Prikaza,
Foto: Imgur
Prikaza,
Fotografija: Radiosarajevo.ba/Arhiv
Ljudi
se boje smrti i zato se boje grobalja. Možda ih se jedino grobari ne boje, jer
u njima rade svoj častan i turobnan posao ili su, baš radi toga, oni uvježbani
da se uspješno bore s tim svojim urođenim strahom.
U
jednom trenutku životne dobi spoznao sam da se i mještani sela u kome sam rođen
i mjesta u kojima sam boravio, boje svih i svojih vlastitih grobalja. Potvrdu njihovog, često kolektivnog
straha od smrti, sahrana i grobalja, dalo mi je vlastito iskustvo i lično
osjećanje kada sam, odrastajući i malo
duže boraveći sa tim ljudima, primajući nove informacije i sam doživio prve
strahove. Kasnije, kada sam počeo da razmišljam, analiziram i razumijevam
ovozemaljski život i njegove pojave, ali i sve surovije informacije o smrti i
zagrobnom životu, svaki puta kada sam prolazio pored grobalja uvijek sam imao
osjećaj nelagode i straha. Ovo nema veze sa religijskim shvatanjem smrti i
zagrobnog života, jer za svakog istinskog vjernika smrt dar od Boga, to je
preseljenje na Bolji Svijet u kome smrtnika čekaju nagrade za dobra djela
učinjena na Ovom Svijetu. A, ako se čovjek, deklarisani vjernik, boji smrti,
tada nije jasno da li je, i koliko, on siguran da živi po načelima vlastite
vjere i Božijim zapovijedima. Ova nepresušna tema je sadržaj religije,
teologije, psihologije, filozofije i drugih društvenin nauka od postanka
Svijeta i biće aktuelna do Sudnjega Dana. Sve ovdje rečeno na ovu temu su
vlastiti i subjektivni doživljaji i nemaju cilj i namjeru pokušaja njihovog
nametanja kao generalnih stavova.
Ta
vrsta kolektivnog straha od grobalja, bez sumnje, podstaknuta je i vjekovnim prenošenjem priča
o prikazama oko grobalja i u grobljima, o kosturima koji hodaju, skaču, škripe
i klapuću, o prozirnim tjelesima koja lebde iznad grobova, grobovima koji se
otvaraju i zatvaraju ili nenadnom pojavom glasova mrtvih i najmilijih umrlih,
ženama koje grle i dave odabrane. Teme i sadržaji bili su neiscrpni, a mašta je
bila sve kreativnija. Pripovjedači su, uglavnom, bili starci, najčešće
religiozni ljudi, koje se poštovalo i kojima se bezpogovorno vjerovalo. Pričali
su ih najčešće u dugim zimskim noćima, na sijelima u toplim sobama, uz puno
slušalaca, među kojima su uvijek najzahvalniji slušaoci bila djeca.
Zebezeknuto, poluotvorenih usta i ukočenog pogleda, slušajući priče, koje su
sadržajno stalno obogaćivane novim detaljima i riječima s ciljem da izazovu
interes, ali i strah kod slušaoca, djeca su gutala i pamtila svaku riječ. Zbog
stida ne govoreći nikome o svome strahu,
odlazila su prestravljena na spavanje nemogavši zaspati do dugo u noć,
poneko i do svanuća. Priče o prikazama izazivale su nekontrolisane napade
straha kod mnoge djece da, u doživljenom i neočekivanom šoku, mnoga djeca, a
posebno najvjerniji slušaoci priča o prikazama, noćima nisu mogli mirno zaspati
i spavati. Budili su se iz sna uz dječiju vrisku i histeričan plač, skakali su
iz posteljine, bježali od progonitelja i vikali, pozivali su imena bližnjih i
otvorenih očiju kao, budi daleko, maleni slijepci tražili pomoć okoline. Brižne
majke priskakale su u pomoć, milovale ih, uzimale u naručje i privijale u
zagrljaj uz majčine tople grudi i tješile ih sve se ne umire i ponovo ne zaspu.
Zabrana odraslih, uglavnom roditelja, ili vlastita odluka da se više ne slušaju
takve priče, nisu puno pomagali, jer su mnoga djeca već bila inficirana
strahom, čije su se pojavne manifestacije ponavljale s vremena na vrijeme i s
različitim intenzitetom.
Neke od
stalno ponavljanih priča o prikazama, mjestima prikazanja i njihovim akterima,
postali su legende na ovim širim prostorima i u svima narodima i religijama.
Jedna od njih, moguće da je stvarna, koja je već prešla u legendu, priča je o
jednom, ili jednoj, kako gdje, koji je
tvrdio da nema straha od groblja
i da će za dobru naknadu usred noći posjetiti svako groblje. Vjerujem da je
čitaocu poznata, ali samo da podsjetim na glavne detalje.
