7. Sobica

Spavam i sanjam, čujem sebe kako govorim.

Ova soba, bolje reći sobičak, odmilja smo je porodično zazvali sobica, dva sa tri, nije nešto vrijedan i posebno značajan arhitektonski prostor da bi se o njemu pričalo, još manje pisalo. Ona je  jednostavan dio prostranog stana, čak i za evropske prilike vrlo velikog, od 105 kvadrata, koji sam dobio, a kasnije otkupio u poslijeratnoj privatizaciji, od firme u kojoj sam radio. Pravedno i pošteno? Sa stanovišta tadašnjeg samoupravnog socijalističkog društvenog uređenja bilo je nešto polovično, nešto između – ni potpuno pravedno, niti potpuno pošteno. Tako je u tadašnjam društvu bilo. Stanove u onom sistemu, kao i sve društvene društvene privilegije, u svim sistemima i društvenim uređenjima, dobijali su oni koji su, barem „za prsa“, bili u prednosti nad svojim suparnicima.

Da sam ranije morao da biram i razdvajam fragmente iz vlastitog života na one koje želim da ostanu u mojoj trajnoj memoriji i one koje želim da izbrišem, vjerovatno ne bih odabrao sobicu za vječno pamćenje, a još manje bih našao opravdanja da o njoj pišem, tačnije tipkam.

Kako starim i polako, ali sigurno, nestajem, shvatio sam da nisam imao pravo. Sobica se sama nametnula kao jedna od prvih i važnih tema o kojoj nerado pričam, ali rado, s velikim zadovoljstvom i sjetom razmišljam i tpikam. Može se ispostaviti da je i meni, kao i cijeloj porodici, djeci posebno, svakome od nas u našim fazama života, sobica bila najvažnije stjecište i utočište. Djeci u djetinjstvu, a meni u posljednjim danima završne starosti.

 Danas, u ljeto 2019. godine, koliko mogu, i koliko mi porodične okolnosti dozvoljavaju, ovdje – u sobici - radim ponešto iz zadovoljstva nastojeći da ne ometam druge, uzmem harmoniku, mada sve rjeđe, i sviram meni drage sevdalinke, izležavam se ili nakratko popodne odspavam. Sve češće u sobici prespavam cijelu noć. Podsvjesno, što ne priznajemm ni sebi,  pripremam se da u ovom, stvarno - ponekada samo simbolički - tjeskobnom prostoru, provedem dio preostalog života, koji - sada pouzdano znam - neće trajati još dugo. Srećom ni ja ne znam koliko dugo. Vjerovatno je to još jedan od razloga zašto i pišem o sobici. Sobica je vremenom postala simbolički odraz naših pojedinanih života i zajedničkog porodičnog života. Možda će sobica biti moje posljednje ovozemaljsko utočište i posljenja veza sa Stvarnim Svijetom.

 Ali, iako mali, ovaj prostor s dovoljno prozrake i dnevne jugoistočne svjetlosti i dobro riješenim centralnim grijanjem zimi, omogućava da se ovdje i ududuće, kao i godinama ranije, u svako doba godine može odvijati intenzivna umna, ali ograničena fizička aktivnost. Ovdje nema prostora stolu za peglanje veša, već su, još davno po useljenju 1982, prvi puta uredno poredani omanji radni đački stol, jednostavna drvena radna stolica, ormar od iverice s prekrivnim lakom u imitaciji tvrdog slavonskog hrasta lužnjaka i nakrivljenim lijevim vratima, još nekako naslonjenih na već iščašenu baglamu. Nasuprot stola, ispod prozora, uglavljen je omanji krevet, gotovo dječijih dimenzija, napravljen od iste iverice, na čijoj stranjači iznad uzglavlja još stoji požutjela etiketa oštećenih bridova, s porukom da je napravljen u tvornici namještaja iz Bosanske Gradiške. Sada, i najčešće je tako, prekriven je nesrazmjerno velikom i toplom sivom vunenom dekom, a supruga po potrebi preko deke prekriva veliki čisti čaršaf, kako bi se pod širom otvorenim balkonskim prozorom, i na dobroj prozraci, prosušile ručno razvijene tanke jufke za pitu i dobro osušile znatno deblje žućkaste jufke za rezance, domaći pilav, ili jufke za nezaobilaznu bajramsku baklavu. Jednostavnu montažu još jenostavnijeg namještaja, namijenjenog za opremanje dječijih soba, tada smo raspakivali i završili porodično i timski, međusobno se potpomažući prateći priložene montažne skice i uputstva. Prva prostirka u sobici bio je skromni bosanski vuneni ćilim ovdašnjih privorskih šara, koji su tradicionalno ručno tkale ženska čeljad Privora, prostrt na jeftinu sintetičku podnu prostirku, svijelo smeđi itison, proizveden u Bačkoj Palanci, direktno nalijepljen na grubu betonsku podnu ploču, bez drvenog poda ili parketa, kako bi izgradnja, tada društvenog, a nakon otkupa, našeg stana, bila što jeftinija. Popustljivost prema novatorijama i neshvatljiva postiđenost od tradicionalnog, uz nagovor djece, bili su razlozi da ćilim zamijenimo sintetičkim tepihom plavičaste boje i čudnih šara, koje su bile neuspješna imitacija ćilima perzijanera. Na zidovima nema slika, samo moj crtež i pokušaj da prikažem krik djeteta u dječijem strahu, i godišnji kalendar ovdašnje privatne firme.     

I najkraći popodnevni boravak u ovom prostoru neodoljivo podstiče nagon na spavanje ili izležavanje, što je na ovom istom krevetu bio, i ostao, uobičajen popodnevni ritual nekoga od članova porodice, supruge i mene, posebno, a ni mlađima nikada izležavanje nije bilo mrsko.

Ali kada bi se svi protekli događaji u sobici, sve duhovne radnje i aktivnosti, posebno čitanje, pisanje, crtanje, slušanje preglasne muzike, pjevanje ili nevješto sviranje, mogli nekako sadržajno sabiti ili vremenski izraziti, nagrnulo bi lavinu dragih sjećanja i uspomena na lijepe trenutke, ali i nemile uspomene, koje su ostale urezane u sjećanje i nigdje zapisane. I zato, čini se da, konačno, nadođoh do istine, bilo bi nepravedno prema ovom prostoru i ljudima i događajima nezabilježiti barem mali dio.

Odmah nakon useljenja u ovaj stan, rekoh 1982, odmilja smo ovaj prostor nazvali sobica. Jezički običnu imenicu izgovarali smo s nekom neobjašnjivom toplinom i treperivom radošću u glasu, sentimentalano i zaštitnički, kao da smo predosjećali, ili smo već tada, ne znam zašto i kako, znali da će sobica svakome od nas značiti više od običnog prostora za stanovanje, mada uređenje, prostirka i namještaj nisu bili u skladu s tim odnosom, jer sve je bilo preskromno i prejeftino. Ali sve je bilo funkcionalno, sa svrhom i imalo je dušu. Uvlačeći se u naše živote, kao što smo se svi mi, samo u različitom vremenu i s različitim razlozima, uvlačili među njene zidove, sobica je postala svjedokom i saučesnikom važnih događaja iz naših života, započetih prvim dječijim snovima od kojih neki traju do danas.

Pored te duhovne i sentimentalne povezanosti sa svima nama, njenim korisnicima, njen namještaj u nama je dobio, i bukvalno, njegovu, fizičku zaštitu. Dijelove namještaja skromnog kvaliteta niko nije smio  pomjerati, premještati, vući po ćilimu, udarati i skakati po njemu, naglo zatvarati vrata ormara ili, što je posebno bilo nedopustivo, odvrćati šarafe i pričvršćivače međusobno spojenih stranica i dijelova namještaja. Ako se to desilo, slučajno ili namjerno, pa se, recimo, nakrivilo lijevo krilo ormara, moglo se smatrati da namještaja nema, da se potrebno zaduživati novim potrošačkim kreditom i kupovati drugi namještaj. Ili, što je već doživljeno, moralo se duže vremena trpiti stalno spadanje već rasklapanih vrata sa baglama, ili ponovo, uglavnom, neuspješno pokušavati utisnuti tek otpale ručke, što su ostale u ruci nakon pokušaja otvaranja krila ormara, ili razočarano gledati u rupe od odvaljenih dijelova iverice, koja, kao nezarasle rane zjape, a iz njih ispada drvna piljevina i komadići iverja. To bi se nekako i podnijelo, ali teško se podnosio neugodan miris ljepljive mase koja je od tog raznolikog tkiva, uz tehnologiju nekada važne tvornice iverica u Blažuju, omogućila izradu ploča za namještaj svih vrsta i komercijalnih naziva. Ubrzo smo spoznali da je sav namještaj, krevet posebno, veoma osjetljiv na svakodnevno i intenzivno korištenje, i da se raspadanje njegovih dijelova od iverice može odogodi i usporiti samo ako ga svi budemo čuvali i pazili, gotovo njegovali. To smo bespogovorno svi činili. A sobica, kao da je iz nje izvirala neka nevidljiva snaga, uzvraćala je udobnošću i svojom prostornom, sobnom, toplinom, privlačila nas sve u svoj mali prostor i podsticala sviju da se u njemu, ili zahvaljujući njemu, emocionalno susrećemo i interesno povezujemo, kao i sa onim izvanjskim, prvo blagonaklonim, ali i nemilosrdnim stvarnim svijetom realnih ljudi, stvari i događaja.

Prvo kćerka Amra, pa sin Amir, u različito vrijeme, u periodima ranog odrastanja i dječijeg dozrijevanja, s potpuno istim, ali i različitim praktičnim potrebama, u različitim stanjima i različim emotivnim intenzitetom, u sobici su doživljavali i spoznavali negativna i pozitivna životna iskustva. O tome nismo nikada govorili, niti sam dobio njihovu potvrdu, ali znam da su, odrastajući i boraveći u sobici, prolazili svoja vlastita iskustva i samo njima poznata emotivna stanja sreće, zadovoljstva, nade i ljubavi, straha, ljutnje, zavisti, ljubomore, srama, stida, gađenja, tuge ili žalosti. Svi naši lični životi i svijet koji nas je okružio, bili su, i još su ostali, toliko raznoliki da je samo trebalo pokušati odabrati i utopiti se u to neko emotivno stanje ili će ono odabrati nas. Nisam siguran šta je gore! Nečemu sam svjedočio ili učestvovao u nekim događajima i izražavanju emocija, ali samo onoliko koliko mi je to bilo dozvoljeno ili koliko sam ja bio spreman da uzmem učešća u realnim životima tih malih, mladih i krhkih bića i, uskoro će se ispostaviti - naprijeko zrelih ljudi.

