utorak, 27. kolovoza 2019.

10. Oboračke sedre i hendeci


Vododerina, Autor: čitateljica, Mega-media.hr
Priču Majčin spasitelj završio sam prisjećanjem da bi se majka posebno raznježila uvijek dok je pričala o dobroti svoje majke, a posebno njenog oca, u što sam se i sam uvjerio odrastajući i pamteći samo izvdvojene, meni lijepe, trenutke njihove, uglavnom teške, težačke svakodnevice.
Selo Đanani, u kome se rodila moja majka i u kome su i poslije njene udaje nastavili da žive svi njeni, majka i otac, moja druga nena i drugi dedo, i njene sestre i braća, moje tetke i daidže, bilo je smješteno u gornjem dijelu Oboraca uzvodno uz Oboračku riku idući od od sela Suhodol, u koje se udala moja majka i u kome smo rođeni i ja i moj srednji brat, pa moj otac i njegove sestre, a moje tetke i njegova braća, a moje amidže i njegov otac, moj dedo Hajder. Odrastajući, svaku godinu sam slušao staru, ali obnovljenu, ili neku potpuno novu priču o ovim selima, i svim selima Oboraca, pa mi se činilo da te priče pripovjedači prilagođavaju meni i mojim godinama, a da dužinu i sadržaj usklađuju prema poboljšanju ili pogoršanju svojih uslova života, svog društvenog položaja i statusa ili jednostavno da ugode uhu pažljivog slušaoca. A ja sam, ako ne uvijek, vrlo često svima, bio ugodan, pažljiv i zahvalan slušalac. Ponekada bih se začudio potpuno suprostavljenim opisima i novim dodatim sadržajima s ukrasima novog prepričavatelja već ispričanog sadržaja. Ali nisam pokazivao svoje iznenađenje novim detaljima, već sam se divio pripovjedaču i njegovoj vještini prilagođavanja, kradući od njega tehniku i način pripovijedanja i analizirajući mu um, znanje, pamćenje i maštu, koji su iz prošlosti donijeli ranije ispričano sjećanje i nose ga u budućnost, doduše, u nešto izmijenjenom, najčešće malo ukrašenom obliku, za novo vrijeme i neke nove ljude i njihove kulture. Osnovna nit priče i bitne životne spoznaje i činjenice nisu mijenjane, niti izobličavane do njihove potpune suprotnosti s logikom, jer je grijeh bilo remetiti red i redosljed događaja, a istina je bila osnovna nit i preča od svake sebičnosti. No, nije bilo naodmet još malo dodati sadržaja i ukrasiti način kazivanja, naznačiti i pojačati nepodnošljivost nemoralnih i neljudskih vrednota i pogubnost rogobatnih djela i opasnost  njihovih nosilaca, ljudskih rugoba. Puno ispričanih detalja se svodilo na estetsko i estetski doživljeno, vrlo često suštinski ništa bitno, ali zato je uvijek bilo važno naglasiti da smo mi, baš u svemu, bolji od njih.Svaka generacija, ili gotovo svaka, pridodavala je svoj dio priče postojećim, odavno egzistirajućim i od naroda prihvaćenim kao dio ili kao cjelina nekog istorijskog mita.
Po pričama koje sam slušao, u vrijeme kada ih još nisam puno razumijevao, sve ispričano u njima djelovalo mi je nestvarno, daleko i arhaično. Pripovjedači su, prvenstveno, pričali priče o svojima, a time i o sebi, i sebe podsjećali na prošle živote kao na svoj život i prošle događaje kao svoje lijepe doživljaje i na mnogobrojnu rodbinu i prijatelje. Ponavljale su se priče o žiteljima u svom, ali jpš češće u susjednim selima, pa su i mene, onako bolećivog i nejakog, i najbliži uvjeravali da su sva sela uzvodno uz Oboračku riku Bogu iza leđa i nepromjenjive nedođije. To je značilo i selo gdje se rodila moja majka. Kako god u stvarnosti bilo, a kasnije sam se uvjerio da nije bili baš sve kao u pričama, brakom mojih roditelja, i mojim rođenjem posebno, obje porodice su se čvrsto duhovno uvezale i vrlo često posjećivale.