Prijatelji
su, kaže ta legenda, prihvatili da za noćnu posjetu jednom groblju posjetitelju
daju dobru nagradu, a pošto niko nije htio, niti smio, da bude svjedokom
događaja, dogovore se da posjetilac, ponese jednostavnu drvenu preslicu za
predenje vune u obliku kratkog štapa i da je, kao dokaz posjete groblju, zabode
na jedan grob. Jedne, legenda kaže, tamne noći izvršene su temeljite pripreme,
pozvani svjedoci, pripremljena nagrada, obezbijeđena preslica i predata
posjetiocu da je zabode u grob koji će sam odabrati. Tačno u ponoć posjetilac
je krenuo u groblje i nestao u ponoćnoj tami, ostavivši iza sebe, na
popriličnoj udaljenosti od groblja, darovatelje nagrade i ustravljene, ali i
radoznale svjedoke. Vrijeme je prolazilo sporo, poslijeponoćno vrijeme trajalo
je vječnost, jer svi su u polustrahu očekivali da se iz ponoćne tame, kao što
je bio nestao, sada pojavi posjetilac groblj. Ali ga nije bilo! Čekali su i
dočekali zoru, čuli su prve jutarnje krištave budilice prvih pijetlova i s
nestpljenjem, u sve intenzivnijem strahu, čekali ljudsku siluetu da se pojavi
iz groblja. Ali ga još nije bilo! Ništa se nije desilo ni onda kada je dobro
svanulo i kada je sunce već obasjavalo obližnje planinske vrhove. Sigurni da se
nešto desilo, samo nisu znali šta bi to moglo biti, darovaoci i svjedoci su,
umjesto da odu u groblje i vide šta se dogodilo posjetiocu, prestravljeni
pobjegli u selo i galamom uznemirili sve seljane. Počele su nove priče o starim
događajima, pričali su vlastitu verziju priče o događaju koji se sinoć desio u
njihovom groblju i time već počeli da unose paniku i strah još usnulih seljana.
Odlučniji i hrabriji muškarci odlučili su da prekinu neizvjesnost, odu do
groblja i provjere šta se dogodilo njihovom komšiji i sinošnjem posjetiocu.
Oprezno, bojeći se da i oni ne dožive nešto nepredviđeno, došli su do groblja,
još opreznije ušli u unutrašnjost i ugledali da na jednom od grobova leži
komšija licem uronjenim u travu na grobu. Stalno razgledajući okolinu groblja
još opreznije primicali su se grobu i bezživotnom tijelu. Napokon su
primijetili da uz nepomično tijelo komšije stoji preslica zabodena u grob. Bila
je prvo pobodena kroz dugi mantil kišni mantil nesretnog ponoćnognoćnog
posjetioca groblja, pa tek onda zabodena u njegovanu travu groba nepoznatog
umrlog. I bez prisustva živih svjedoka događaja epilog se mogao nepogrješivo
naslutiti: posjetilac je preslicu zabio u grob, nesvjesno i nenamjerno probivši
i dugi mantil kojim je bio ogrnut; u pokušaju da se nakon toga odmakne od
groba, čvrsto zakačeni ogrtač mu to nije dozvolio, ali je vjerovatno više puta
pokušao da se oslobodi stege mantila, koji ga je vukao ka grobu; šta je sve
prolazilo kroz njegovu glavu ne znajući razlog zašto ne može da se pomjeri,
možemo samo nagađati. U paničnom strahu umro je od srčanog udara.
Oboračko
selo u kome sam rođen, šira porodica u kojoj sam rođen, groblja pored puta niz
Hendek i oborački Hanovi povezani su pričom, koja svojim sadržajem podsjeća na
gornju priču o noćnoj posjeti groblju. Radi se, zapravo, o jednim istinitim
događajem, koji se stalnim porodičnim prepričavanjem obogaćivao novim sadržajem
i povremeno doživljavao kao legenda o događaju koji se desio tamo negdje
daleko, mada su ovdašnji mještani poznavali aktere i znali mjesto i vrijeme
događanja. Dedo Hajder, očev otac, koji u mom sjećanju, a time i mojim pričama,
kao mojoj ispovijesti, zauzima posebno mjesto, ispričao mi je da je njegova
porodica, uglavnom dobro živjela. Ali je generacijama imala biološki problem,
jer su se rijetko rađala, a najčešće umirala, muška djeca, tako da je u nekim
vremenskim razdobljima bio upitan nastavak porodične loze po muškoj strani. To
je posebno bilo izraženo u periodu od polovine devetnaestog i početkom
dvadesetog vijeka kada je rođeno toliko malo muških potomaka kojima je dedo, po
starosnom redosljedu, svima znao nabrajao imena. Krajem devetnaestog vijeka njegov amidža,
očev mu brat, imao je dva sina, od kojih
je mlađi umro u drugoj godini, a stariji, Valid, ostao je živ, doživio
djetinjstvo i proživio lijepe i burne momačke dane, koji su za roditelje, majku
posebno, bili dani stalne brige i svakonoćnog roditeljskog nemira. Iz
prevelikog straha da mu se nešto ne desi i prevelike ljubavi prema jedinom
nasljedniku, Validu je već u momačkim danima bilo dopušteno sve ono što se u
selu drugim, naročito mladim, muškarcima zamjeralo - opraštani su mu i najgori
poroci, čak i pijenje alkohola i sve češće opijanje. U muslimanskim kućama
alkohol se rijetko mogao naći, ali ga je i tada bilo dovoljno, čak i previše,
nešto u kućama pravoslavaca, komšija iz susjednih sela i u kafanama i mejhanama
u Hanovima ispod Sedre. Obrad, imućniji domaćin iz susjednog sela, redovno je
pekao rakiju šljivu od domaćih šljiva, jer je bio red i običaj da pravi domaćin
pravoslavac, uz toplu peć, u kući uvijek ima gutljaj rakije, komad hljeba i
zalogaj sira. Obrad je imao sina jedinca, Ristu, Validovog vršnjaka, sa kojim
se Valid počeo družiti od ranog djetinjstva. Čuvajući stoku i odrastajući
zajedno, njih dvojica su igrali klisa i pale, kotrljali se niz padine u vrećama
ili bez njih, skakali s mjesta, verali se po drveću, zavlačili se u jaruge i
pećine, kupali se u ri(je)ci, lovili pešove i ribe, provodili jutra i popodneva
zajedno i dijelili dječačke tajne i svaku užinu. Znajući kada će biti sa
Validom Risto tada nije nosio hranu u kojoj je moglo biti svinjske masti ili
svinjskog mesa, koje Valid nije jeo, što su Risto i njegovi ukućani, majka
posebno, poštovali.