Sobica je zapamtila mnoge naše započete i neodsanjane snove. Svi smo ih imali, pamtili ili zaboravljali.

Nastavak ove priče nije filmski scenarij i nema potrebe praviti bljutave opise nečega što je izmišljeno, fikcija. Meni, ovim zidovima, ovom računaru, stolu na kojem tipkam, stolici na kojoj sjedim i stvarima oko mene, nije potrebna laž da bih dočarao stvarnost. Ova priča i tekst nema sudbinu isplaniranu i preodređenu za javnost i ne očekuje se njeno javno procjenjivanje i verifikaciju, ne dodvorava joj se. Ona je samoispovijest vlastitoj savjesti i prošlosti, koja svojim postankom i pojavljivanjem i budućnost njenog glavnog aktera privodi svome kraju. Nije jednostavno, ali: sada neću govoriti o proživljenom, već prenosim odsanjano! Sâm sam sebi svjedokom, a oni koji me poznaju dobro, znaju da sam često bio u prilici da prepričam kako vrlo često odsanjam stvarnot.

Ležim u sobici i sanjam, registrujem i pamtim san. Vidim vlastito tijelo, kreće se izvan mene, pratim ga u poznatom prostoru i nemoćno ležeći iščekujem događanja. Nemam straha, samo je zebnja da ne propustim detalje.

Sada se ja krećem, postajem svjestan da sam ja sada ono tijelo. Razgledam sobicu, sve isto i na svome mjestu i sve poznato. A na podu, ne na zidu, kako bi to trebalo biti, ispod prozora, pored ormara, u uglu, dvostrano naslonjeno na dva zida, zaklanjajući ugaonu prazninu, stoji oveliko zidno ogledalo. Ogledalo nije dio sobice i njenog namještaja, i zato mu ne pripadaju dijelovi naših života, kao što pripadaju ostalim dijelovima namještaja. Ogledalo se prvi, i jedini, puta ukazuje samo meni, zato njegovo povezivanje sa ostalim ukućanima nije bilo razložno. Ovo ogledalo ima svoje vlastito bitisanje, a njegova indirektna imaginarna veza sa ukućanima, sa svima mojima, jedino je preko mene. I ma koliko san, i ovo ogledalo u mom snu, meni izgledali stvarno i realno dokučivo, dotle, djeci i supruzi sve je, naravno, nestvarno, prazna igra mašte, nestvarno mozganje i potpuno prazno. Dok rogobatno stoji dolje na podu sobice, gdje mu nije mjesto, meni ogledalo izgleda potrebno, praktično i dekorativno. Čini se da sam i u snu svjestan da je svima mojima je ono samo fikcija, laž. Njima ogledalo ne postoji, ne izgleda nikako, mada može da bude i rustikalno, zastarjelo, ružno i nepotrebno. Može i suprotno od svega toga, čak. Svejedno im je. Razumijem njihovu racionalnost i realnost svake vrste. Iako vidim njima nepostojeće ogledalo, ja, ipak, nemam fantazmagorije, halucinacije, utvare, opsjene, varljive slike.

Mene guše emocije i san mi ne da mira.

U snu sjedim na krevetu, zurim u ogledalo i silno naprežem um i podstičem ga da mi vrati neke stare slike iz života, neka ih ne razabire i odabire, jer su sve moje ma kako bile nejasne i maglovite, ružne, lijepe, vesele ili tužne. Sve, ovaj prostor u sobici i namještaj i ogledalo na podu i moj odraz u ogledalu, pojedinačno i sve zajedno, često, a kako starim sve češće, izazivaju mi mirne i poželjne halucinacije i jasno izlistavaju događaje i vrijeme od kada sam postao svjestan svoga postojanja, kada sam se radovao prvim uspješno napisanim školskim zadaćama i prvim naučenim recitacijama. Ili, što je bilo znatno ksnije, dok sam iz ove sobice slušao neizdržive tonove  prenapregnutih žica zlatnožute tamburice, koja onako nova i nerazrađena, jadnica ciči, kao da se otima ispod nespretnih, ali upornih prstića moje kćerke Amre u pokušaju da odsvira lakšu melodiju neke sevdalinke, šokačke ili dalmatinske pjesmice. Neki drugi dan, opet, iz sobice bi dopirali zvukovi klarineta u pokušaju sina Amira da odsvira neku očigledno laganu melodiju od dvadesetak nota, koje mu je zadao nastavnik Fićo, trubač, dirigent i voditelj limene glazbe gradskog dobrovoljnog vatrogasnog društva, i više su podsjećali na pisku mladog laneta dok u ranom jutru traži srnu da podoji nabreklo majčino vime. Nas dvoje, supruga i ja, smo se zgledali i bodrili ih. Njihova pitanja da li ovo valja, a u namjeri da roditeljska laž dokuči praktičnu pedagošku svrhu i da podstakne na još bolji rad, slijedio bi naš odgovor da im je svirka odlična. Djeca, naravno, nisu bila baš toliko naivna, znali su da odsvirano nije zvučalo dobro, naprotiv, ali su jasno iskazivali zadovoljstvo uzvraćenom i očekivanom podrškom. Kasnije ćemo slično lagati i o Amrinoj prvoj piti. Nakon što je, kao mali djevojčurak, iznijela i servirala svoju prvu razvijenu i pečenu pitu da jedemo, uslijedilo je pitanje: „Valja li?“ Naravno, gotovo uglas naš odgovor je bio: „Odlična je!“  Ali, Amra je uvijek bila iskrena i tačna: „Nemojte lagati! Nisam ja budala!“ U našem roditeljskom zadovoljstvu, u ovom slučaju bez realnog osnova, i našim sve češćim namjernim pedagoškim lažima, kojima smo pojašnjavali njihovu i našu aktuelnu sadašnjost i stvarnost, nalazili su duhovno utočište i podsvjesnu zaštitu. Sve pojavno i skriveno osjećalo se i doživljavalo još intenzivnije u danima kada su se u našim životima, i neposrednom okruženju, neobjašnjivom brzinom i neshvatljivom intenzivnom snagom razvijali mnogi nejasni i nerazumljivi  događaji. Sa ekrana tek kupljenog televizora marke Sharp iz naših komšiluka odasvuda počele su da teku rijeke izbjeglica, kamere su bilježile jasne tragove ljudske krvi i kolone tenkova i oklopnih vozila, zastrašujuće vriske i kuknjavu i plač, najdjačavaju grrmljavivine zastrašujućih prijetećih i poganih riječi, uz zaglušujuće eksplozije granata i huk plamena sa crvenih krovova tek sagrađenih kuća.

Odjednom - djeca su počela prebrzo odrastati, a odrasli još brže starili.

Počeli smo na silu spoznavati da pokušaji svirke, ili neki drugi, ali naši događaji unutar zidova ove sobice, ni nama više nisu toliko važni i da nam drugi već nameću naše potrebe i nameću svoje vrijednosne sudove o svemu, radi čega su ubrzo nestajali iz naših života i sjećanja i bili potiskivani onim sve gorim i ružnijim, ali stvarnim. Tek kasnija spoznaja da su mnoga naša utješna i pogrešna objašnjenja, prepuna naivnih zabluda, bila teška i opasna laž, djeca su to teško doživjela, a mi roditelji još teže .

U ovoj sobici djeca su živila intenzivnije, učili su i uskoro naučili život, a mi smo te iste živote gledali u nekom imaginarnom ogledalu, gledajući njih i videći sebe, kao što ja, dok sanjam, gledam sebe u ovom ovelikom, ali imaginarnom, zidnom ogledalu ispred i vidim drugog čovjeka. Počinju da mi se pričinjavaju likovi u mimohodu, prvo kćerka, koja je nedavno sobicu zamijenila drugom, većom sobom, a onda sin, kome je sobica pripala i bila svjedokom dok on postaje dječakom, pa supruga nabreklih očiju i suzama natopljenog lica.

Ovdje, u ovoj sobici, dok je proslavljao osamnaesti rođendan i slavio punoljetstvo, sin je dočekao rat!

Ubrzo, trideset pet dana od punoljetstva, bez ijednog dana priprema i vojnih vježbi, odjednom i naprasno, dojučerašnji dječak postao je punoljetni mladić i odrasli vojnik, dobio je i zadužio vojnu uniformu i poluautomatsku pušku. Pušku je razdužio po potpisivanju mira, a kompletna teška maskirna uniforma ostala je da nas sve podsjeća na praznine u našim životima. 

U ratu sobica je postala, bila ustrajala do kraja da bude zaklon i zaštitnik. Smještena između dvije velike sobe, dnevne i spavaće, sprijeda, ispred balkonskog prozora, zaštićena visokom susjednom zgradom i sigurnim ulazom iz stubišta na četvrtoj strani, bila je sigurno mjesto gdje se i u toku najžešćih sukoba moglo skoliniti i osjećati sigurnim. Snajperisti s okolnih uzvišenja i iz snajperskih gnijezda na Glavici, sa Zvizda i sa televizijskog releja, nisu mogli sobicu ni vidjeti, nisu mogli naciljati i pogoditi. Manji broj ljudi se ovdje mogao zaštiti i nije morao boraviti u prepunom zajedničkom podrumu zgrade, u kome se stalno osjećao neizdrživi zadah ratnog znoja iz ljudskih tjelesa i neprestano čulo histerično stenjanje ili vriska stanara u sjedinjenim strahovima. I u sobici se čula zvonjava metaka koji probijaju aluminijske oluke i metalna vrata garaža ili tupo udaranje metaka o vanjske zidove zgrade, o betonske blokove na balkonima i prozorima. U ovom prostoru sobice puščani meci su bili bezopasni i postali su uobičajena svakodnevica na koju su svi ukućani, poneki rođak i komšija iz susjedne zgrade ili izbjeglica, ko zna otkuda, dok su boravili u sobici kao sigurnom zaklonu, već bili navikli. Redali su se kao sardine po podu ovog sobička, prespavali bi i već sljedećeg ratnog dana vojnici su odlazili i nastavljali izvršavati ratne zadatke, a civili su neprestano tražili zaklon od snajperista i nove načine za golo preživljavanje.

