Majka,
tačno dvadeset godina starija od mene, rodila me u prvoj pedesetoj godini
prošloga vijeka, kratko poslije drugog velikog rata, u godini velike suše i
svakojake poslijeratne neimaštine i potrebe da se sve popravlja ili nanovo gradi
i izgrađuje. U teškim danima, još težeg života, mojim rođenjem majčin život se
ispunio razumljivom majčinskom radošću, ali i zahvalnošću, jer sam, to je
posebno naglašavala, ubrzo postao i miljenik većine ukućana, ali i njen malni
i, ispostaviće se ubrzo, snažni zaštitnik. Nakon što je Osman-begovica, prva
komšinica i prijateljica nene Fate, očeve majke, uspješno pomogala majci pri
njenom prvom porodu i mome rađanju i prerezala mi pupčanu vrpcu, odvojivši me
tako od majke i spojivši sa ovim svijetom, ona je tim činom postala moja
babica. Na izobličenom turkom jeziku tu nadribabicu, narodnu ženu, ni priučenu
medicini i porodu, zovu eba, mada je pravilno ebe. Tu staru iznemoglu staricu, po prastarom narodnom običaju,
iskreno sam poštovao i uvažavao sve do njene smrti, jer me prva na ovom svijetu
primila na ruke, naglavačke objesilaza nogice i natjerala na prvi udah zraka
izvan mačine utrobe i isprovocirala prvi zvonki plač novorođenčeta. Taj prvi
plač, koji su svi prisutni ukućani u polustrahu i nadi iščekivali, bio je znak
da je porod uspio i da je dijete živo. A hoće li biti zdravo to će se još
vidjeti i ne zavisi od Osman-begovice ebe, niti volje na zemlji živih, već od
Božije volje.
Iscrpljena
od poroda, majka je narednih četrdeset dana ostala ležati na vunenom dušeku
prostrtom na podu, a mene su uskoro odvojili od nenog uzgravlja i prenijeli u
nisku drvenu bešiku smještenu pored dušeka.
Odmah, od prvoga trena po odvajanju od majke, počeo sam da plačem. Plakao sam
svakodnevno od jutra do večeri, majci se činilo gotovo bez prestanka, povećavajući brigu i
strahove da sam, ili neizlječivo bolestan ili da plačem, kako su duboko
religiozne žene u komšiluku govorile, zbog uroka. Bio sam povremeno miran samo u majčinom
naručju i tokom dojenja, kada bih utonuo u kratki i nemiran san. Odmah nakon dojenja
i spuštanja u bešiku trznuo bih se i nastavio plač iznova i još snažnije. Nisu
pomagala sve češća dojenja, kojima je majka mislila da će utoliti možebitnu glad
ili ugasiti žeđ. Nisu pomagali ni hodžini zapisi protiv uroka, koje je nena
ušivla u izvraćenu dječiju majičicu, benkicu.
Ovaj
period naših života, uz moj nezaustavljivi plač i preduge zajedničke
neprospavane noći, majka je, čini mi se s pravom, smatrala značajnijim od
mnogih perioda njenog života i nastojala da ga detaljno opiše i time pokuša
pojasniti naše, i opet zajedničke, uloge
u životu cijele porodice. Priča se može doživjeti kao beskrvna, prazna i
nategnuta, ali pričam je kao svoj dug majci koja mi je tada, vjerovatno,
spasila život, a ja njoj podario nadu u bolji život i očekivanu buduću
porodičnu sreću.
