3. Pismo Vehidu Guniću

Dragi Vehide,

ne sjećam se koja je godina, ali znam da su mnoge prošle. Slušam, tada, Radio-Sarajevo i javljanja dopisnika u emisiji Zajednički program radio-stanica Bosne i Hercegovine. Javlja se meni drag dopisnik, pa će, onako, ne sjećam se, baš, kako:

“...ne može se ON naći svugdje... NJEGOVO VISOČANSTVO ne mogu dobiti i kupiti svi...Mogu GA naći, naručiti i dobiti samo oni koji su odabrani...Uzalud ti je i poznanstvo s mesarom, ako nisi neko i nešto, nećeš GA dobiti...“

O telećem butu je riječ, a o Njegovom visočanstvu govorio je Vehid Gunić iz Kozarca. Glas mu snažno teče eterom, a jezik još više zapliće njegovo – R!

Možda si ovo zaboravio, pa i Tebe podsjećam. Slušajući Te tada shvatio sam da se iz života iz ništa uvijek može napraviti dobra priča samo ako se žvot gleda pravim očima i doživi srcem.

Pamtim Tvoj rad iz Tvojih Kozarca i Prijedora, znam kada Te je zamijenio pokojni Željko Ružičić. 

Uz Tvoje Meraklije sam plakao. 

A sada sam radostan što sam Te upratio.

Malo ih je zapamtilo Tvoju odu telećem butu. Kasno su Te upratili!

Želim Ti brz oporavak! Znam da si jak i kadar za povratak, kao što si bio  sposoban za mnoge početke i uspješne završetke s jasnim ciljem.

27.03.2017. godine

                                                                       Tvoj radio-poznanik ispred radija:

                                                                       Enes Čemer, Gornji Vakuf-Uskoplje