Sada sam i ja ovdje u sobici, ležim, spavam i sanjam u vlastitom tijelu, ovdje, u onoj istoj sobici, ali tada, dok su snajperisti vrebali žrtve i dok su njihove sutrašnje pokretne mete ležale po ovom podu, vrpoljeći se kao polužive sardine, ja nisam bio tu. Gledam svoj odraz u ogledalu na tom istom podu i nikako ne mogu da se sjetim da li sam nekako, i ako jesam, a kako, tada i u isto vrijeme, u tim kasnim noćnim satima i ranim jutrima, na drugom kraju svijeta u tišini i miru, prisjećao se njihovih likova i susjećao sa svima njima i njihovim patnjama. Muka mi nadolazi od naviruće rijeke patetičnih dokaza i patetičnih priča, koji mi ovdje, u ovoj sobici, kao pretijesnoj sudnici, u mučnom snu, služe samo kao pravdanje pred sudom za nenamjerno učinjeni zločin svima meni dragim i manje dragim, poznatim i nepoznatim osobama. Nije bilo namjere, ali zločin je učinjen, jer sam svima izbrisao memoriju i radost sjećanja na dio svih naših života, koje niko ne može, niti želi, ni pokušati vratiti. Bio bi to povratak u pakao prošlih, sadašnjih i budućih života. Sami smo u sobici, ima nas dvojica, ja, kao optuženi, na jednoj i vlastiti odraz u ogledalu, kao moj sudija, na drugoj strani. Svi predmeti oko nas dvojice, i ovaj ram ogledala i krevet i stol i stolica i ovaj tepih, čak i onaj moj crtež na zidu iz koga čujem krik dječaka, postali su, ili svjedoci, koji iznose optužbe, ili opet ja kao porota porota, koja jedva čeka da mi presudi.

Instiktivno, kao što se krivac hvata za bilo koju riječ podrške i samilosti, ili samoljubivoj navici da prizovemo patetiku kada nam zatreba, smišljam patetične nebuloze o  ljubavi na daljinu. U ovoj, mojoj i njihovoj sobici, kao mojoj sudnici, napokon, shvatam da ljubavi na daljinu ne treba vjerovati, da ona ne postoji i treba joj odricati pravo na postojanje.

O duši se ne može govoriti neuko, niti ja ovako neuk, mogu govoriti o njoj. Duša se ne može izvući iz tijela, toliko znam, i izvratiti da bi se izmjerila njena veličina, pregledao njen sadržaj i iščitala osjećanja u njoj, o čemu se neodmjereno često i patetično govori,  pošto je ona, kod svakoga, osjetilno prazna, ma kako je pokušali objasniti i opisati njenu punoću. Našom dušom, dok to može, vlada naš um, i uglavnom je to vrlo sebično i samostrastveno. A kada um izgubi snagu našom dušom počinju da vladaju, nama nedokučive i često neprepoznatljive više sile i neukrotiva snaga viših sebičnih ličnih interesa. 

Srećom, nestanak duše i njen kraj izvan naše moći i uticaja.

Cijelo tijelo obuzima mi hladan znoj od pomisli šta im se, svima mojima i još mnogima, moglo dogoditi. Drhtim u znoju pojačanim od nadošlog straha i spoznaje da je to uistinu bilo moguće, da to nije iluzija i igrarija kao na filmu i nije najgori neostvareni san. Mnogi su, ovdje i tamo negdje, kao kosturi nadživjeli druge, neki su izgubili i ono malo preostale pameti, neki otimali bezživotna tijela od razigranih i spretnih snajperista, neki i noću skupljali raskomadane dijelove tijela najdražih i iste noći sahranjivali ih u pojedinačne ili zajedničke grobnice. Mnogi još čekaju da im se dozvoli pravo da pronađu, pa sahrane Nestalu, Nestalog ili sve svoje Nestale.

Za ljubav treba nesebična duša. Za ljubav se treba htjeti i znati žrtvovati. Sve drugo je patetika. Zapravo, sve drugo je laž!

Osjećam hladnoću i nelagodne graške znoja što klize po vratu i nastavljaju kližući po cijelom tijelu, gotovo pobožno i sa strahopoštovanjem ponizno saginjem glavu prema ogledalu ispred mene, sanjajući zurim u moj odraz u ogledalu. U istom odrazu vidim i onu sobu tamo, samo suprotno raspoređenih strana, gdje skrušeno, pognute glave, pokajničkog, molećivog pogleda odozdo, sjedim ja, kao optuženik, koji dugo čeka konačnu presudu. Istovremeno obuzima me neizreciva radost, kao da sam ja tome zaslužan, što su mi živi supruga i djeca, majka i otac, braća i njihove supruge i djeca, bliži i dalji rođaci i mnogi prijatelji i što broj izginulih i osakaćenih rođaka i prijatelja nije i veći nego je neko izbrojao i ozvaničio za porodičnu ili javnu upotrebu.

Ako vjerujemo da je sudbina vladar naših života, tada vjerujemo i da nam je sve proživljeno bilo predodređeno i konačno određeno. Mi smo, po tom uvjerenju, bili nemoćni i zato smo, tako sami sebe uvjeravamo, čisti i nevini. Možda je vjera u sudbinu jedina nada za smiraj, duhovno utočište i najbolja odbrana, u kojoj, zarad vlastitog duhovnog mira, nalazimo objašnjenje za sve, a za tužne i neželjene događaje, posebno. Umirujuće djeluje objašnjenje da je, valjda, sudbina tako htjela da po volji sudbine tada ostanem živ. To je glavni duhovni oslonac, neprepoznatljivi pomagač, najjače opravdanje za sve što je tada učinjeno, a bilo je loše, i najjači je argument slabašne odbrane. Možda prizivanje vlastite sudbine u vlastitu odbranu nije, i neće biti, dovoljno za vlastitu odbranu, ali boljeg načina nemam.

Prepustih se sudbini kao što se istinski vjernik prepušta miru u svojoj vjeri. Poslije teškog sna  opustih se, jer je i u snu postalo jasno da se ništa neće brzo završiti i da još, nepoznato koliko, treba čekati svoju konačnu presudu. Nisam bio oslobođen nijednog tereta, ali mi, ipak, bijaše lakše.

Gornji Vakuf-Uskoplje

Zapisano: 24.09.2014. godine                                         Enes Čemer

Dopisano: 11.07.2019. godine

6. Tako je uoči derneka govorio Nedžad Ljuta

David Rowlands, Military artist:  

Britanske mirovne trupe u Gornjem Vakufu u novembru 1992. godine

         Za koji dan će 12. juli, Petrovdan, nekadašnji Dan oslobođenja Gornjeg Vakufa. Ovaj tekst posvećen je njagovom zadnjem obilježavanju.

Prije dvije godine, početkom marta 2017. godine, portal gornjivakuf-x.com objavio je video-zapis iz 1990. godine, čiji je autor rahmetli Senad Hadžimehanović – Pujka. Zapis je snimljen one zlosutne uočiratne godine tokom svečanosti obilježavanja Dana oslobođenja tadašnjeg Gornjeg Vakufa i izazvao veliki interes ovdje još živućih. Različiti su im bili, i još su, čak i potpuno suprostavljeni tumačenja događaja i sadržaja i posebno naglašena ideološka obojenost i politička akrefleksija ovog video-zapisa. Jedino u čemu se svi ovdašnji žitelji, bez izuzetka, slažu, i radi čega svoja tvrdokorna, subjektivna i potpuno oprečna gledanja na prošlo vrijeme primiču, je - da veliki broj dobro poznatih lica, mladih i starih, što se na video-zapisu kreću, mješovito druže, smiješe, međusobno čavrljaju ili radoznalo prate program i događanja, danas više nisu u Gornjem Vakufu-Uskoplju. Njihove životne i ljudske sudbine i razlozi njihovog nestanka s ovih prostora, ili ovog svijeta, čak, su brojni i različiti.

Toga 11. jula 1990. godine, u centru Gornjeg Vakufa, nasred glavne ulice, tada Maršala Tita, pod balkonima obližnje stambene zgrade, uz samoposlugu, nasuprot i današnja fontane, nekadašnje pumpe, u neuobičajeno velikom broju, okupili su se omladina, radni ljudi i građani, da svojim prisustvom uveličavaju, oni tada nisu znali što mi sada znamo, posljednju centralnu svečanost posljednjeg obilježavanja 12. jula – Dana komune. Svečanost je bila priređena pred sutrašnji Petrovdan, kada je Gornji Vakuf prvi put, vjerovalo se i posljednji, bio oslobođen prije 48 godina. Za Petrovdan, veliki pravoslavni vjerski i narodni praznik, posvećen svetim apostolima Petru i Pavlu, ovdje se tradicionalno održavao veliki narodni vašar i dernek, dolazili su ljudi i narodi odasvuda, čak i iz Mrkonjić Grada, Varcar Vakufa, čiji su kovači donosili i prodavali najbolje kose varcarke, kovanice nabrušene za otkose već prosušene ljetne trave i prvog zrelog klasja žita. Dok su jedni trgovali i razmjenjivali robu ili mladalačke poglede i uzdahe, drugi su dolazili samo radi vašarskih događanja i pravog narodnog derneka, koji se oduvijek spontano pretvarao u svenarodni teferič i razbibrigu svih vrsta.