U
godini kada im je počela rasti brada i jasno se ocrtavali rijetki dječački
brkovi, Risto je uz užinu krišom počeo donositi i malu staklenu bočicu s
Obradovom domaćom rakijom. U početku su, mršteći se, pijuckali pomalo,
neiskusniji Valid manje, a iskusniji Risto više, sve dok vremenom nisu
izjednačili dnevne doze. Validov otac, majka posebno, su pokušavali da
onemoguće njegovo opijanje ali nisu mogli ništa promijeniti. Molbe, prijetnje,
preklinjanja, uslovljavanja, podmićivanja, ili teški plač očajne majke,
ponekada i još očajnijeg oca, nisu pomogli. Valid i Risto postali su, prvo
veseli i blagi mangupi, a onda vremenom i teški akloholičari. Njihove veze su
postajale sve čvršće, rakija ih je zbližila, pa su se još čvršće nastavili
družiti i na drugačije načine i u drugim prostorima. Obojica su osedlanim
konjima, dobijenim od roditelja u uzaludnom pokušaju da ih podmite kako bi
prestali s opijanjem, njih dvojica su jahali svaki od svoje kuće do raskrsnice
puteva u Validovom selu, selu u kome sam i ja rođen, a onda zajedno nastavili
jahati putem niz Hendek, između harema do Hanova. Od tri tadašnje mejhane Valid
i Risto su odsjedali u mejhani Validovog imenjaka, Valida iz Hanova, zazvanog još i Valid od Hanova. Ne može biti slučajno da su mnoga muška djeca kasnije
dobila ime po nekom s imenom Valid, ali ne zna se po kom Validu, ali niko nije
objasnio zašto.
Usput:
ia ja se dobro sjećam jednog Valida, trgovca, živio je u moje dječačko vrijeme,
a obilježio ga je mojim dječijim sjećanjem na kupovne fabričke slatkiše i suhi
keks upakovan u fišeke starog novinskog papira.
Dakle,
ondašnja Validova mejhana nije bila ništa posebno uređena. Bio je to omanji,
ali ugodan i intiman prostor, zimi topal, a ljeti prozračan, u koju su redovno
navraćali isti gosti. Pored privlačne usluge unutar mejhane, koju su gostima
pružale ljepuškaste djevojke, koje su se često izmjenjivale, u dvorištu, ispod
improvizovane konjske štale, uslugu su imali i osedlani konji, miljenici i
vlasnika i mehandžija, na kojima bi gosti dojahali do mejhane i na kojima će
odjahati kućama barem u veselom, ako ne u pripitom stanju . Mogao je gost
mejhane, vlasnik i jahač konja, biti potpuno pijan i nesvjestan trenutnih
događanja, samo je trebalo da ga mejhandžija, ili mejhandžijin momak, propnu na
sedlo, lagano udare konja u konjske sapi, a konj će, svaki svog gospodara,
nepogrešivo znanim mu putem, odnijeti njegovoj kući. Poznato je da konji pamte
puteve kojima prolaze i da su u stanju da se sami kući vrate iz velikih
daljina. Po dolasku do kuće, najčešće u avlije, čekao ih je neko od ukućanja
ili kućne posluge, koji će preuzeti jahača s konja, odvesti ga do ležaja i
smjestiti u posteljinu za spavanje, a zatim će raspremiti konja, otimariti,
podmiriti i smjestiti u štalu. Sve ovo djeluje romantično i idilično osim u
situacijama kada, kao u narodnoj pjesmi, i konju dojadi čekanje pred mejhanom,
pa se uznemiri i učini se da, na pitanje: ah,
moj Doro, dobri Doro,/ šta je tebi dodijalo?, Dorat odgovara: (...već je) meni dodijalo/što ti ideš u
mejhanu,/mene vežeš pred mejhanu,/čupam travu iz korjena,/pijem vodu sa
kamena,/to je meni dodijalo.
Dok su
konji udarali kopitom o tvrdu zemlju pred kafanom i instiktivno upozoravali
gazde da je vrijeme da se ide kući, gazde su u kafani sjedili satima, pili
čokalje svakakve rakije i iznova, pričali o događajima iz proteklog dana i po
ko zna koji puta, prepričavali iste stare i svima dobro poznate stare priče.
Šalili su se na svoj i tuđi račun izmišljali šale i dogodovštine, podmetali
jedni drugima smicalice, ljutili se radi toga, međusobno prijateljski svađali i
mirili. Nakon ispijenih prvih čokalja rakije, najhrabriji ili najveseliji, ne i
najbolji pjevač, počinjao je pjesmu. Jedni su je prihvatali jer su smatrali da
mogu doprinijeti, ako ne ljepoti melodije, a ono sigurno glasnosti. Neki od
prisutnih su se priključivali pjesmi, jer su smatrali da, valjda, tako treba,
ali i kako bi se pojačao i upotpunio uglavnom disonantni muški hor. Junačili
se, Valid posebno, prepričavajući koliko puta su, još od djetinjstva, hrvali se
sa komšijama i nadhrvali ih, koliko su puta bili najbolji u bacanju kamena s
ramena ili kako i zašto su se toliko puta potukli na seoskim teferičima, svadbama
i sijelima i uvijek, naravno, pretukli bi rivala. Omiljena tema, rado slušana,
a još radije pričana, bile su djevojke, pendžeranja i ašikovanja na raznim sijelima i prelima, ašik
na ljestvama i kroz pendžerske demire, krađa djevojaka i tuče suparnika radi
iste djevojke i njene uzaludno obećane ili neuzvraćene ljubavi.