Ostalo je drago sjećanje na te posjete, u koje se iz Suhodola, mog rodnog sela, dugo pripremlo i polazilo u ranim jutarnjim satima, pa centralnim širokim kolskim putem prolazilo kroz cijelo selo, sve do raskršća dva puta u dnu sela, od kojih je jedan, onaj nalijevo, koji je više ličio na duboki jarak, izrovan stalnim vodama iz usputnih oranica i okolnih brda vodio niz blagu ilovastu strminu do seoskih njiva i oranica, pa dolje do  grobalja i harema i dalje prema gornjim selima u riječnoj udolini Oboračke rike. Nikada se ovim putem nije moglo normalno pješačiti, jer je ljeti bila nepodnošljiva prašina, za vrijeme kiša neprolazna duboka kaljuža, a zimi debele i klizave i neprolazne naslage leda. Na turskom jeziku hendek znači jarak, prokop, rov. Zato je, vjerovatno, i tada, još u otomanskom vremenu, ovaj put više ličio na duboki jarak i vojnički rov, radi čega je ovaj dio sela s pravom nazvan Hendek. Nešto naniže, oranice pored puta nosile su, i danas nose, naziv Baretak, što je najbolji dokaz nepredvidivih i neprohodnih baruština. Popravak puta u svim prošlim vremenim i svim prethodnim državama i državnim uređenjima, od otomanske imperije, stalno je bio odgađan, jer bi pomjeranje ograda od ispletenih plotova od pruća i skovanih jasikovih baskija i postavljenih odmah uz put, ili povremeni dovoz šljunkovitog nasipa, koji odmah potone u živoj ilovači, bio ogroman građevinski, društveni i seoski puduhvat, na koji seljani, jednostavno, nisu pristajali i o čemu nikako nisu mogli, a ni htjeli, da se dogovore.
Put niz Hendek koristio se, uglavnom, u vrijeme poljoprivrednih radova. Njime se pješačilo samo ako se moralo, jer su blato ili prašina bili stalni veliki i naizmjenični neprijatelji čistoj gizdavoj odjeći i obući, radi čega niko, ko je dolazio ili odlazio iz sela, raznim povodima i razlozima, osim poljoprivrednim, nije prolazio tim putem. Ali put niz Hendek oduvijek, i uvijek, je bio veoma značajan za sve žive i mrtve iz ovog sela i uvijek je, kako-tako, morao biti prohodan. Zadnje ovozemaljsko putovanje svih žitelja sela moralo je proći baš tim putem, jer drugoga puta do suhodolskih mezarja nije bilo! Rađalo se i umiralo vjekovima, isto toliko na dženazama gazila se zemlja niz Hendek. Rođaci, susjedi i prijatelji naizmjenično su nosili umrle do njihovih posljednih prebivališta. Povorka na dženazi se uvijek kretala istim putem niz Hendek i nije mijenjala pravac neovisno od nevremena, vjetrova, velikih kišnih padavina ili snježnih oluja. Povorka je bila nekada veća, a nekada jedva primjetna, što je zavisilo od društvenog vrednovanja umrlog, njegove starosti, zasluga, bogatstva, društvenog statusa ili njegove lične dobrote. Učesnici u povorci su se kretali uvijek pažljivo i vrlo sporo, međusovno se pridržavajući da se neko ne poklizne i padne, ako je kiša ili snijeg ili da koračajući ne podižu crvenu prašinu, ako je suša, snažno pridržavajući čas tabut čas truplo, koje se povremeno klatilo od neravnomjernog hoda na otvorenom tabutu. Konačan kraj posljednje dionice puta umrlog, ili umrle, bio je na završetku razrovanog puta niz Hendek, uz desno korito ri(je)ke, s lijeve i desne strane puta, gdje su, ne zna se od kada, ali nakon dolaska islama u ove krajeve sigurno, locirana dva harema. U jednom od njih, lijevo ili desno od glavnog puta, zavisno gdje se njegova porodica tradicionalno sahranjivala, čekao je iskopan grob, kabur, posljednje počivalište u kome se, u skladu s islamskim propisima, živi opraštaju od svojih mrtvih.