U svanuće tog petrovdanskog jutra, baš na dan vašara, one ratne 1942. godine, u Gornji Vakuf su ušle partizanske jedinice i od tog Petrovdana, u narednih skoro pola vijeka, u proslavi Dana oslobođenja ovdje su se sjedinile narodne vašarske razbibrige s novim, kasnije brižljivo isplaniranim, svečarskim programima socijalističke partizanske proslave i snažnim nabojem tadašnjeg izražavanja slobodoljubivosti i patriotizma. I ne sluteći da je to posljednja tipična socrealistička pozornica, postavljena tim povodom i na ovom mjestu, napravljena od debelih pilanskih dasaka i ukrašena klasičnom onovremenskom socijalističkom scenografijom, tiskali su se i mladi i stari, iz glasnih zvučnika slušali su modernu muziku mješovitog nacionalnog orkestra i čekali da vide ko je govornik zvaničnik i čuju šta li će reći. Nije njih tada, to znamo sada, interesovalo šta će govornik reći o sutrašnjem, petrovdanskom danu i Danu oslobođenja Gornjeg Vakufa, već šta će govornik reći o danima što dolaze poslije sutrašnjeg dana.

Zvanični govornik najavljen je jednostavno, samo kao ugledni privrednik. O onim istorijskim, tim aktuelnim i budućim danima, na toj posljednjoj proslavi Dana osbođenja Gornjeg Vakufa, posljednji, i zvanično, govorio je Nedžad Ljuta, rođeni Gornjovakufljanin.

Skraćenja, prilagođavanja ili uljapšavanja izvornog teksta govora bio bi neoprostivi ljudski i istorijski, blago je reći - plagijat, već bi to bio ljudski i društveni - poganluk. Tekst je bio u kontekstu vremena, države i društvenih vrenja, kojeg smo mnogi proživili i nadživili. Njegov unutarnji sadžaj i smisao nije žal za prošlošću, već krik za ljudskom budućnošću. Ništa nije promijenjeno iz originalnog Pujkinog video-zapisa.

Aktualnost pojedinih stavova i analiza je zadivljujuća.

Na videozapisu fali početak govora, ali znajući tadašnje klišee javnih istupanja, pretpostaviti je da je govor počeo, vjerovatno, onim klasičnim – „drugarice i drugovi, čestitam vam...“ - i potom nastavio.

Dakle, ovako je posljednji puta zvanično, uoči derneka, govorio Nedžad Ljuta:

(Ovdje navodnici počinju.)„...sutrašnji praznik, 12. juli Dan oslobođenja Gornjeg Vakufa. Poklonimo se sjenama onih što dadoše svoje živote za oslobođenje ovoga kraja, čije kosti leže tu na Glavici. Borili su se za oslobođenje Gornjeg Vakufa, iako njih većina nije nikada boravila ovdje. Borili su se kao da se bore za svoje mjesto, borili su se kao da oslobađaju svoje najbliže, jer su bili svjesni da oslobađaju još jedan grad zajedničke im domovine Jugoslavije. Ne dajmo da se zaboravi i onih milion i sedamstotina hiljada palih žrtava u Drugom svjetskom ratu od Maribora do Đevđelije. Ne dajmo da se zaboravi Užice, Sutjeska, Neretva, Kozara. Ne dajmo da se blati vrhovni komandant partizanskih jedinica drug Tito.

            Mi u Bosni i Hercegovini ne možemo, a niti smijemo, sve te strahote Drugog svjetskog rata da zaboravimo, jer smo podnijeli najveće žrtve. Te žrtve bi bile znatno manje da se nismo nacionalno podijelili stvarajući nacinalne države u kojima je bilo mjesta samo za jedan narod. Ovo ističem, jer i danas takozvani nacionalni zaštitnici ponovo nas huškaju jedne protiv drugih. Po njima Hrvati ugnjetavaju Muslimane, Muslimani Hrvate, Hrvati Srbe, Srbi Muslimane i tako u beskonačnost. Pa, gospodo na zapadu i istoku, u Bosni i Hercegovini, ako je takvog ugnjetavanja bilo zar nismo već svi ugnjetavani za ovih pedeset godina.

            Može li neko da pronađe ijednu porodicu sa ovih krajeva, bilo hrvatsku li muslimansku, da je iselila pod nacionalnim pritiskom. Da nisu Ljuta Mehmed ili Smoljić Ljubo ili Mehmed Drino ili Duško Tirić ili stotine drugih, iz svojih krajeva iselili što su nacinalno bili ugroženi? Da nisu doseljenici u Gornji vakuf iz Jelića, Pridvoraca, Dobrošina, Pidriša, Paloča ili Voljica, napustili svoja ogništa zbog nacionalnih pritisaka?“

            Nedžad Ljuta je nastavio:

            „Svi znamo da je to ekonomsko iseljavanje, da ljudi idu tamo gdje misle da će bolje živjeti, da će lakše naći posao, da će lakše djecu školovati. Ne nasjedajmo na te parole  i ne dozvolimo da se sa komšijama zavadimo, ne dajmo da nas dijele u kafanama, ne dajmo da nam djecu dijele u školama, ne dajmo da podijelimo Gornji Vakuf ovdje na hrvatski i muslimanski.

            Kakva je to sloboda i demokratija, koja nam se nudi, ako sa strahom putujemo kolima sarajevske registracije na dalmatinsku obalu ili zagrebačke u Beograd ili beogradske u Ljubljanu. I dok se svijet integriše, dok se zapad i istok ubrzano razoružavaju, pojedinci u ovoj našoj lijepoj Jugoslaviji ponovo kao da se spremaju za 41. godinu. Čak se pokušava rehabilitovati Draža Mihajlović, svima nama poznato ko je.

            Vjerujem da dijelim mišljenje svih ljudi dobre volje, bez obzira na nacionalnu pripadnost, da mi ne tražimo, niti želimo, da nas posvađaju. Mi tražimo više posla, bolji standard, veće plaće, tražimo istu pravdu pred sudom.

            Drugarice i drugovi, u ovoj godini obaviće se i prvi višestranački izbori u Bosni i Hercegovini. Glasajmo za one koji nam ponude najbolje ekonomske programe da brže izađemo iz krize, ko nam daje veće građanske slobode, da se i ja, kao čovjek, kao građanin, osjećam slobodan, da ne mogu biti uhapšen dok mi krivica ne bude dokazana, da imam pravo na slobodu govora i vjeroispovijesti, da sam sa svim građanima, bez obzira na naciju, vjeru i ispovijest, jednak, da nisam izrabljivan. A, kako ću se ja nacionalno i vjerski osjećati da to bude moja privatna stvar. Glasaćemo za one koji se nisu moralno kompromitovali, koji su ugled u narodu stvarali svojim radom, znanjem i poštenjem, kojima vjerujemo da će i dalje pošteno raditi. Uvjeren sam da će dobiti vaše glasove oni u koje vjerujete da će dosljedno provesti Program ekonomskih reformi Ante Markovića. Taj Program je prihvaćen od svih naroda Jugoslavije kao jedina šansa da njegovim ostvarenjem možemo ući u razvijenu Evropu.

            Druga faza ekonomskih reformi počinje se provoditi ovih dana. Ona je odlučujuća u hvatanju koraka sa razvijenim svijetom. Već na samom početku pojedina republička i stranačka rukovodstva nastoje da uspore voz reformi da bi namjerno izazvali veće socijalne napetosti u narodu kako bi ponovo mogli da optužuju komuniste. Savez komunista je kritičan prema sebi za ekonomske promašaje, koje je napravio u prošlosti, ali niko nema pravo da pljuje na sve što je napravljano u ovoj zenlji. A napravljeno je mnogo. Priznajemo da je i dio rukovodstva Saveza komunista pravio greške, priznajemo da su pojedinci moralno pali, ali zar desetine hiljada pripadnika Saveza komunista iz redova omladine, radnika, inžinjera, tehničara, profesora i ostalih nisu pošteno radili? Zar nisu ušli u Savez komunista, ne da bi ostvarili svoje lične interese i pravili karijere, već, naprotiv, učinili da bi brže ostvarili zajedničke interese.

            Pojedini članovi, pa čak i bivši rukovodioci Saveza komunista, danas napuštaju prelazeći u druge stranke nebili tako štogod ušićarili. Za takvima ne treba žaliti, jer onaj ko ćurak mijenja svaki dan nikada ugleda među narodom nije imao. A neka im je sretan i taj novi put.

            Uskoro očekujemo i definitivno rješenje o sudbini Jugoslavije. Svaka nacionalna oligarhija nastoji da ima što veće adute u tim pregovorima, proglašavajući republičke suverenitete, proglašavajući pokrajine za republike, raspuštajući legitimno izabrane organe, pomjerajući republičke granice itd.

            I sa istoka i sa zapada javljaju se glasovi o svojatanju Bosne i Hercegovine.  Pa, ko to ima pravo na svojatanje ove naše Republike? Da nam je neko nije poklonio? Da nam je neko nije donio? Nasilni raspad izazvao bi nesagledive posljedice, a vjerovatno i rat. Jer ne zaboravimo da je Bosna i Hercegovina i srpska i hrvatska i muslimanska, a stvaranje bilo kakvih koalcija na račun jednog od većinskih naroda bilo bi katastrofalno i to upravo za narode koji bi takvu koaliciju pokušali da naprave.

Vjerujemo da do najgoreg neće doći, da će preovladati zdrav razum, uime budućih generacija, da ćemo se ponašati civilizacijski i u miru sve sporove riješiti.

Živjela Republika Bosna i Hercegovina u federativnoj avnojskoj Jugoslaviji!“ (Ovdje navodnici završavaju.)

Tako je tada govorio Nedžad Ljuta.

Poginuo u opkoljenom Sarajevu 1993. godine.

Mogu li u interesu svih ovdje govoriti i današnji zvaničnici? I ponašati se u skladu s izgovorenim, kako nam se ne bi događalo da „od istorije učimo da od istorije ne učimo“, kako Hegel reče. Tada bi, u to sam siguran, poznavao sam ga, i Nedžad Ljuta svojim ubicama oprostio svoju ranu smrt. Radi ovih - njemu budućih, i radi novih - nama budućih generacija!

Gornji Vakuf-Uskoplje,                                                                Enes Čemer

09.07.2019. godine

5. Pas Bilov i reinkarnacija zavičaja

Govoriti o državama i teritorijama, a ne govoriti o ljudima – bolesni je poriv, morbidno je. I neljudski.

Njemu je ime Jukka, a prezime Ojala. Ili mu je, oboje, već tako bilo. Ne znam da li je još živ. Moguće je, ali ne vjerujem. Tada, kada smo razgovarali, imao je preko šezdeset. Sada bi trebao imati preko osamdeset, teških (hankala) i sumornih (ankea) godina, kako ih je pojasnio. Nemam načina da provjerim, mada bih volio znati dokle je dogurao istovremeno gurajući svoje godine i turobni život.