Ovi
stalni posjetioci mejhane, meraklije i noćobdije, koji su se gotovo svake noći
kući vraćali u kasne sate, sami, svako na sedlu svoga umornog i, dugim čekanjem
pred mejhanom, uznemirenog konja, junačili su se pričajući već poznate priče o
prikazama, duhovima i grobljima. Tvrdili su, Valid je uvijek bio najrječitiji,
da se nikada nisu bojali takvih priča i izmišljotina o neprirodnim i
nedokazanim pojavama, niti će se ikada bojati. Hvalisanjem i junačenjem neki od
njih prikrivali su podsvjeni strah da se i njima ne ukažu prikaze ili nešto
slično što su, po pričama i predanjima, doživljavali drugi. Svjesni svog
fizičkog i psihičkog stanja u stalnom opijanju, a u sebičnom strahu da ih okolina
ili vlastita porodica proglasi pijanicama, moguće i bolesnim pijancima,
izbjegavali su da pričaju o nekim svojim događajima i doživljajima, koje su,
kao veliku tajnu, ispričali samo najpovjerljivijem prijatelju. Ne znajući da se
radi o halucinacijama kao uobičajenim manifestacijama intenzivnog straha i
alkoholizma u poodmakloj fazi, povjeravali su veliku tajnu i nerado pričali da
su doživjeli i vidjeli da se u mraku pokreće grmlje, da se drveće povija i
trepereći naginje, da kuće nestaju u tami i opet se vraćaju, da se čuju glasovi
i glasni smijeh razuzdanih djevojaka ili da ispred njih trče bijeli jarići.
Može se
samo pokušati zamisliti koliki i kakvi su bili pojedinačni strahovi svakog od
noćobdija iz društava, što su se gotovo svake noći skupljali u mejhanama Hanova
ispod Sedre u Oborcima u završnim godinama devetnaestog vijeka, jer sam jednu
takvu ispovjest čuo neposredno od čovjeka koji je sve to proživljavao.
Dugogodišnjim
druženjem zadobio sam povjerenje Ilije šumara, bolje reći nekadašnjeg šumara,
koji se godinama dosta uspješno i hrabrio liječio i uz pomoć porodice i
prijatelja izliječio od alkoholizma. Naši povremeni susreti bili su, kako je
sam govorio, njegova posterapijska seansa. U razgovoru smo analizirali šta se
sve dešavalo u njegovom životu, šta je, ko je, kako i kada bio uzrokom, a ko
žrtva njegove bolesti i nemilih događaja, kako i šta učiniti da se sebi i
drugima učini dobro, a ne zlo. Pričao sam i ja njemu kako je u pojedinim trenucima njegovog
derilijuma doživljavao takve napade agresivnosti uz nevjerovatnu snagu nogu i
ruku, pokušavajući da napadne sve prisutne oko sebe i da je četvorici snažnih
ljudi, trebalo vremena i udružene snage da se savlada, veže i unese u vozilo i
odveze do bolnice. Iz njegovog ukočenog pogleda, pored gotovo smrtnog
straha, svaki puta vidilo se molba,
preklinjanje da mu se pomogone i da ga se spasi od nečega prisutnog i nečega
nadolazećeg, čiji je sadržaj samo on znao.
Jednom
prilikom smogao sam snage, hrabrosti, ili drskosti, i zamolio ga da, ako to
želi i može, i ako mu to neće nauditi, da mi objasni šta se tada dešavalo u
njegovoj glavi, šta je vidio, čega se bojao i čemu se toliko snažno opirao.
Znao sam da psihijatri imaju terapeutske seanse i da često ne dobiju iskrene
odgovore na sva terapeutska pitanja, ali sam očekivao da će Ilija prema meni
biti iskren i da ću dobiti, ne željeni i pretpostavljeni, već tačan odgovor.
Smiješeći se razvukao je gornju usnu s tankim brčićima, kao glumac Klerk Gbel u
svojim filmovima, i upitao da li se sjećam situacije, kada smo sami sjedili u
njegovoj sobi i kada se on u, meni neprepoznatljivom strahu, zavlačio pod
krevet, nastojeći da se sakrije i pobjegne od nečega. Kada sam potvrdio da se
sjećam, nastavio je:
-Zamisli da smo nas dvojica sada smi u sobi.
Odjednom ispred sebe ti vidiš veliku bijelu dugobradu rogatu kozu. Koza te
gleda svojim velikim crvenim očima i krećući se prema tebi počinje da glasno i
neprirodno mekeće. Ti se povlačiš prema zidu, dlanovima pokušavaš prekriti i
zatvoriti uši da ne čuješ njeno meketanje. Mekečući koza okozi jedno bijelo
jare, koje odmah počinje da mekeće, ubrzo zatim novoojareno jare ojari novo
jare, koje odmah počinje da mekeće, a zatim i ono ojari novo jare, pa novo jare
ojari sljedeće jare i svi mekeću, i koza i jarići, i veliki i mali, prepuna ih
soba, sve zvoni od meketanja, nema više prostora, nema vazduha, povlačiš se do
zida, oni idu prema tebi, gledaš ih u crvene oči, gledaš u jezike koje plaze i
mekeću, nemaš daha, bježiš pod krevet, opireš se tom jarećem krdu, što mekeće i
stalno se kreće prema tebi...Ti si sa mnom u sobi, ali to što ja vidim i čujem
ti ne vidiš i ne čuješ, jer vidiš samo mene u mom očajnom stanju i želiš da
pomogneš, ali ne znaš kako...Dobro mi je išta pameti ostalo i to ne želim ni
najvećem dušmaninu. - zaključio
je Ilija šumar svoju povjerljivu ispovjest.
Ostao
sam sretan, kao i Ilija, što on više nikada nije vidio svoje koze i njihove
jariće.