Majka
se počela pripremati da se, nakon četrdeset običajnih dana ležanja u
porodiljskoj postelji, vrati svakodnevnom životu seoskog domaćinstva i nastavi obavljati
svakodnevne kućne poslove i teške poljoprivredne radove, kojih je u seoskom
domaćinstvu uvijek bilo, neovisno od toga koje je godišnje doba. Dedo Hajder,
najstariji član i starješina domaćinstva, planirao je i naređivao dnevne
obaveze svakog člana, a oni su ih uredno izvršavali, jer od toga je zavisio
preživljavanje svih članova domaćinstva i opstanak porodice. I u tom toplom i
sušnom ljetu kada sam rođen, u mjesecu Ramazana i danima obaveznog posta za sve
odrasle, na njivama i žitnim oranicama bilo je previše radova. Posteći teški
muslimanski post, iako bez hrane i vode, uvijek se radilo od ranog jutra do
prvoga mraka, akšama i iftara. Snažniji i izdržljiviji muškarci, ali i žene,
odlazili su na njive, dok su djeca i fizički slabiji bavili se radovima oko
stoke. Nena Fata, očeva majka, bla je glavna domaćica kuće, uz pomoć curica i slabašnih
žena, vodila je brigu o poslovima u kući, okućnici i pripremi hrane, ali i
brigu o djeci, nejači, čije su majke od jutra bile na njivama.
Tradicionalna
i kruta životna pravila domaćinstva nalagala su da majka, nakon četrdesetodnevnog
oporavka, prvo pomaže neni u kući, pa da zatim od dede postepeno dobija naredne
zadatke, najprije u kućnom dvorištu, a onda na nekoj njivi na kojoj su drugi
ukućani već radili i jedva čekali da dođe neko odmoran da im pomogne, da ih
odmijeni i omogući da barem malo predahnu. Iscrpljena od poroda i dojenja,
stalno neispavana i umorna, zabrinuta za zdravlje prvog djeteta, ali i svoje
zdravlje, majka se uplašila da neće moći ni fizički, ni psihički izdržati već
postojeće obaveze i obaveze koje je očekivala od svekra, starješine
domaćinstva. Znala je da je to neminovnost, da su pravila vrlo kruta i okrutna
i da se uloga velike seoske porodice mora izvršavati, ali je osjećala da to
više ne može izdržati. No, nije znala kako i na koji način, prvo svekrvi, a
preko nje i svekru, kao starješini, i ostalim ukućanima, da kaže da njeno dijete,
njen prvi sin, nije dobro, da ni ona nije zdrava i da se boji i najgoreg. Plašila
ju je spoznaja da je život na selu, i tada, kao što je oduvijek bio,
nemilosrdan i da smrt novorođenčadi, ili rodilje, nije rijedak događaj i da se,
nakon smrti i kratkotrajne žalosti, nekom čudnom inercijom i novom snagom,
život nastavljao normalno kao da se ništa nije ni dogodilo. Duboko i iskreno se
vjerovalo da je sve od Boga dato i da
su biološka otpornost i prirodna selekcija jedinki, uz narodne lijekove, najčešće
presudni za ozdravljenje, dok su vradžbine bile posljednji pokušaji porodice da
bolesnika otrgnu iz čvrstog zagrljaja očigledne i skore smrti.
Ustravljena
i bespomoćna majka je znala da od svekra i sverkrve i ostalih ukućana, neće
dobiti podršku i razumijevanje pa da je oslobode poslova i omoguće joj da se
posveti djetetu koje gotovo bez prestanka plače. Po tradicijskim pravilima tu
podršku nije mogla očekivati niti tražiti od muža, jer po porodičnoj hijerarhijskoj
ljestvici odlučivanja muž na to nije ni imao pravo. Porodica je imala nekoliko
živih starijih članova koji su o tome mogli donijeti odluku: njegovi otac,
majka, najstariji brat, starija sestra.
Očajna
majka tražila je od oca da smisle način kako da zajedno pokušaju da liječe i
izliječiti dijete i spriječiti da im prvorođeni sin umre ili da, ako ništa
drugo, traže da ona bude stalno uz mene, da me hrani, pazi i njeguje do prvih
naznaka ozdravljenja.