Jukka je bio, ili je još, Finac, državljanin Finske, živio je u Ilomantsiju, gradiću na srednjem istoku Finske, blago sjeveroistočno od Joensuua, gotovo na granici sa Rusijom, gdje smo i razgovarali. I bio je ortodoks, pravoslavac, ako je to nekome važno.

Ali Jukka nije bio rođen u današnjoj Finskoj. Rođen je u Kareliji, Karjali na finskom jeziku, pokrajini smještenoj na istočnoj granici Finske, odnosno zapadnoj granici nekadašnje i današnje Rusije. Za detaljnije razjašnjenje istorije ove oblasti, koja je zadokumentovana još od XIII vijeka podacima o stalnim vjerskim i administrativnim bitkama za ove krajeve između Švedske i Rusije, trajala je preko sedam stotina godina i okončana tek 1809. godine, mirom nakon Finskog rata sa Rusima, treba mnogo više prostora. Ali se u najkraćem može reći da je Karelija, nekada, 1617, kao i država Finska, pripadala Švedskoj, pa je dijeljena sa Rusijom, pa je, opet, pripajana Švedskoj, da bi, 1721, po Novogorodskom miru, Uudenkaupungin rauha, veći dio teritorije ove oblasti, kao i teritorija Finske, pripao Rusima. Finska je tek 06.12.1917. godine postala nezavisna država, ali ne zadugo. Tadašnji Sovjetski Savez, 1939. godine, ponovo je napao Finsku i nakon Zimskog rata (Talvi sota), Moskovskim ugovorom o miru 1940, najveći dio finske Karelije, Karjale pripojen je SSR-u, Savezu Sovjetskih Sicijalističkih Republika.

Kao i 1617, kada su, nakon Mirovnog ugovorom iz Stolbova, veliki dijelovi ruske Karelije ustupljeni Švedskoj, i kada su stotine hiljada stanovnika tog područja prebjegli i emigrirali u Rusiju. Isto, samo u suprotnom smjeru, dogodilo se i 1940, kada se preko 400.000 ljudi, gotovo cijelo stanovništvo, sada su to većinom bili Finci, moralo preseliti u Finsku. Dio istočne Karelije, krajem 1944, ponovo je pripojen Finskoj, ali se Finci nisu mogli vratiti na svoja imanja i svoje domove. Kod stalno iseljavanog stanovništva ostale su teške izbjegličke traume, posebno u područjima oko gradova, koji su trajno ostali u sastavu tadašnjeg Sovjetskog Saveza, današnje Rusije, među kojima je bio i Vyborg, Viipuri, nekadašnji glavni grad finske Karjale ili evropske Karelije.

Prebogata istorija ovog dijela Evrope učinila je puno, i previše, pa je vlastite građane selila osam puta, čak osam puta, tamo i ovamo, iz jednog kraja u drugi, pa opet tamo i nazad, i konačno ih učinila vječnim izbjeglicama bez šansi za njihov povratak u zavičaj.

U jednom od tih osam prisilnih preseljenja među izbjeglicama bio je i Jukka Ojala. Teško pristade da započne svoju turobnu izbjegličku priču, ali kada je započeo, bilo je očito da je to činio rado, izgledao je kao da se ispovijeda. Nije doslovce, ali je bilo približno:

Nje sjećam se, pričaše Jukka, ničega što bi moglo objasniti razloge zašto nam je naređeno da se svi, cijela porodica, spakujemo i spremimo za polazak. Samo se sjećam da su roditelji moga starijeg brata, mlađu sestru i mene, djeda i baku, očeve roditelje, natovarili na zaprežna kola, smjestili na mekane zavežljaje u kolima i da smo rano ujutro krenuli nekuda. Putovali smo cijeli dan i narednu noć i u sljedeće rano jutro dovezli se dovde u Ilomansi.

Ovdje sam nastavio rasti i odrastao, nastavlja Jukka, školu sam završio, oženio se, djecu podigao, prvu unučad pomilovao, život proživio i roditelje sahranio. Sve sam imao, ali mira nisam dobio. Proganjala su me sjećanja iz ranog djetinjstva, svega sam se prisjećao, sjećao sam se kuće u kojoj smo se rodili i odrastali i iz nje protjerani, sjećao se jezera u kome smo se kupali, mjesta i dječijih igara koje sam igrao sa bratom i sestrom. Vremenom, ubrzo sam silno poželio da odem tamo i nađem to mjesto, da nađem našu kuću, da zaplivam u jezeru pored kuće i da se smiren vratim ovoj novoj kući. Porodica se čudila mojoj želji, majka je uvijek šutila, a otac me odvraćao od namjere da odem u Rusiju, jer se to još nije ni moglo lako. A i ljudi su se uvijek bojali te velike snažne sile s kojom su vijekovima bili u nekom sukobu ili ratu. Rusija je za Fince uvijk bila Iso Karhu, Veliki Medvjed. Otac mi je dao sve informacije o selu, nostalgično i detaljno je opisao krajolik gdje se nalazilo malo selce s nekoliko kuća, smješteno na istočnoj obali jezera Yustozera, Юcтoзерo na ruskom jeziku.

Krajem 1963. godine, prisjećao se Jukka, Urho Kaleva Kekkonen, dugogodišnji predsjednik Finske, posjetio je Sovjetski Savez. U rezidenciji moskovskog regiona Zavidovo, ugostio ga je tadašnji svemoćni prvi sekretar Komunističke Partije Sovjetskog Saveza Nikita Sergejevič Hruščov. Satima su se, prvo, slikali pored trofeja mrtvog mrkog medvjeda kapitalca, koga je ubio strastveni lovac i predsjednik Finske Urho Kekkonen, a zatim su dugo i detaljno razgovarali i pregovarali o interesima i uspostavljanju privredne i druge saradnje dviju zemalja, koja je, usput, bila vrlo bliska i uspješna sve do pada Berlinskog zida i Sovjetskog Saveza, 9. novembra 1989. godine. Nakon tih razgovora svi su Finci, rođeni u Kareliji, Karjali, mogli posjetiri to područje i slobodno obilaziti mjesta rođenja.

Od tada je bilo prošlo dvanaest godina, odlučio sam da posjetim rodni kraj. Pripremio sam se i krenuo na put, govori Jukka. Putujući po uputama oca, uglavnom pješice, ponekada sam imao sreću da naiđu neka zaprežna kola, u njima bih s ljudima popričao i na finskom i ruskom jeziku, dobijao nove upute za nastavak puta, uljudno se opraštao na rastanku i konačno došao blizu jezera. U pustom i nenaseljenom kraju jedva sam našao jednog starijeg sagovornika i zamolio ga da me uputi do naselja u kome sam se rodio. Čovjek je bio nedruželjubiv, namrgođen, pa mi je, potpuno nezainteresovano, pokazao rukom pravac u kojem trebam ići prema jezeru i bez pozdrava otišao svojim putem. Bio je mjesec juni, toplo vrijeme, sunce je žeglo i najavljivalo dugi i vreli dan, pred skoru dolazeću  dugodnevicu u čijoj se ponoći jedva nazire podjela dana i noći, kada noćne tame nikako nema, pa svih narednih sati mogu, podvukao je Jukka, mogu tražiti rodnu kuću. Kretao sam se oprezno po crvenoj prašini, očito, malo i rijetko korištenog javnog puta i napeto razgledao proplanke između grupisanih stabala bijelog bora i omanja polja prekrivena zelenim, još nedozrelim klasjem pšenice.

Primicao sam se jezeru, završava Jukka, ali mi ništa nije bilo jasnije, ništa nisam prepoznavao, nigdje kuće, nigdje objekta. Ni životinje ni čovjeka. Ništa. Razgledam, vrtim se u krug, vraćam unazad. Nijedna slika u vidokrugu krajolika ne znači mi ništa. Odjednom, ugledam malo uzvišenje, malo brdašce, položeno je u ravnici pored jezera, iako nevisoko, bilo je upadljivo. Stani! Stanem. Razgledaj! Razgledam. I sjetim se da smo, brat, sestra i ja, često boravili na nekom brdašcetu. Ne njemu je bio jedan veliki bor, ispod njega smo skupljali šišarke i po cijeli dan se igrali, kopajući crvenu zemlju i gradeći naše male uske i kratke puteve. Idi gore! Idem. Gazim kroz zelenu pšenicu i idem nagore na brdašce. I njegov donji dio je zaoran i obrastao pšenicom. Uđem u grmoliko rastinje, popnem se na vrh. Nema bora, ali vođen predosjećajem razgrnem granje i nadam se da ću naći neke tragove. U rastinju otkrijem panj! Ugledam plavičastu ravnu površinu panja zaostalu nakon sječe stabla bijelog bora, prečnika pedesetak centimetara. Stanem na njega kao na postolje i počnem se okretati da razgledam okolinu. Okolo su borovi, grupe velikih granatih stabala bijelog bora. Ispred njih, nanizani prema meni, izrasla su stabla breza, lišće im treperi na vjetru, povremeno prevrnuto na donju stranu svjetluca kao srebrenkasti listovi bisera, okolo svuda jednolična površina tamnozelenog nezrelog klasja pšenice. Pogledam prema jezeru i učini mi se kao da je na jednom mjestu pored obale iz zemlje izronila kuća! Haluciniram li? Vidim kuću, brvnaru od smeđih greda od tankih mladih borova, vidim kameni dimnjak na bočnom zidu ozidan vani s ložištem u kući, vidim krov od tesanih borovih daščica, vidim prozore, vrata su na drugoj strani, vidim ogradu, drva za zimu. To je to mjesto, tu je bila moja kuća! Bože, jesam li zdrav? Da ne ludim?