Valid,
najbliži rođak dede Hajdera i glavni junak ove priče, nije imao lične snage i
odlučnosti da se okani rakije i doživi radost i ozdravljenje Ilije šumara.
Jedne
jesenje noći devedesetih godina dvetnaestog vijeka, tako najčešće počinju
legende, a Valid je čitav vijek kasnije otišao u porodičnu legendu, Valid je sa
društvom ponovo sjedio u mejhani u Hanovima ispod Sedre u Oborcima, pio istu
rakiju šljivu, ponovo pričao stare priče, pa malo pjevao i ponovo se hvalio
svojom hrabrošću tvrdeći da se ne boji ničega, a kamo li prikaza, i da su to
samo prazne priče plašljivaca i za plašljivce, vrijeđajući tu noć sve koji su
pokušali da se našale s njim, tvrdeći da se i njemu, uprkos tolikoj hrabrosti,
koja nije upitna, to može desiti.
Ujutro,
odmah po svanuću, selom se brzo proširila vijest da umro Valid, da je dženaza
zakazana istoga dana i da će biti ukopan u manjem haremu, niz hendek gledano
udesno, pored puta u dijelu u kome se kopa njegova porodica. Njegova prerana
smrt nije bila iznenađenje, jer su svi suseljani, njegova uža porodica,
ožalošćeni otac i majka posebno, znajući kako i na koji je način Valid živio, strahovali
da se sinu jedincu jednoga dana može nešto strašno dogoditi i da mu neka
nesmotrnost ili nesreća, gluho bilo, može prekinuti život u najboljim godinama.
Prvi šok po primitku vijesti o smrti, izljevi neobuzdane žalosti majke i
ženskih članova porodice i dostojanstveno trpljenje oca i muških članova
porodice, ubrzo se prelilo u pomirujuću bogobojaznost, jer se pokorno smatralo
da je sve od Dragog Boga, da je On tako odlučio i da se protiv toga, ma kako se
svi trudili, ništa nije moglo, niti sada može. Po vjekovnom običaju u kuću
žalosti odmah su počeli dolaziti, komšije, rodbina i prijatelji iz blizine,
uskoro i oni iz daleka, izražavali svoje saučešće, sjedali na ponuđeno mjesto,
žene u svojim, a muškarci u svojim odajama, sporo ispijali čašu domaćeg soka
ili obične vode, uglavnom su ćutali osvrćući se oko sebe da vide ko je došao,
koga poznaju, a ko im je stran, dok su oni odvažniji glasno, ponizno i pobožno
izgovarali riječi zaprepaštenja, čuđenja i opetovane potvrde Božije volje i
Njegove moći. U dostojanstvenoj tišini, povremeno prekidanoj pozdravima novih
lica koja su dolazila u odaje žalosti, neko je smogao snage da, napokon, upita
kako i kada se to desilo. Najsmireniji i najdostojanstveniji, ali i najtužniji
među prisutnima u odaji za muškarce, Validov otac, mirnim, pobožnim, skrušenim
glasom, što je čudesno snažno izvirao iz njegovog, tugom shrvanog tijela,
iznova je za novopridošle, koji nusu čuli šta se desilo, ponovo prepričavao ono
što je znao i što je svojim očima vidio.
Pričao
je sporo i jasno, zastajkujući na mjestima za koje je smatrao da ih treba
naglasiti, a slušaoci zapamtiti, povremeno duboko udišući zagušljivi sobni zrak
prepun dima iz duhanskih lula i velikih ručno savijenih cigareta, koje su
prisutni neprekidno pušili ćuteći i iščekujući epilog. Pričanje nije dugo
trajalo, jer Validov otac, kao tumač događaja, i nije znao puno detalja koji su
mogli pojasniti smrt sina jedinca, osim stalno ponavljanog da je to samo Božija
volja. Kao napamet naučeno štivo novopridošlim pričao je iznova kako je Valid,
po ustaljenoj navici, i te predvečeri pomogao momku, pomoćniku u štali, da
opremi njegova konja, izveo ga kroz kanata, široka avlijska vrata, priveo do
kamena uz perdu, visoku neprovidnu avlijsku ogradu od smrčevih dasaka, uzjahao,
pa ošinuo konja bičem po sapima i laganim kasom otkasao niz selo putem niz
hendek do mejhane u Hanovima. Majka je po ustaljenoj navici i sinoć ispratila
sina stojeći na kanatama sve dok siluete konja i konjanika nisu nestali iza
zadnjih kuća niz selo, neprestano i poluglasno izgovarajući molitve i dove za
njihov sretan put, a onda ušla u kuću i nastavila uobičajene kućne poslove.
Povremeno
je Validov otac pričao i o nevažnim detaljima, kao da je htio da što dužom
pričom skrene misli s tragedije što ih je zadesila, pominjući slušaocima da je,
uz pratnju momaka koji su pomagali u štalama, završio uobičajeni obilazak svih
objekata i cijele avlije, provjerio da li su ulazna avlijska kanata zatvorena,
ali nezaključana i nezamandaljena, i zatim ušao u kuću da se pripremi za
večeru, a onda za spavanje. Sjeo je u ćošak na kraju drvene sećije napravljene
duž cijeliog zida, na me(h)ki minder ispunjen vunom, zapalio cigaru, umetnut u
obični ljeskovi čibuk, i pogledao, čas kroz prozor prema jednom od dva seoska
puta na strmini pored sela, a čas se okretao prema vrućoj mangali ispred sebe,
prepunoj žara što se postepeno gasio i pretvarao u vreo pepeo i trebalo je
donijeti novi žar da se onaj umirući u mangali potpuno ne ugasi.