Nakon još
jednog dugog tajnog, teškog, tihog, ali i dramatičnog noćog razgovora sa ocem u
njihovoj sobi, na dušeku ispod jorgana, izmučena od nespavanja, majka je činila
sve da me umiri i uspava: šaputala je ili glasno izgovarala molitve, ispućenih
usana ritualno je puhala topli dah uzduž moga zgrčenog i izmorenog tijela,
ljubila mi je stalno zahlađene obraze i zgužvano čelo, ravnala klempave ušne
školjkice i uporno ih trpala u zakrivljenu, ručno sašivenu, kapicu i stavljala
mi u stegnuta usta cuclu s flašice za tečnu hranu, jer druge nije bilo, zamočenu
u preslatku ušećerenu vodu. Povremeno, ali nesvjesna kretnji, stavljala je ruku
na moj zgrčeni stomačić. Nakon položene tople ruke, nije znala od kada, i
zadugo toga nije bila svjesna, ali je primijetila, da sam prestajao plakati. Pravila
je probe, rekla mi je. Uvijek, kada je njena ruka bila na mome stomačiću, postajao
sam miran. Čim bih osjetio da je majka povukla ruku ponovo bih počeo
nepodnošljivo plakati, tražeći, valjda, da ruku ponovo vrati na isto mjesto.
Ovaj svojevrsni ceremonijal iznenadnog iscjeljvanja dodirom ponavljala je više
dana i učestalo, dok se konačno nije uvjerila da njena ruka na mome stomačiću
djeluje smirujuće, kao da podsvijest novorođenčeta osjeća da toplina ruke
donosi sigurnost i, možda me, ko će znati šta sam osjećao u tom času, toplina
majčinog dlana podsjećala na toplinu majčine utrobe i njenog tijela.
Od one
noći, s majčinom rukom na mome stomačiću, ciklusi mog dnevnog odmora i spavanja
postali su normalni, kakvi su uobičajeni za novorođenčad, a noću se desilo
čudo, zadovoljno se smješkala majka pričajući, jer sam spavao kao bebica. Odjednom sve je izgledalo normalno, ja više
nisam bezrazložno plakao, osim kada sam bio gladan ili kada na stomačiću nisam
osjećao majčinu ruku.
O novim
radosnim detaljima majka je upoznala zabrinutog oca, ali i o mojim nepromijenjenim reakcijama i mom upornom plaču
ukoliko majka nije bila pored mene, a njena blagotvorna ruka na nom stomačiću.
Roditeljima je postalo potpuno jasno da
je jedino rješenje i spas za nas svih troje, užu porodicu, da majka mora biti
stalno uz mene. To je, opet, bilo suprotno tradiciji, običajima i zbog
zajedničkog života i zajedničkih potreba neprihvatljivo za cijelu porodicu. Njih
dvoje su tražili način i rješenje problema i smišljali prijedlog koji bi
zadovoljio cijelu porodicu i pridonio mome ozdravljenju.
Nakon
jedne ponovljene neprospavane noći, otac je čvrsto odlučio: do mog ozdravljenja
majka će ostati u kući, prvenstveno brinuti o meni i pomagati koliko može u
domaćinstvu! Bio je potpuno svjesntan rizika da njih dvoje, a uz njih i mene,
njegov otac, moj dedo, izbaci iz kuće i odvoji u zasebno domaćinstvo u malu
neuslovnu sobicu u mutvaku, bez ičega, ili da objavi drastičnu tradicionalnu
kaznu – lišavanja svih prava na dio nasljedstva porodičnog imanja! Ovakvu vlastitu
odluku otac nije mogao, niti smio, direktno izgovoriti svome ocu, starješini
domaćinstva, već ju je otac prvo rekao svojoj majci, mojoj neni, a ona će to
prenijeti, očevom ocu, mome dedi.
Zaprepaštena
i uistinu prepadnuta nena je u pogodnoj prilici prenijela očevu odluku. Moj otac
je znao, a moja majka je mudro iščekivala takav ishod, da posredništvo njegove
majke može znatno ublažiti reakciju, njegovog, inače ljutog i eksplozivnog, mada
pravednog, oca i da će nena, radi očuvanja porodice i njeng zajedništva,
smisliti neko rješenje prihvatljivo svima.U velikoj duši, inače sićušne, moje
nene Fate, ženi koja koja je rodila devetoro vlastite djece i othranila još
dvoje pastorčadi, dakle, ukupno jedanaestoro djece, proradilo je i majčinstvo!