Spustim se s brdašceta i krenem u pravcu gdje mi se prikazala kuća, nastavlja Jukka. Teško gazim po gustoj pšenici, ne mogu da podižem noge. Vučem ih, a iza mene se diže crvena prašina. Kada sam došao do mjesta ka kome sam krenuo, uhvatila me panika, trese me groznica. Došao sam da nešto nađem, ali šta? Mora biti nešto! Gazim stabljike pšenice i nogama razbacujem zemlju. Kao kokoška, što nožnim kandžama rovi, razbacuje zemlju na sve strane i čeka crva ili glistu, i ja uporno rujem i čekam nešto. U crvenoj zemlji ugledah komadić crnog kamena, granita! Isti onaj od kojeg je bio sagrađen dimnjak. Nastavih roviti još brže i domalo ugledah još jedan, pa još jedan. Sada ih imam već pregršt. Grozničavo ih kupim, odlažem i tražim nove. To je ono što sam tražio! Našao sam dio dimnjaka, dio kuće, dio svoje prošlosti koja me godinama proganjala. U tim iščeprkanim ostacima kamena sve je bilo moje.

Oblio me je znoj, ne od vrućine, već od uzbuđenja. Nisam se okupao u jezeru. Nisam smio, onako uznemiren, utopio bih se. Smirio sam se, vratio se istim putem i zatim otputovao kući.

Ubijeđen sam da sam toga dana doživio reinkarnaciju svoga zavičaja, pa sada mogu i umrijeti, zaključio je svoju priču Jukka Ojala, moj poznanik iz Ilomantsia u Finskoj, Finac, doživotni prognanik iz Karelije, Karjale, Evropejac i Evropljanin.

Koliko li je sličnih ili istih priča u ovom modernom svijetu danas?

I meni moj zavičaj ima ljudsku širinu i toplinu, koju ja, kao i svi drugi prema svom zavijčaju, osjećam u sebi i na svoj način. Kao što nema identičnih stvari, zbivanja i radnji, tako nema ni istih, identičnih ljubavi.

Moj zavičaj je i ono cijelo prostranstvo od Suhodola u Oborcima, kod Donjeg Vakufa, sela moje najbliže rodbine s očeve strane, u kome sam i ja rođen, pa do sela moje najbliže rodbine s majčine strane, u kome je rođena i odrasla moja majka. Razdaljina od jednog do drugog sela nije velika i prevaljivala se suhodolskim putem strmo niz hendek, do oba harema, pa onda nalijevo, uskom krivudavom stazom do pored ogradu lijevog harema, pa dalje krivudavim putem, sve kroz šikaru do obala Oboračke rike. U posjetu svojim prijateljima, roditeljima moje majke, očeva rodbina obično je išla pješice. Rjeđe, ili samo u posebnim prilikama, kada je bila svadba, recimo, jahali su lijepo osedlane konje. Ako je bila neka obična posjeta, ili dženaza, jahalo se na konju, na velikom, širokom i grubom drvenom samaru, sjedeći postrance.

Do odredišta, kuće u kojoj je majka rođena, trebalo je oko sat i pol normalnog pješačkog hoda, mada se ni konjima nije moglo ići mnogo brže, jer oni, koji su išli ispred i vodili konja, ili su išli iza njega, nisu mogli ići brže, a stalno trčkaranje pješaka za konjem bilo bi prenaporno, zapravo, neizdrživo. Po nepisanom, ali krutom običajnom pravilu, dedo Hajder, očev otac, uvijek je jahao konja. Na sedlu bi se dostojanstveno isprsio s pogledom naprijed, ali ako je konj bio osamaren, i on je sjedio poprečno na samaru, obješenih nogu na jednu stranu, jer je preširoki samar žuljao između butina i nije bilo ugodno jahati dugo vremena široko raskoračenih nogu, na drvenom ramu samara, namijenjenom za konjske tovare, a ne jahanje.

Nena Fata, očeva majka, iako krhka, kasnije još i oronula starica, nikada, ili ja to nikada nisam vidio, nije jahala konja. U ovom kraju, kao i mnogim krajevima šarolikog tradicionalno ukoričenog Balkana, privilegovani muževi svih slojeva, vjera i nacija su jahali, dok su žene odgajane i pripremane za jednu od mnogih kasnijih ženskih obaveza, da vode ili prate konja na kome  njihov muž jaše. Da bi žena bila uspeta u sedlo ili samar konja, a muž da pješači i vodi povodac ili prati konja, morala je biti, gluho bilo, već smrtno, ali i vidno, bolesna.

U onom poretku pješaka vodiča i jahača na konju, koji su iz nekog razloga pošli u goste majčinoj familiji, negdje na sredini puta do njenog rodnog sela, jednoličnim hodom dolazilo se na desnu usputnu obalu Oboračke rike, gdje se u šumarku guste i neprohodne šikare gloga, lijeske, zakržljale bukve i graba, nalazio mali potočni mlin, dedino vlasništvo. Zapravo, mlin nikada nije bio njegovo gruntovno vlasništvo, jer to po zakonima nijedne države u kojoj je dedo živio, a živio je u sedam država. Podsjećam se, važno je to za njegov život i živote ljudi na ovim prostorima, da je moj dedo Hajder rođen je 1892, u Otomanskom carstvu, svojoj prvoj državi, u državi, koja je, još od 1463, vladala ovim prostorima, ali je Bosna i Hercegovina, od Berlinskog kongresa, 1878. godine, bila pod upravom druge, Austrougarske carevine, pa je, nakon aneksije Bosne i Hercegovine, 1908, dedo je nastavio život u Austro-Ugarskoj, svojoj novoj, drugoj po redu, državi. U njoj je živio do povratka iz Prvog svjetskog rata, kada su ga, ne pitajući nizašta, prvo mobilisali i poslali u Prvi svjetski rat, a onda po demobilizaciji, 1918, preselili u Kraljevinu Srba Hrvata i Slovenaca. Ubrzo, već 1929, ponovo su ga uselili u novu monarhiju, sada Kraljevinu Jugoslaviju, onda ga preselili u nezavisnu Neovisnu Državu Hrvatsku. U toj tvorevini preživio je Drugi svjetski, a svoj drugi rat, nakon čega mu je bilo svejedno u koju i kakvu će ga državu sada preseliti, useliti, iseliti i upisati. U Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji živio je do 1963, a onda su ga, već u poznim godinama, ponovo preseljavali i smjestili u njegovu sedmu državu, Socijalističku Fedrativnu Republiku Jugoslaviju. U njoj se dogodilo njegovo zadnje preseljenje, mlad, u svojoj 74 godini, preselio je na Ahiret.

I uvijek je koristio isti mlin, koji nikada nije mogao biti u negovom privatnom vlasništvu, pošto su voda, šuma i šumsko zemljište, kroz koje je ri(je)ka proticala, uvijek bili u državnom vlasništvu. Dedin mlin i sve oko njega, bili su državni. Mnogo godina kasnije, od dana kada je izgrađen mlin, kada je došao socijalizam, sve što je bilo državno postalo je društvena imovina, što je značilo da se ni dedin mlin, ni površina koju pokriva mlin, opet nisu mogli prodavati, niti su mogli postati privatno vlasništvo, već je sve bilo društveno, jedino je dedo imao prednost da ga koristi, da ga uživa, kako to kaže državna imovinsko-pravna terminologija.

Cijeli mlin, mala, spretno izrađena brvnara, vodeni žljeb izdubljen u desetmetarskom trupcu crnog bora, mala ustavna rampa za vodu, dva okomita vretena i dva drvena točka od grabovine sa velikim lopaticama, ispod mlina, dva drvena duboka koša za žito i četiri velika kamena točka, koji su, postavljeni dva i dva, jedan na drugom, donji statičan, a gornji pokretan i pričvršećn za rotirajući točak sa lopaticama, unutar mlina, i veliki kantar za vaganje žita i brašna, obješen o poprečnu gredu iznad vrata, godinama su mljeli i vagali razna žita i bili su dedino stvarno, priznato vlasništvo. Po onim i novim zakonima vlasnik je mogao sve to razgraditi, razvaliti, raznijeti i odnijeti kući ili napraviti mlin na nekom drugom mjestu na kome je, takođe, morao dobiti dozvolu od države, ali nikada nije mogao reći da su zemlja na kojoj je mlin, obale ri(je)ke i voda ispod mlina, njegovi. Sve države koje su bile, pa prošle u dedinom životu, svih sedam, naplaćivale su porez na osnovu katastarskih knjiga uvodeći ga, ne kao vlasnika, već kao korisnika, prvo državnog, a kasnije društvenog dobra.

Kako god bilo, mlin su zvali Hajderov, a za nas iz porodice bio je dedin mlin.

Prolazeći pored mlina u jednom ili drugom pravcu, s razlogom ili bez njega, članovi porodice obavezno su svraćali do mlina da bi od puta predahnuli ljudi i konji ili da se provjeri da li je u mlinu, i oko njega, sve na svome mjestu, da li voda dotiče kako treba, da li je drveni žljeb otvoren ili zatvoren, da li je veliki drveni točak dobro položen i stoji li uspravno, da li su kameni točkovi na mjestu, melju li uredno žito, pada li zrnevlje iz koševa u centralni otvor na rotirajućem kamenu, je li brašno sitno ili krupno samljeveno. Ako je bilo grešaka i štete to se popravljalo, pa tek onda nastavljalo putovati prema cilju tog putovanja.

Od mlina bila je utabana uska šumska konjska staza, koja se za petnaestak minuta hoda, utapala u široki lokalni makadamski put, što je dalje vodio, lijevo uz, a desno niz, cijelu Oboračku riku, uglavnom kroz muslimanska sela i zaseoke, dok su po usputnim padinama i manjim strminama bila nepravilno raspoređena manja pravoslavna sela. Blatnjavi ili prašnjavi kolski putevi, zavisno od godišnjeg doba, izranjali su iz svakog sela i zaseoka povezujući ih sa glavnim makadamskim putem uz i niz ri(je)ku. Katoličkih sela u ovom kraju nikada nije bilo, a poneka katolička porodica nakratko se doseljavala sa državnim činovnikom, koji je bio ili željezničar ili šumar ili školski učitelj i odseljavala se kada je glava njihove porodice dobio novo državno rješenje za službovanje u nekom drugom mjestu.