I sinoć
je, kao i svakoga svake noći, naizmjenično gledao čas u sećiju na kojoj je
sjedio, čas kroz prozor, očekujući da će se jednim od ona dva puta neko
pojaviti i doći. Misli su mu bile prazne i niočemu važnom nije razmišljao, jer
je svaka racionalna misao bila teška i suvišna u životu koji je postao monoton,
jednoličan i turoban u stalnoj, ali skrivenoj brizi za sinom koji stalno u rano
predvečerje odlazi, kasno noću se vraća, a naredno jutro sve kasnije ustaje iz
posteljine.
Donijevši
novi žar u malom aluminijskom lavoru i stavljajući ga malim željeznim
hvataljkama, mašicama, u mangalu, žena ga je pokrenula i vratila u kakvu-takvu
njihovu stvarnost, jer je trebalo večerati, a onda ići na spavanje. Oboje su
ćutali, izvršavali svaki svoje uobičajene ukućne obaveze i radnje i pratili
usporene pokrete i kretnje onog drugog, spremno prigovarajući jedno drugom ako
se nešto neoprezno uradi i dogodi ili načini i najmanja greška. Sofru za
večeru, ni onu najmanju, nisu postavljali, jer njih dvoje samih i usamljenih za
sofrom, bez sina koji je još u mejhani ili nekog od dragih gostiju, niti su
imali apetit ni volje da jedu. Čak je i nevelika tepsija demirlija, koja je
služila i za postavljanje jela, bila prevelika za njihove obroke, tako da su
najčešće jeli na lanenoj krpi prostrtoj po podnom ćilimu.
Ništa
što se sinoć događalo nije bilo drugačije od toliko proteklih noći, jer je
nakon i takve večere, Validova majka prostrla vunene dušeke po podu, prvo
čo'ekov, pa svoj, postavila uske jastuke i tople vunene jorgane, sačekala da on
legne, a onda ugasila lampu petrolejku i sama legla u svoj dušek. Ležali su
oboje u mraku i tišini, vrtili se i okretali, ustajali i vraćali se u dušek,
osluškivali noćni lavež seoskih pasa, korake i glasove slučajnih prolaznika
pored kuće, slušali žubor jakih mlazova vode iz dvije fiskije na kamenoj česmi
pored puta odmah iznad kuće i, kao i tolike noći ranije, nestrpljivo iščekivali
da čuju topot konjskih kopita i zvonjavu potkovica nakon udara o velike kamene
ploče izrađene od kamena škriljca, nepravilno poredane duž cijele avlije i stazama
kojima se dolazilo do štala i svih pomoćnih objekata.
I sinoć
su u neko doba noći, kada su upalili fenjer, vidjeli da je to tek malo iza
ponoći, a onda su oboje, čuvši tupo udaranje kanata i prvi topot konja,
istovremeno skočili iz svojih dušeka i sjedeći pokušavali odgonetnti otkuda i
zašto su se uskoro čuli učestali, a nepoznati šumovi. Bilo je čudno da, kao
toliko puta ranije, ne čuju tihe, ali uvijek dovoljno razgovjetne glasove
Valida i momka, koji danju pazi i timari
konja, a uveče, po Validovom dolasku iz mejhane , pomaže Validu da sjaše s
konja i otprati ga do ulaznih kućnih vrata, pa preuzima konja i odvodi ga u
štalu na spremanje za njegov zasluženi noćni odmor. Zbrka nepoznatih šumova i
zlosutna noćna tišina bez poznatih glasova, trajala je kratko, ali njima dvoma
zabrinutim to je bilo i predugo, a onda se u noćnoj jesenjoj tišini čuo
stravičan muški krik bola! Oboje su poskočili iz dušeka, sluđeni od straha,
znajući da da se nešto strašno dogodilo. Majka je poluobučena u odjeći za
spavanje stajala ukočena nasred dušeka i uznevjereno gledala oca koji je
pokušavao da na duge lanene gaće obuče čakšire. A onda se čuo novi, još tužniji
i još glasniji krik! Čuvši taj novi krik, koji je sve više prelazio u glasni
otvoreni muški jecaj, majka je pala na dušek i ostala nepomična, a Validov otac
je, ne obukavši čakšire, u dugim gaćama istrčao kroz glavna vrata i bosonog
gotovo sletio u avliju. U tami jesenje prohladne ponoći trudio se da u avliji
razabere siluete pokušavajući da što prije otkrije povod onih stravičnih
krikova. Krećući se prema njima jasnije je uočavao uznemirenog konja bez
jahača, koji se još više uznemirio radi nenadno dolazeće bjeline siluete u
dugim gaćama i noćnoj košulji za spavanje. Ne sluteći ništa dobro panično je
pokušavao razaznati gdje je Valid, klecavih kljena se odmicao od konja, bosonog
se saplitao o hladne kamene ploče, tumarao po njima i onda, malo dalje u
avliji, ispod bijelog duda, razaznao je mušku siluetu koja je klečala i ridala.
Prvo je zastao da uzme daha, da se pribere i prepozna siluetu, a onda oprezno
krenuo prema čovjeku što kleči, konačno razaznajući da silueta nije Valid, već
Validov vjerni momak koji dočekuje Valida. Lagano je naslonio ruku na rame
momka, zatim kleknuo pored njega i pružio obje ruke u nevelikoj nadi da će u
mraku dohvatiti i zagrliti tijelo živoga sina. Oprezno je pipao u mraku,
dotaknuo ga je još opreznije shvativši da je nepomično i hladno, a onda ga je
naglo i grozničavo obgrlio, privukao ga je sebi i stegao svom snagom koju je u
tom trenutku imao. Primakao je lice hladnom čelu i napokon shvatio da je to
Valid i da je mrtav, a onda promuklo kriknuo:
- Sine moj!