Tražila je valjan i jasan razlog i dokaz da može ubijediti svoga supruga i
starješinu kuće da napravi neuobičajen izuzetak, pa poštedi moju majku i
oslobodi je svih drugih obaveza, osim onih lakših kućnih, kako bi svo vrijeme
posvetila svome djetetu. Istovremeno, nena je bila svjesna da je bilo kakav
ustupak majci iznuđena trgovina koju mora i može samo opravdati interesom
cijelog domaćinstva. Pošto je moj otac već tada bio dobio državni posao i imao
sigurnu platu, koja je mogla podmiriti neophodne kućne potrebe, kao što su
kupovina soli, sitnog i šećera u kocki, duhana i cigareta, poneka litra ulja, neophodni
petrolej, rijetki komadi odjeće i obuća, uglavnom čizme i gumeni opanci, i
drugi proizvodi koji se nisu proizvodili u domaćinstvu, to je u ovim porodičnim
pregovorima i dogovorima imalo značajnu, ako ne i odlučujuću težinu, da nena
odluči u korist majke. I nena Fata danima je slušala moj bjesomučni i
neizdrživi plač, pitala je šta se dešava i zašto je to tako, korila je majku
što ne zna ništa oko djeteta, zašto bar ne nauči podojiti dijete, dolazila u
sobu i pregledala bešiku u kojoj sam ležao ukočen i modar od stalnog plača.
Podučavala je majku kako se pravi čaj od kamilice i stavljala kao obloge po
stomačiću ili je kvasila krpu čajem stavljajući je u napućene usne da je sisam.
Upala
srednjeg uha bila je, i ostala, bolest koja vreba svu djecu, novorođenčad
posebno, što je bio čest razlog dječijeg plača. Sumnjajući da imam upalu u uši su
mi kapali po nekoliko kapi jestivog ulja, lagano ih prelivajući preko blago
ugrijane drške aluminijske kašike za jelo ili su kapi biljke čuvarkuće direktno
kapali u uši. Posumnjavši da se radi o uroku nena je naredila da majka, prije
svakog mog presvlačenja, obavezno mora, prvo, prevrnuti barem jedan odjevni
predmet, obično malu benkicu, a drugo, da
neko ode kod hodže, donese njegov zapis, koji će se ušiti, rekoh već, u malu
benkicu. Sve što je nena predlagala majka je učinila, ali je bilo uzalud, jer
sam, majci se tako činilo, nakon svega učinjenog plakao još više.
Nena je
tražila razumljiv razlog za očevu odluku, a majka je našla načina da je uvjeri
da govori istinu i pripremila plan. Djeluje kao u bajci, ali zaista jednoga
popodneva, dok sam ja u bešici plakao, moja majka zamolila je svoju svekrvu,
očevu majku, moju nenau, da dođe u njenu, mladinsku sobu, da sjede na njen
djevojački drveni sanduk za ruho, baulu, a ona je sjela na svoj dušek na podu.
Privukla je bešiku u kojoj sam se ja, osjećajući da majka nije u blizini i da
nema njene tople ruke, već kočio od plača. Nježno je stavila je ruku na moj
stomačić. Suznih očiju, s nekom toplom ljudskom sjetom, ali uz neki vidljiv pobjednički
osmjeh, majka mi je reklada je moja rekcija bila gotovo nestvarna i da se njoj činilo
se da se tog trena, ali u pravom trenutku, događa veliko čudo: dok je njena
ruka mirno stajala na mome stomačiću ja sam još plakao, ali vremenom plač je
postajao sve tiši i tiši, još sam jecao, ali sve rjeđe, zatim sam se potpuno smirio
i ubrzo zaspao! Nena je sjedila na bauli, s obje ruke stezala podvrnute dimije
i suznih očiju, smiješila se majčinski, zabezeknuta i bez riječi u ugodnoj
tišini mladinske sobe, sada već radosna, nastavila je da posmatra ovu porodičnu scenu ponosne majke nad
uzglavnjem zapalog djeteta!