Nazivi sela u ovom kraju izvedeni su, najčešće, iz prezimena stanovnika koji ih naseljavaju, tako da je uvijek bilo jednostavno saznati koje prezime neko nosi, ako se zna u kom selu ili zaseoku taj živi, ili se po nazivu sela moglo pretpostaviti koje prezime nosi stanovnik, pa čak i kojoj porodici pripada. Zato se momci, najčešće, nisu ženili, niti su se djevojke udavale u sela i zaseoke u kojima su rođeni, jer su suseljani najčešće bili i rodbinski međusobno povezani. Partneri za brak traženi su u susjednim, daljim ili bližim selima, očijukalo se i udvaralo na brojnim tradicionalnim, uglavnom, vjerskim teferičima i proslavama ili privatnim sijelima i prelima. Ašiklije su pendžerali noću, muški se hvalili pričama o penjanju na djevojačke prozore, krali su djevojke, djevojke su vraćale neželjene svatove i nevoljene prosce. Ali su nakon udaje, po strogim običajnim pravilima kod svih i u svakom selu, ostajale bez prava na povratak svojima, a kao udate mlade nastavljale su živiti po običajima i pravilima nove sredine, koja su, istina, bila vrlo slična, ali ma kako da su sela bila blizu, nikako nisu bila ista.

Ženidbenim miješanjem mladih nastajale su i nove čvrste rodbinske veze, koje su doprinosile sve većoj upućenosti na zajednički život ovih stanovnika, osnaživši njihovu međusobnu životnu uvezanost nastalu vijekovima ranije. Ispomagali su jedni druge u životnim teškoćama i saučestvovali u doživljenim tragedijama, pomagali su komšije u teškim poljoprivrednim radovima u rano proljeće i kasnu jesen, posebno, što se smatralo običajem i tradicijom, ali i obavezom i neporecivom zadužbinom prethodnih generacija. Kako nikada i nigdje život nije jednosmjeran i jednostran, tako nije bio ni u ovom kraju, pa je, uprkos upućenosti jednih na druge da sarađuju i da se međusobno ispomažu, isti život ih je učio i podsticao i na međusobni rivalitet, kako susjednih seljana pojedinačno, tako i cijelih sela ili zaselaka klektivno. Jedni drugima pripremali su bezazlene smicalice i šaljive dosjetke, pričane su istinite šaljive i izmišljane podrugljive priče o susjedima, nerijetko i rođacima, koji su, pokatkad, prerastali u svađe i sukobe i ponekada završavali bezazlenim, ali i onim teškim tučama sa stravičnim ubistvima. Razlozi i povodi bili su različiti, najčešći bezazleni, bilo da je tuča za djevojku, tuča za učinjenu štetu na usjevima koju su počinili nečija stoka ili djeca. A i ubistva, čak i svirepa, kao i svuda na Balkanu, najčešće su se dešavala radi malo kvadrata opore zemlje ili nejasne međe, koja je trebala označaiti granicu zemljišnih posjeda između vjekovnih susjeda, nerijetko rođaka, čak i rođene braće.

Komšije Srbi, pravoslavci, i Muslimani, muslimani, u ovim selima vjekovima su izbjegavali da jedni drugima daju povod i za najmanji nesporazum, a kamo li za svađu ili sukob. Jer da nije bilo tako bilo bi nemoguće da zajedno žive sve do ovog posljednjeg tragičnog rata. Djeca su učena i pripremana da sa komšijama, posebno sa onima druge vjere, moraju živiti u slozi i paziti na njih više nego na suseljane i rođake. Muslimanska i pravoslavna sela bila su prostorno uređena i raspoređena u skladu običajima i ustaljenom načinu života i kulturološkim kriterijima oba naroda, s pisanim i nepisanim pravilima nacionalnih tradicija i religija. Sela su imala prostornu bliskost, ali su istovremeno bila raspoređena tako da se nisu međusobno doticala i nije se, uglavnom, moralo prolaziti kroz jedno selo da bi se došlo u ono sljedeće iza njega. Svako selo imalo je, uvijek loš, ali svoj, kolski izlaz na centralni makadamski put, kojim se niz Oboračku riku odlazilo i uz nju dolazilo. Religije su ispovijedane slobodno i izučavane neometano, a nacionalna tradicija se održavala i produžavala intimnim porodičnim svečanostima ili javnim odmjerenim manifestacijama, teferičima, slavama, seoskim prelima i sijelima. Svjesni prezasićenosti istorije svog i svih naroda, seljani su bili opreni i u razgovoru su pazili da se pred komšijama druge vjere i nacije često ne pominje i ne veliča istorija vlastitog naroda, a posebno su pazili da se ne vrijeđa istorija onog drugog. Kada se i analizirala bliža i dalja istorija, što su povremeno činili najstariji pojedinci ili starješine porodica, posebno pred najavu i predviđanja onih velikih svjetskih događaja, i tada su bili svjesni da su, svi oni, baš svi ovdašnji ljudi, nedorasli da nešto promijene u strašnom nadolazećem vrtlogu vremena, koje čas dođe, pa ode, pa opet dođe i ponovo ode, odnoseći sa sobom svaku ljudsku sreću i donoseći nesreću, ostavljajući materijalnu, ljudsku i duhovnu pustoš. Svako je, potom, nastavljao živiti  sa svojom sudbinom, nas niko nikada nizašta nije pitao, a nama je u svakom selu i zaseoku uvijek bilo stalo samo da dišemo i živimo i preživimo sa svojim najbližima i komšijama, koje treba čuvati kao najrođenije, jer ako njegovu kuću sačuvaš danas, svoju si sačuvao sutra, govorio je moj dedo Hajder.

Nažalost, dedo nije zauvijek imao pravo. U posljednjem ratu i komšije su komšijama palili kuće, a ljudi protjerivani i ubijani da bi se nekome, ne znano kome, dokazalo da oni, vjekovne komšije, od toga dana ne mogu, niti trebaju da ne trebaju da žive zajedno. Na njegovu sreću dedo nije doživio ovaj posljednji rat, jer nije bio ni predodređen da ga doživi. Bio bi mu to treći rat u životu, a muškarcima je na ovim prostorima suđeno je da dožive dva rata.

 

U jednom od tih zaselaka, ispod brda zvanog Brižina, rodila se, odrasla i za udaju pripremila moja majka. (Fotografija: Fatih Hadžić)

Dok su kuće bile tamo gdje su sagrađene, u jednom od tih zaselaka, s kućama i štalama raštrkanim po gornjem dijelu poprilično strmog brijega, zvanog Brižina, do koga se od centralnog makadamskog puta moglo doći njihovim stalno prašnjavim ili blatnjavim ilovastim putem, zaseoku nazvanom po prezimenu njegovih stanovnika i najbliže rodbine moje majke, tu se rodila, tu je odrasla i za udaju spremila moja majka. Kuću i dio imanja dedo Huso, majčin otac, dijelom je naslijedio od svojih roditelja, a drugi dio je za velike pare otkupio od sestre. To je bilo neuobičajeno, jer su porodično nasljedsvo ženska čeljad tada, uglavnom, poklanjala muškim članovima porodice. Kuća je bila upadljiva i sa svih strana vidljiva, nešto zbog svoje veličine, ali više radi blještavo bijele fasade i vrlo lijepog izgleda. Bila je sagrađena sredinom devetnaestog vijeka u klasičnom stilu otomanskom gradnje. Prizemlje, magaza, čija je tadašnja i davnašnja prvobitna namjena bila držanje krupne stoke, krava, volova i konja, veličine deset sa deset metara, iz vremena mog prvog sjećanja, bila je ostava za poljoprivredne alatke, razne majstorske alate i ostava za zimnicu. Imala je četrdesetak centimetara debele zidove sazidane od pravilnih ploča ovdašnjeg kamena škriljca, za čovječiju visinu visokim stropom od tesanih hrastovih greda, dva omanja prozora s ugrađenim rešetkastim demirima i teškim hrastovim kapcima na jednoj strani i dvoja vrata na suprotnim stranama, kroz koja je mogao proći, nekada je to bilo veoma važno i životno potrebno, i najveći konj. Vrata su bila skovana od znatno lakše debele smrčeve daske, postavljena na kovački izrađenim jakim baglamama. Vrata su danju zatvarana poprečnim mandalom od grabovine, a noću su zaključavana teškim željeznim mandalom spuštanim sa sprata iznad, u kome se stanovalo. Nekadašnje jasle, u koje je davno polagano sijeno za stoku, najčešće mješavina slame i sijena, bile su skovane od smrčeve daske duž cijelog zida i nikada nisu bile otkovane, razvaljene i izbačene, jer su, nakon što je cijeli taj prostor prenamijenjen u magazu za zimnicu, pa su i jasle bile prenamijenjene i punjene slamom, a u najoštrijim zimama korištene kao sigurna ostava za povrće i voće.

U vrijeme zimskih februarskih školskih raspusta, često sam sa svojim najmlađim daidžom krišom odlazio u magazu, gdje smo bez dozvole uzimali, bolje reći krali, hladne, sa smežguranom korom, naoko ružne, ali svježe i ukusne ustajale jabuke i meni posebno drage kruške. Ispod donjeg zida i prozorskih otvora, gledano niz strminu Brižine, do donjeg kolskog puta, bila je mala zaravan na kojoj je nekada bio đubreluk, a kasnije prostor pretvoren u omanji vrt, u kome je s proljeća uzgajano povrće svih vrsta, jer je zemljište, po cijeli dan izloženo suncu i decenijama hranjenjeno stajnjakom, davalo najbolje povrtlarske plodovime. U jednom uglu daljem od vrata rastao je veliki, višedecenijski grm, trnjem prekriveni, sitnolisni šmanjak, ogrozd, s nevelikim zelenim bobicama, ljute kao čemer, ako su nezrele, i primamljivo slatkasto ljute, kada su zrele. Kako šmanjak počinje da zrije početkom jula, a zrenje traje do sredine avgusta, moji kasniji dolasci na ljetnje školske ferije sredinom jula svake godine, bili su uvijek obilježeni prvim danom berbe bobica u gustoj bodljikavoj krošnji grma i nemilosrdnim ubodima njegovih oštrih iglica po mojim nježnim, ali upornim dječačkim ručicama.