U
avliju su se strkali ukućani, komšije, rodbina i prijatelji. Već prestravljene
i uplakane žene utrčale su u kuću nastojeći da pomognu majci, koja je, nakon
prvog šoka i kratkotrajnog gubitka svijesti, dolazila sebi, dok su muškarci u
tišini, prvo odvojili oca, koji je još grlio hladno tijelo mrtvog Valida.
Onda su
bezživotno tijelo, mejta, prenijeli u njegovu sobu u kojoj je dočekao svanuće.
- Tako je Allah odredo! – zaključio je priču Validov otac, stavio
novu cigaru u čibuk, usnama povukao dim, udahnuo ga duboko u dno pluća i potom
pustio da izlazi u usporenom dugom svijetlo-plavičasto-sivom mlazu. Ispričao
je, zatim, kako je momak čuo konja da dolazi, otvorio kanata i pustio konja u
avliju. Na konju je bio Valid, polegnut naprijed na sedlo i vrat konja, sa
ularom u rukama i stopalima čvrsto umetnutih u obje uzengije, što se i ranije
dešavalo u prilikama kada je bio u pripitom stanju. Prvo je iz uzengija
oslobodio stopala, izvukao ular iz ruku, a zatim preuzeo tijelo koje mu je
mlitavo i teško palo u naručje. Tek kada ga je položio na travu ispod bijelog
duda postao je svjestan da se Valid, kako je uobičajeno radio ranije, ne budi,
ne pomiče, ne mrmlja niti negoduje, primakao je svoje lice Validovim već
hladnim usnama. Ne osjetivši njegov dah - kriknuo je. Otac je zatekao momka
kako kleči na koljenima i u naručju drži mrtvog Valida.
Po
običajima i pravilima vjere Valida su okupali i opremili u malom, platnima
zaklonjenom, avlijskom prostoru, umotali u čisti bijeli čaršaf, zatim prekrili
zelenim platnom sa žuto vezenim harfovima, mjesecom i zvijezdom, položili na
tabut, ponijeli i odnijeli niz selo, pa putem niz hendek do harema desno, gdje
je klanjana dženaza i izvršen ukop u kabur pored svojih najbližih. Na dženazi
je bilo puno rodbine prijatelja i komšija, koji su klanjali dženazu, ali i
komšija pravoslavaca koji su redovno dolazili na sahrane svojih komšija. Risto,
Validov prijatelj, među prvima je ušao u harem, čučnuo pored iskopanog kabura i
nije ustao dok hodže nisu izgovorile posljednju molitvu za mrtve.
Validovu smrt svi su smatrali preranom, ali ne
i neočekivanom, a ostalo je i nepoznato, ili još nerazjašnjeno, šta je bio
uzrok smrti i kako je, zapravo, Valid umro. To se nije saznalo nakon sedam, pa
ni nakon četrdeset dana, od smrti, kada su u kući žalosti obavljena
tradicionalna vjerska okupljanja i podsjećanja na umrlog. Niko, pa ni najbliža
rodbina, nisu znali šta se uistinu dogodilo i kako objasniti tragičnu smrt, jer
uz vjersko uvjerenje da je sve od Boga,
što je pripomagalo kakvom-takvom duševnom miru ožalošćenih, tražilo je potvrdu
Božije volje u pojavnim racionalnim ovozemaljskim objašnjenjenjima: zašto,
gdje, kada i kako je Valid umro, nakon čega ga je njegov konj, kao usamljenog
jahača, sam donio u avliju. Kako se to obično događa u ovakvim nejasnim i
nerazjašnjenim situacijama, i ovaj događaj pojašnjavali su maštoviti narodni
pripovjedači, samozvani vidovnjaci ili obični ljudi, nudeći svoja, čas spontana objašnjenja, čas
očigledne konstrukcije događaja uz krajnje iracionalna pojašnjenja, pa do
mističnih detaljisanja u koima su, sveprisutni duhovi i prikaze, uvijek
nalazili svoje mjesto. Počelo se govorkati i o mogućem ubistvu, čak i o tome
kako žandari već vode svoju istragu.
A onda
je nastao zaokret i sve se saznalo. Isticao je i drugi mjesec od Validove smrti
kada su u jedno poprilično hladno jesenje jutro, bez najave, u avliju Validovog
oca, amidže moga dede po ocu, došli Alaga i Nijaz, Validovi dobri prijatelji.
Znajući koliko su njih dvojica, družeći se sa Validom, doprinijeli njegovom
neurednom i neobjašnjivo raskalašenom životu, koji je, možda, bio i uzrokom
njegove smrti, hladno ih je primio, ponudio da sjedu na borove klupe ispod
bijelog duda, zapalio cigaretu, stavio u čibuk od lijeske i zašutio. Žena,
Validova majka, donijela je zemljani bardak sa sokom od domaće ružice, šuteći
nalila oveće šarene krigle od keramike i ne progovarajući ni riječi, povukla se
su kuću. Pušili su i Alaga i Nijaz, otpuhivali dimove, kovitlajući dimne
kolutove na svježem jesenjem zraku, posmatrali kako se oni sjedinjuju sa
plavičastim mirnim dimom što u mirnom mlazu izlazi iz usta i nozdrva Validova
oca, povremeno se tužno zgledali stalno
šuteći, pa se uskoro činilo da ta nelagodna šutnja traje vječnost. A kada je
Alaga izgovorio:
-Mi, nas dvojica, smo krivi! – svi, čak i
Alaga, su se trgnuli i gotovo poskočili. Validov otac je očekivao riječi
žaljenja zbog smrti njihovog sina, i njihovog dobrog, ako ne i najboljeg,
druga, možda riječi kajanja što su saučestvovali u njegovom neurednom i uludo
protračenom kratkom životu, očekivao je da su došli da prenesu nešto što ih je
Valid zamolio i zadužio da urade ili dovrše nedovršeno, što im je ostavio kao
obavezu i amanet koji se mora izvršiti. Ali nije ni u primisli mogao očekivati
da čuje upravo izgovorene riječi, koje su podsjećale na očajničko priznanje
osumnjičenog, što ga, nakog dugotrajne isrpljujuće istrage, napokon daje pred
osionim i prijeteće samozadovoljnim istražiteljima. Čuvši to, pognut naprijed
kao i obično, povukavši snažno novi dim, okrenuo se Alagi, gledajući ga ne
trepčući, iščekivao je nastavak ispovijesti, čiji je sadržaj već u tom trenutku
izgledao neoprostivim.