- Ostani sa djetetom! – izgovorila je
gušeći se zbog već navirućih suza radosnica. Ali glas joj je bio odsječan i
odlučan.
Nena je
još malo sjedila na bauli, raznježena prizorom ubrzo je ustala i uzela kraj
svojih, uvijek šarenih, dimija, podigla nogavice visoko iznad bosih stopala,
podvrnula im gornji kraj i zadjenula za učkur. Izlazeći iz sobe skrenula je
pažnju majci da dobro pazi na dijete i krenula niz hodnih na kome su se
ogledale sjene osunčanih mušapaka iza njenih leđa.
Suzdržavajući
se da ne vrisne od radosti i nezadrživog nadirućeg plača, radosna i zahvalna
majka je ustala sa dušeka da isprati nenu. Kada je nena Fata izašla iz sobe
majka se vratila u sobu, zastala je i pogledala se u ogledalu ispred sebe i
pustila suzama na volju – ili da klize niz lice i kapaju niz bradu; ili da
kvase njena razdrljena, i za dojenje djeteta, uvijek spremna njedra; ili da se
suše u očima pokazavši koliko su suhe i prazne suzne staze ispražnjene stalnim
i neprestanim plačem zbog plača njanog djeteta. Svoj mršavi, bljedunjavi i iscpljeni
lik gledala je široko razrogačenim zelenim očima, razvlačeći usne u široki
osmjeh, osjećajući u ustima slanost suza. A onda se okrenula prema meni,
pogledavši me presretna, duboko je uzdahnula, a onda smirena odahnula.
Majčino
ogledalo je po drugi puta bilo svjedokom radosnog događaja u njenom životu.
Zahvalna
majka nikada nije zaboravila svekrvinu odlučujuću podršku i pomoć da dedo
donese odluku i dozvoli joj da bude uz dijete, pa je sačuvala svoja osjećanja
prema njoj i svoje neskrivene simpatije krajnje je iskreno prenosila kasnije i
na nas djecu. Dok smo odrastali, a i kada smo odrasli, svi smo, njena djeca,
unuci i praunuci, zetovi, čak i nevjeste, bili privrženi neni Fati, uživajući,
savako iz svog razloga i na svoj način, u ugodi njene prirodne i urođene
dobrote i naklonosti prema svima nama.
Od dana dedine odluke, koju je nena saopštila
majci i za koju je, nema dvojbe, nena posebno zaslužna, drugi članovi
domaćinstva nisu komentarisali, barem ne javno, a povlaštena majka je često
boravila sa mnom u svojoj sobi, čak i u vrijeme najvećih poljoprivrednih radova
i težih kućnih poslova. Gotovo sa stidom, isticala je kasnije, da ona nije bila
mrskorad i nikada nije bježala od posla, čak je i volila raditi, jer je to
naučila u vlastitoj porodici u kojoj se mnogo radilo i teško živilo, ali je
živila u stalnom strahu da joj se dijete i prvi sin još više i teže ne razboli,
da se ne ponove neizdržive noći moga plača uz sve manje njene nade da ću ozdraviti
i sve jačeg straha da ću umrijeti. Usputno doduše, ali uz osmijeh, priznala je
da joj je dedina i nenina odluka znatno olakšala život i spasila je od teških
poslova. Radi toga me je prozvala svojim spasiocem.
Sa tugom i nevjerovatnim vidnim osjećanjem
krivnje, više puta mi je ponovila da ju je proganjao neki unutarnji strah i da
se uvijek bojala da na nekom sobnom propuhu ne dobijem upalu uha. Njena slutnja
i strah su se obistinili i ja sam, zaista, dobio upalu oba uha, a majka je
sebe, naravno nepravedno, okrivila za grešku i sebi nikada nije oprostila za
hronične upale srednjeg uha, medicinski dijagnosticirane i obrađene tek u
sedmoj godini, radi kojih sam kasnije imao i trajne posljedice, naglo sam počeo
gubiti sluh i dočekao jednu neophodnu i vrlo uspješnu operaciju desnog srednjeg
uha izvršenu u Kliničkom centru u Ljubljani..
