i potrebi i
sastavlja i rastavlja.
Stresna priprema za istupanje na Saboru i neshvatljiva trema bili su
nepotrebni, pošto sam, shvativši da nemam ništa novo i interesantno reći, odustao
od istupanja, jer su delegati iz drugih, posebno manjih mjesta i kulturnih
provincija, naširoko hvalili postignuto stanje u svojoj sredini i
nagovještavali, nove i buduće programe u kulturi. Iskreno, povremeno je bilo i dosadno
slušati neka istupanja i ponavljanje podataka, koji su za prethodnu, 1973, i za
svaku od 106 tadašnjih opština, detaljno bili već zbrojeni i objavljeni u
knjizi Kulturni život u opštinama Bosne i Hercegovine, a koja je, kao prilog Saboru, bila zajednički
poklon sarajevskih izdavača Veselin
Masleša, Svjetlost i Zadrugar i podijeljena svakom delegatu Sabora. Almaz
Dautbegović, Sulejman Festić, Dragomir Gajević, Svetozar Radonjić-Ras i Branko
Kastratović, moj prvi srednjoškolski profesor srpskohrvatskog jezika, bili su
prikupljači i priređivači građe, koju su uredili Muris Idrizović, Velimir
Milošević, Vlatko Raguz i Neđo Šipovac. Analiza bi danas pokazala da su to bili
impresivni podaci koji su govorili o brojnim ustanovama kulture, o muzejima,
galerijama i arhivama, broju eksponata i posjetilaca, bibliotekama, broju
čitalaca i broju knjiga po glavi stanovnika, broju pozorišta, pozorišnih
predstava i gledalaca, kinima, broju filmskih predstava i posjetilaca, o
kulturnim manifestacijama, profesionalnim i amaterskim kulturnim aktivnostim. Izgleda
nestvarno i nedostižno da su te, analizirane 1973. godine, na daskama svih
pozorišta u Bosni i Hercegovini, odigrane 2.382 pozorišne predstave ili šest i
pol predstava svaki dan!
Tokom radnog dijela Sabora bili su rijetki istupi koji su unosili
svježinu u povremeno umrtvljenu radnu atmosferu Sabora, komešanja je bilo kada
je istupao neki poznati društveni ili javni radnik, a najave istupa delegata
prolazile su, uglavnom, nezapaženo. I onda, kao u dobrom dokumentarcu, nakon
najave da će govoriti delegat iz Mrkonjić Grada, već ustajalim zrakom okrugle
dvorane Doma mladih, iz obližnjih zvučnika zazvučao se snažan i dojmljiv glas,
bas-bariton. Sitnog stasa, nesrazmjernog snazi glasa, za govornicu je izašao
Ivan Lovrenović, ubrzo ću saznati da je već pisac i najdraži profesor
srpskohrvatskog jezika tamošnje gimnazcije, i jezgrovitim i jasnim tekstom i
dikcijski besprijekornim izražajem, počeo i tako završio, kratak i efektan esej
o kulturi u provinciji i provinciji u
kulturi. Priznajem, slušao sam ga oduševljeno i bez daha, jer je pogađao u damar, pojašnjavajući
tadašnjoj javnosti da i u provincijama ima kulture, ali i
kulturnim elitama je dao do znanja da i u
kulturi ima provincije. Imao sam pravo očekujući da će neko od prisutnih na
Prvom bosanskohercegovačkom saboru kulture obilježiti svoje, ali i naše
vrijeme, moje zasigurno jeste, jer je Ivan Lovrenović uskoro postao to što je
postao, nisam ja kadar da to objašnjavam, niti je on tema ovog osvrta, samo
znam da ga i danas ima tamo gdje je istinska bosanskohercegovačka i hrvatska
kultura, mada ga jedni, te isti, čas hvale ili kude, čas ga se odriču ili
svojataju.