Dok je
Nijaz šutio i netremice zurio u Validovog oca, Alaga je deklamovao kratke
rečenice, kao da ih je danima napamet učio i naučio. Pričao je kako su i te
tragične večeri sjedili u mjehani u Hanovima, popili mnogo, možda i previše,
kako su se šalili i pričali o svemu, zadirkivali one koje se boje grobalja i
prikaza, ubjeđivali i Valida da nema živoga stvora koji se prikaze ne boji i da
se ne junači. Validova uporno junačenje njima dvojici, Alagi i Nijazu, bio je
povod da se dogovore kako da prepadnu Valida i da mu dokažu da i u njemu
postoji ljudski strah ako je ljudsko biće.
Nešto
prije ponoći, objašnjavao je Alaga već zadihan, i prije nego je Valid,
uzjahavši konja, krenuo kući, njih dvojica su neprimjetno izašli iz mejhane,
uzjahali konje, putem od Hanova lagano dokasali do grobalja, sakrili konje u
obližnju šikaru, pa vratili se do grobalja. Nijaz je prekoračio ogradu od
jasikovih tankih okruglih baskija i ušao u, gledajući od Hanova, lijevi harem,
dok je Alaga prekoračio ogradu i ušao u desni harem. Po usputnom dogovoru
primirili su se svaki u jednom od harema, skinuli se do pojasa u svoje bijele
košulje i čekali da prođe Valid. Ubrzo su čuli lagani i tromi topot Validovog
konja, a malo zatim ugledali Valida kako se, pripit i pognut malo naprijed,
klati na sedlu. Dok se još primicao početku harema Nijaz se uzdigao, protegnuo
i glasno pozvao: Vaaalideee! Valid se
u polusnu pijanca okrenuo u pravcu odakle je čuo poziv i ugledao uspravljenu
jasno vidljivu bijelu siluetu. Odmah nakon tog poziva u haremu na suprotnoj
strani visoko se uzdigao Alaga i glasno pozvao: Vaaalideee! Valid se sada okrenuo na drugu stranu i ponovo ugledao,
pričinilo mu se, istu nejasnu uspravljenu bijelu siluetu! Koji sekund kasnije
ponovo se iz suprotnog harema, s bijelom košuljom, podigao Nijaz i pozvao: Vaaalideee! Valid se sada okretao na
obje strane, lijevo i desno, i stalno izvova vidio istu nejasnu bijelu siluetu.
Vaaalideee! - čulo se čas iz jednog, Vaaalideee! – čulo se čas iz drugog
harema, a Valid se stalno okretao prema novom pozivu ubijeđen da ga,
zastrašujuće brzo mijenjajući položaj, stalno poziva jedna, ista bijela
silueta. Obojica su iz oba harema mogli vidjeti kako je Valid, vjerovatno
osjetivši paničan strah, oštrom uzengijom bocnuo konja, koji je naglo poskočio,
malo zanjihao jahača i putem uz hendek ubrzano otkasao prema selu.
Usporeno,
sve sporije, tražeći dah, Alaga je privodio kraju priču pokajnički priznajući,
da su tek ujutro saznali da je Valid umro i da su, su njih dvojica sigurni, i
Alaga i Nijaz, i pokajnički ubijeđeni da su oni jedini krivci za njegovu smrt.
Jer jedini uzrok Validove smrti mogao je
samo biti prepuklo Validovo srce izazvano prevelikim strahom u neslanoj šali i
predstavi, koju su njih dvojica izvelii u haremima. Alaga je dječački plačno
zaključio da su došli da sve ispričaju, kako bi se znalo šta se to desilo one
noći, da se neizmjerno kaju i da zamole da im se oprosti i halali, ako može,
naravno.
Zabezeknut
Alaginim priznanjem, koje je Nijaz potvrđivao stalnim mahanjem glave, Validov
otac se ukočenim pogledom zagledao između njih dvojice i ponovo povukao dugi
dim cigarete. Zatim je lagano izvadio poluizgorjelu cigaru iz zakatranjenog
čibuka i bacio je na veliku plavičastu mokru kamenu ploču ispod bijelog duda.
Širokim opankom oputarom dugo je gazio odavno već skašenu cigaru i ne
pogledavši nijednog od njih dvojice, bez riječi ušao u kuću.
Tako se
saznala, moguće je, prava istina o Validovoj smrti. On je, ipak, ušao u
legendu, jer nikada niko, pa ni dedo Hajder, moj dedo po ocu, nije bio siguran da
li je baš tako bilo, kako je ispričao Alaga, da je Valid, zaista, vido prikazu
od koje mu je, u prevelikom strahu, prepuklo srce.
Valid
je umro mlad nedočekavši svoj prvi rat!
Gornji
Vakuf-Uskoplje
Zapisano:
29.10.2014.
godine Enes
Čemer
Dopisano: 27.08.2019. godine
Nema komentara:
Objavi komentar