Boraveći
u sobi, najčešće sama sa djetetom, čekajući muža da se vrati s državnog posla,
onoliko koliko sam ja iz bešike dozvoljavao dok sam u prekidima spavao i nisam
plakao, pomagala je u lakšim poslovima po kući i svekrvi oko pripreme jela.
Često je usamljena stajala pred svojim dragim ogledalom, kao što čini usamljena
ptica u kafezu pred malim ogledalcem i uporno posmatra svoj odraz misleći da
ima društvo, posmatrala je svoje blijedo lice i češljem od životinjske kosti
češljala dugu kosu, pletući i opet raspličući dvije duge i jednostavne
pletenice i čekala muža da dođe s posla. Zadovoljan odlukom starješine, koju je
smatrao i svojojm pobjedom, nakon posla otac je dolazio kući u kasnim
popodnevnim satima i odmah svraćao u sobu, iskazujući neskrivenu radost,
zadovoljstvo i ljubav prema sinu i supruzi.
Mom ocu
moja majka je bila druga žena. O tome je, razumljivo, nerado pričala i u priči
je uvijek preskakala životne detalje, koji su i u naznakama ukazivali na ženu
prije nje. Nerado, ali mi je pričala. Nije pokazivala ljubomoru, izgledalo je
da pričom o njoj ne želi da povrijedi ili oca ili nas, koje je učila da je otac
neupitni bedem porodice i neupitni autoritet, koji ona i mi, djeca, trebamo
slušati i slijediti.
O prvoj
ženi moga oca ispričala mi je njegova majka, moja nena! Nije pričala detalje,
niti sam ja, osjećajući blagu ljubomoru i nelagodu, imao želju da ih čujem, ali
propitujući najznačajnije saznao sam da je otac vrlo mlad odlučio da se ženi i
o tome obavijestio nenu. Pošto nisu uspjeli pokušaji odvraćanja roditelja da ga
odgovore od namjere da tako brzo i nepripremljeno provede jednu od
najozbiljnijih odluka u životnu, moj otac je u jedno predvečerje, iz jednog
sela kod Bugojna (znam i kojeg, ali ga zbog drugih ne navodim), ukrao djevojku, svoju odabranicu. Krađom
djevojke smatralo se dovođenje mlade bez najava i organizovanih svatova, što je
najčešće izazivalo iznenađenje, ali i podozrenja, sumnje, podsticaj za tračeve
ili, u najboljem slučaju, zakašnjelo slavlje i radost bliskih rođaka i
prijatelja obiju strana. Otac je odabranicu, mladu, doveo kući ponoćnim vozom, ćirom.
Bio je sam sa mladom, razbudio je i uspaničio je cijelu porodicu, oca i majku
posebno. Iznenađeni roditelji nisu prihvatali mladoženjina objašnjenja da im
dovodi mladu, nisu htjeli da ih puste u kuću, jer djevojka nije bila vjenčana,
niti je imala pratnju, bilo je upitno znaju li njeni roditelji gdje im je
dijete. Nena reče da je u pridošlpj djevojci vidjela jednu od svojih šest kćeri
i da je kroz njenu sudbinu te kasne večeri gledala sudbinu jedne od svojih
kćeri. Mogo je bilo nepoznanica, a u porodici se nisu dogovorili kako nanovo isplanirati
i organizovati život koji je uključivao novog člana. Otac je bio uporan, nije uzvraćao,
ali nije ni slušao prijetnje i uvrede majke i oca. Uveo je mladu u svoju sobu u
kojoj su zanoćili i prenoćili.