U dnu sela, bila je, i ostala, raskrsnica puteva, onog puta niz Hendek, a nadesno je počinjao uski kolski put, koji je vodio poravno i nestajao pravo, presijecajući seosku strminu, djelomično i napreskok prosječen kroz sedru, kamen tamne oker-boje, najčešće suh, uvijek gotovo čist, jer se na ocjeditoj strmini nije mogla zadržavati kiša i nadošle vode što su se spuštale niz šumske padine i livadske jarke pored sela. Kratki put korišten je za prevoz poljoprivrednih proizvoda drvenim kolima sa volovskom zapregom, a završavao je ovećom golom gromadom kamena sedre, nataložnog vodnim procesima Oboračke rike ko zna kada i prije koliko milenija, jasno vidljivog usred šikare zakržljale mješavine bukve, hrasta i graba, sa ponekim grmom drijena i lijeske, po čemu je taj lokalitet, dobio narodni naziv Sedra. Dalja vožnja zaprežnih kola niz Sedru, putem koji je imao dva okretnja i tri serpentine, bila je rizična i nepreporučljiva, ali se dešavalo da poneki mlađi, ili luđi, nadimak je odmah dobio od starijih, opreznijih i iskusnijih mještana, rizikuje i spusti kola do dna stijene Sedre, rizikujući vlastiti život i živote upregnutog para volova, koji su u svaka vremena za seljake značili bogatstvo. Sedra je bila svojevrstan vidikovac na kraju sela s koga se imao cjelovit pogled na dolinu uz ri(je)ku, makadamski put i uskotračnu željezničku prugu, koji su nestajali prema prevoju Komar. Preko njega su u šesnaestom vijeku, bilježe istoričari, prelazili trgovački karavani, formirani u Travniku i Sarajevu, a onda preko Oborca išli prema Donjem Vakufu, Pruscu, Kupresu, Livnu, pa do Splita i Dalmatinske Zagore. Iz Donjeg Vakufa karavani su išli ili nizvodno pored rijeke Vrbas do Jajca, a onada do Banja Luke ili uzvodno pored Vrbasa do Gornjeg Vakufa, prevoja Makljen, Prozora i Jablanice prema Mostaru. Jedan od usputnih hanova u kojima su odmarali karavani, njihovi umorni ljudi i konji, bio je u dolini koja se vidi ispod Sedre, po čemu je naselje Hanovi i dobilo ime. Od puta nekadašnjih karavana kasnije je nastao makadamski put, a po dolasku Austro-Ugarske monarhije s njim uporedo izgrađena je uskotračna željeznička pruga sa važnom željezničkom stanicom Oborci, koja zaslužuje, i imaće je, posebnu priču. Uz i niz Sedru vjekovima se danonoćno pješačilo, dolazilo u selo i odlazilo iz njega, različitim povodima i razlozima putovalo se konjima, karavanima, fijakerima i vozovima u raznim pravcima i daljinama, i do Japana kako kaže jedna lokalna šala, a svaki od stanovnika ili njihovih gostiju sa svojim obavezama, tegobama i mislima, radostima ili tugom. Sedra ih je ispraćala i dočekivala ne pokazujući zamor od tereta ovdašnje prošlosti i nadanja stalno neizvjesne budućnosti.
Put iz sela preko Sedre i onaj niz hendek u Hanovima zatvaraju krug, pa se na istu polaznu tačku može doći za oko jedan sat gotovo kružnog hoda. Putevi se, kartografski gledano, nisu nimalo razlikovali, ali u stvarnosti su bili toliko različiti da onaj niz Hendek, razrovan vodenim bujicama i isprosijecan točkovima širokih zaprežnih kola, ponekada i elegantnih fijakera, kojih je bilo u selu, zapušten i rijetko popravljan čvrstim kamenim nasipom, najčešće nije ni ličio na put. Mještani su nerado i gotovo postiđeno izbjegavali da prolaznicima kroz selo i svojim gostima objašnjavaju razloge što je put tako zapušten i zašto ga ne popravljaju. Svako objašnjenje izgledalo je nesuvislo i nelogično, jer im je taj put stalno trebao za pripremu sjetve i žetve, dovoz sijena, žita ili kukuruzovine, za prenos mrtvih na posljednje putovanje i njihov ukop u jedno od dva krajputna groblja.

Gornji Vakuf-Uskoplje

Zapisano: 29.10.2014. godine                                         Enes Čemer
Dopisano: 26.08.2019. godine

Nema komentara:

Objavi komentar