Sa dvodnevnog Sabora vratili smo se svojim kućama i kasnije otišli svojim
putovima. Sa Zvonkom i Đurom i mnogim kulturnim zanesenjacima u Gornjem Vakufu
odmah smo nešto kulturno pokrenuli, radili
i uradili: obogaćena je gradska biblioteka i ubrzo smo imali više od jedne
knjige po glavi stanovnika; organizovana su brojna gostovanja lutkarskih i
velikih pozorišta iz Mostara, Zenice i Sarajeva; pokrenuta je domaća amaterska
glumačka sekcija; priređivane su večeri
poezije, izložbe slika i skulptura; poboljšao se filmski repertoar; pokrenute
su slikarske radionice; oživjela je amaterska kiparska radionica; reaktivirani su
tamburaški orkestr, limena glazba, ženski orkestar harmonika, organizovani su
godišnji, uskoro tradicionalni, lokalni sabori kulture, svašta smo još uradili
i pokrenuli. I uvijek je falilo para da bi se ostvarilo željeno, ali
entuzijazma i svesrdne pomoći brojnih domaćih amatera, svih zanimanja, uzrasta
i interosovanja, iz gotovo svih sela, naselja i ulica, i istinskih prijatelja
iz drugih sredina, nikada nije falilo. Neka mnogi oproste, ali pomoć Franje
Likara, akademskog slikara, Vlade Dijaka, pjesnika i Minje Bojanića, tada
dopisnika Oslobođenja iz Bugojna, nije zaboravljena.
Bilo je i tada, a biće ih i ubuduće, folklornih i etno-kulturnih
manifestacija, ali tadašnji defilei njihovih učesnika imali su drugačije gradske
maršute, zapravo, iste one koje su imali i tadašnji srednoškolski maturanti
pred matursku, ili maturalnu, zabavu - išlo se čitav kilometar od škole u
varošu u dnu grada, do zadnje kuće u čaršiji u vrhu grada. Danas je u Gornjem
Vakufu-Uskoplju malo drugačije, jer
učesnici tradicionalnih uskopaljskih jeseni imaju nastupni defile od dna grada
u varošu, do nepostojeće granice na
Pumpi, kod fontane, nasred grada, a učesnici tradicionalnih gornjovakufskih
manifestacija imaju nastupni defile od vrha grada u čaršiji, do nepostojeće granice na Pumpi, kod
fontane, nasred grada. Učesnici dva kulturna defilea se, ni prostorno ni
vremenski, ne susreću i ne dotiču, kao nekada, a posmatrači sa strane nisu
građani željni kulture, već radoznalci i slučajni prolaznici. Zato:
Što mi možemo znati o sebi i
svojoj tradiciji, o svom identitetu, ako nas nije briga za one druge ili treće
i ako ih ne poznajemo ili ne želimo da ih upoznamo?
Naši se kulturni identiteti
ponašaju kao duga. U dugi raspoznajemo svaku boju precizno, ali nitkako ne
možete vidjeti gdje je granica između tih boja.
Gornje pitanje, zapravo konstatciju, a potom i odgovor, nedavno je izgovorio
Ivan Lovrenović, pred studentima Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru,
govoreći o kulturnim identiteima u Bosni i Hercegovini, pod nazivom Neznanje o drugima – slabo znanje o sebi.
Kulturi nema kraja i ograničenja, kulturi preživljavanja, zasigurno, jer
bi to bio i kraj čovječanstva. Uprkos otporima prožimaće se one još više i snažnije,
što potvrđuju i mučne slike aktuelne svjetske stvarnosti, koja u teškim mukama
porađa dodire različitih, ali ljudskih, kultura.
Nama, čije su kulture vjekovima prožimane i već odavno prožete, postaje važno
pitanje koju i kakvu ćemo kulturu mi nastaviti baštiniti i naša je odluka koju i kakvu ćemo kulturu finansirati.
Na Prvom bosanskohercegovačkom saboru kulture Ivan Lovrenović reče da u provinciji ima kulture, ali i da u
kulturi ima provincije. Prijedlog finansiranja federalne kulture u narednoj,
2016. godini, čak i četrdesetjednu godinu kasnije, potvrdilo je njegovo predskazanje.
Ko se sjeća Sabora još?
Gornji
Vakuf-Uskoplje, 08.12.2015. godine
Objavljeno u Oslobođenju,
12.12.2015. godine
Nema komentara:
Objavi komentar