A onda
je u rano jutro moj otac, sinošnji poponoćni mladoženja, jutrošnji muškarac, pozvao
majku, moju nenu Fatu, i tražio od nje da preuzme dovedenu djevojku, da je
obuče i nekako organizuje da je neko od ženskih čeljadi odvedu na stanicu i
ranim jutarnjim vozom otprate i vrate njenoj kući. Zaprepaštena nena je sada
počela da preklinje da to ne čini i da je ostavi, da ne čini taj grijeh, da
porodicu poštedi rugla i sramote. Razborita i realna žena nena je bila svjesna
da su oboje nesuđenih mladenaca sada u neugodnom položaju, čak da je i moj otac
i u životnoj opasnosti, jer će djevojka doživjeti sramotu, koju njena rodbina i
najbliži, neće i ne mogu oprostiti. Nena je plakala i preklinjala da odustane
od nauma, dedo je galamio i prijetio, ali otac nije popuštao i samo je tražio
da neko od ženskih osoba iz porodice bude izvršilac konačne odluke, da iz kuće
izvede i isprati i odvede nesuđenu mladu.
Nana je
mudro zapazila da je nesuđena snaha bila svjesna uzroka očeve odluke, ali i
mogućih posljedica u budućem životu, koji već od prvoga dana nije obećavao
ništa dobro, pa je dobila odgovor da je djevojka spremn da kaže da je sama
donijela odluku da napusti kuću. Tražila je, i dobila, samo pratnju do sljedećeg
voza i nešto novca i sama otputovala nazad svojoj kući. Time je ta dramatična
noć za kuću moga oca završila sretno, a razlozi drame u režiji moga oca mogu se
samo naslutiti. Nikada niko nijednu slutnju nije otvoreno izrekao, niti je
izrečenu potvrdio. Majka je, znala sve detalje, vjerujem da joj ih je otac
ispričao, ali je smatrala da nisu bitni za naše živote i o njima nije govorila.
Mislim da ih je koristila samo kada se kao žena i supruga odupirala očevoj, nametnutoj
muževoj muškoj muževnoj superiornosti.
Uz sve
proživljeno i doživljeno u svojoj prvoj godini braka i majčinstva, majka se
nije uvijek dobro snalazila u novoj kući. Često se, govorila je, osjećala
napuštenom i usamljenom, uvijek joj se činilo da svi od nje više traže i
zahtijevaju nego je ona u stanju da im pruži. Jedan od najznačajnijih razloga
bio je, nema sumnje, što je najveći dio dana, a kasnije i do ponoći, bila sama
i bez muža, koji je radio u državnom poslu, a onda postao partijski aktivista i
često odlazio na seoske konferencije i agitaciju za razne društvene i narodne akcije.
Dok su druge žene, naročito mlađe, bile u društvu sa svojim muževima, teško
radile, ali se i zadovoljno i veselile sa muževima, ona je često, kasnije sve
češće, čekala da njezin dođe na noćni počinak. Kasnije, po mome rođenju,
nastali su zabrinjavajući problemi zbog mog krhkog zdravlja, novi strahovi i
nerazumijevanje porodice, čak i povremena ljubomora nekih članova porodice.
Surovi patrijarhalni život u teškim poratnim vremenima u njenoj izvornoj porodici,
pričala je, činio joj se, nekako, lakšim, jednostavnijim i podnošljivijim. Taj
majčin osjećaj bio je razumljiv, jer je djevojački život, sam po sebi, neovisno
od mjesta i uslova života, bio pun mladalačke radosti i bezbrižniji, a u novoj
kući, uz sve druge obaveze, ubrzo je dobila veliko breme obaveza proizišlih iz
rađanja i odgoja prvog djeteta, pa drugog sina, nešto kasnije i trećeg, ali i
organizovanje zajedničkog života u novoj, znatno većoj, porodici. Majka bi se
posebno raznježila dok je pričala o dobroti svoje majke, a posebno njenog oca,
u što sam se i sam uvjerio odrastajući i pamteći samo izvdvojene, meni lijepe,
trenutke njihove, uglavnom teške, težačke svakodnevice.
Gornji Vakuf-Uskoplje
Zapisano:
29.10.2014.
godine Enes
Čemer
Dopisano:
09.08.2019. godine