Cijeli vrtni prostor bio je oplemenjen prekrasnim crvenim mirisnim ružama, koje je nena Paša, majčina majka, zvala đulšećerke, mada je, vjerovatno, pravilno đulbešećerke. Bile su zasađene uz zid ispod prozora, oivičen dugim uskim, uvijek svježe okrečenim i lijepo poredanim komadima kamena, čije su se pažljivo uvezane grane, godinama propinjale i dosegle do vrha zida. Latice cvjetova tih mirisnih ruža, đulšećerki, pažljivo su ubirane, nena ih je kiselila u staklene tegle, rjeđe, jer ih je manje bilo, i u staklene flaše, češće, jer ih je više bilo, i zatvarala kukuruzovim klipom odgovarajuće debljine omotanim bijelom čistom krpom. Tegle i flaše ostavljala je na osunčane prozore da se tečnost blago zakiseli i sve uzrije, a onda se od njih pravio himber, mirisni sok, uglavnom ili jedino, u vrijeme kada su dolazili ugledni ili posebno važni gosti.

Gornji sprat kuće, zvao se gornji boj, bio je namijenjen za boravak i stanovanje, uređen u skladu s potrebama porodice, ali prvenstveno mogućnostima vlasnika da, prvo izgradi, a kasnije, ako ima sredstava, preuređuje prostorije prema trenutnim potrebama. Raspored prostorija u ovoj kući bio je vrlo praktičan i netipičan za kuće iz tog vremena, ali je i kuća u kojoj se rodila i odrasla moja majka, imala dva ulaza i dvije verande. Jedna veranda, ona glavna, muška, imala je ulaz iz glavnog dijela dvorišta, u kome su bili svi ostali ekonomski objekti, štala, hambar za žito, čardak za sušenje klipova kukuruza, ostava za alat, kolara za smještaj drvenih kola i slično. U tom prostoru su se, obavljajući teže poslove, uglavnom kretali muški članovi domaćinsva ili su u taj dio dvorišta, avlije, ulazili nepoznati stranci. U vrijeme kada su se žene krile od pogleda nepoznatih muškaraca, ili onih koji koji nisu u krvnom srodstvu, žene su rijetko stupale u kontakte s nepoznatim strancima, a kada su to činile iz prijeke potrebe, prekrivale su glavu i lice prozirnim zarovima ili su bez kontakata iz dvorišta u kuću ulazile na ovaj ulaz. Od, kamenom popločanog ulaza, kroz teška hrastova vrata, uz borove stepenice, basamke, preko široke verande s borovim podovima, ulazilo se u centralni dio kuće u kome se nalazilo ognjište i pravilno raspoređeni ulazi u druge prostorije kuće. U dvorištu, odmah uz vrata štale i obližnjeg hambara, nalazilo se ogromno stablo višedecenijskog oraha, koji je toliko dominirao cijelim prostorom, praveći široki i duboki hlad, čija slika uvijek oživi pred očima i uvijek pri pomisli na prijeteće upozorenje starijih da se nikada ne smije zaspati u hladovini oraha, jer postoji opasnost da se dobije prehlada i od posljedica te prehlade naprasno umre.

Na suprotnoj strani od ulaza iz prve verande nalazila su se vrata i izlaz za suprotnu, drugu, žensku verandu, koja je imala i stepenice, basamke, i stepenišna izlazna vrata, što su vodila u znatno manji dio dvorišta, avlije u kome su boravile ili se družile žene, a koristile su ovaj ulaz i verandu za izlazak u izdvojeni, ženski prostor avlije To je praktično značilo da su žene iz ove kuće, u nekadašnja vremena, znatno prije rođenja moje majke, ako im je bila namjera da izbjegnu susret sa muškim osobama ili da ih ne vide, mogle veoma brzo iz muškog dijela dvorišta, drvenim stepenicama, basamcima. kroz koji se u kuću ulazilo, ili izlazilo, mogle neviđene i neprimijećene kretati iz jednog dijela kuće ili dvorišta u drugi, željeni dio. Obje verande su bile prozračne i duž cijele vanjske bočne strane ograđene drvenom ogradom i rešetkastom gustom mrežom od lijepo obrađenih jelovih letvica, mušepcima, kroz koje se iznutra moglo vidjeti vani, a da se ne bude viđen.

Na kraju prve, velike verande, bila je abdesthana namijenjena za uzimanje abdesta, obrednog vjerskog pranja prije svakog namaza, jedne od pet obaveznih dnevnih molitvi muslimana. Bila je jednostavno, ali i praktično uređena. Podovi i svi zidovi bili su od debelih hrastovih dasaka, lijevo od ulaza bilo je, opet, od dasaka, skovano drveno postolje, kao današnji umivaonik, s otvorom za umivanje pokriven kosom daskom skovanom nadolje i ne do kraja, kako bi voda slobodno curila i padala dolje na slobodnu površinu dvorišta pored zida kuće. S desne strane bio je postavljen bakreni ibrik ili zemljani bardak stalno napunjen vodom, koju je obavezno punio posljedni korisnik abdesthane, bilo da je uzimao abdest ili se okupao. Hrabriji i izdržljiviji, ali mlađi i rijetko, u ovoj svojevrsnoj kućnoj kupaonici kupali su i u hladnijim danima, pa čak i zimskim danima. Ali kupanje zimi, uglavnom se obavljalo u jednoj manjoj unutrašnjoj prostoriji, na kamenom popločanoj površini, metar sa metar, smještenoj u uglu prostorije, koja se mogla zagrijati običnom malom limenom pećicom, furunom.

Na kraju tog hodnika, nalijevo i nasuprot od abdesthane, bio je nužnik, hala, čiji je izrezani trokutasti otvor bio početak dužeg odvodnog drvenog sanduka, kanala, kao drveni kanalizacioni odvod, što je vodio u prizmu skovanu od borovih dasaka, odvedenu tridesetak metara dalje, dolje niz Brižinu, u oranicu ispod kuće, do nevelike jame u koju su se sabirale i slijevale kišnica i fekalije iz nužnika, a onda su povremeno u rano proljeće i po potrebi, odlagane na oranicu kao gnojivo. Odvod fekalija omogućavao je prirodni pad i popriličan nagib odvodnog sanduka, znatno potpomognutim stalnim spiranjem vode. Začepljenje se, ipak, povremeno dešavalo, posebno zimi, ali je uspješno i rješavano zalijevanjem većih količina vrele vode. Rijetko je bilo potrebno otkopvanje, raskivanje i direktno čišćenje kanala.

Od glavne, velike sobe za stalni boravak, ovu veliku verandu dijelio je zid u koji je bio ugrađen neprimjereno veliki stakleni otvor, ne prozor, već otvor metar sa metar i pol, čija funkcija je bila, sada mi je jasno, da danju u sobi obezbijedi više svjetlosti, a noću da lampom iz velike sobe omogući osvjetljavanje stalno prometne verande. Dva su razloga radi kojih se dobro sjećam ovog prozora, dnevnog svjetla i noćnog osvjetljenja.

Prvi je  lijepo sjećanje na prekrasnog i plemenitog psa, mješanca, snježno bi(je)le duge oštre dlake po kojoj je, ikavicom rečeno, dobio ime Bilov. Sada to znam, tada nisam pojma imao, da je nevjerovatno podsjećao na bijelog pirinejskog planinskog psa, koji je vijekovima služio za čuvanje stada i imanja, ali biće vjerovatnije da je u njegovim venama teklo još malo krvi njegovih predaka i rođaka iz Tibeta i Azije, koje su na naše područje doveli Turci da im čuva stada i kuće, nazvavši ga jednostavno ovčarski pas. Mnogo je djece, nejači, prohodalo i učinilo prve korake hvatajući se za njegovu dugu dlaku, vukli su Bilova i zajedno padali na zemlju, a onda bi on, kao po naređenju, legao postrance, a djeca bi polegla na njega kao na meki bijeli vuneni dušek. Mirno bi ležao, dahčući klatio je i dalje svoj dugi rumeni jezik i gledao pametnim crvenkastim očima, čas u dijete, čas u majku ili nekog drugog odraslog što pazi da se djetetu nešto ne dogodi.

Naš pas Bilov bio je, vjerovatno, potomak, pirinejskog planinskog psa:

Moloss klub Zagreb

Bilov je danju i noću uredno obavljao svoju obavezu čuvara dvorišta, kuće i čeljadi, a pred spavanje, gotovo svako veče, nakon uzimanja redovnog obroka, penjao se u veliku verandu, dolazio do prozora na zidu, što dijeli veliku verandu i veliku sobu, i iz mraka gledao šta se događa u sobi. Svjetlost iz sobe obasjavala je samo njegovu veliku bijelu glavu, naprijed obješene smeđkaste uši, stalno otvorena usta i veliki jezik, što se, kao donja kazaljka na satu, stalno klati na jednu, pa na drugu stranu i pametnim očima stalno je gledao u unutrašnjost sobe. Glavu je pokretao samo onda kada bi se neko pokrenuo u sobi, pratio bi ga pogledom i ako bi slučajno krenuo prema vratima za verandu, Bilov bi odskočio, otišao do vrata očekujući da se ona otvore i da, mašući repom, na verandi pozdravi pridošlicu. Gotovo sva djeca su s velikim uživanjem, samo ako smo imali priliku i ako nas stariji nisu otjerali da idemo ranije na spavanje, prilazili smo prozoru, i kroz staklo, kao, milovali Bilova, preko stakla nosili ručice s jednog kraja na drugi kraj prozora, a Bilov je to shvatao kao igru, plazio bi svoj dugi jezik, pratio naše kretnje i lizao staklo gdje se nalazila naša dječija ručica. Muškarce je zabavljala naša igra i radovao naš neopterećeni dječiji smijeh, ali su se žene ljutile, jer je sutra trebalo iznova prati prozor zaprljan našim rukama, s jedne, i jezikom Bilova, s  druge strane stakla.

Ne znam, i volim što ne znam, kada, gdje i kako je Bilov umro. Nikada nikoga nisam pitao i neću pitati.

Drugi razlog radi koga se dobro sjećam ovog prozora, a i danas me podsjećanje prožima nelagodom, bilo je groblje, koje se nalazilo na vrhu Brižine, nasuprot velike verande, na čijem horizontu su se vidjeli uspravni i pognuti, stari i novi, veliki i mali nadgrobni nišani, bašluci, koji su, što sam ih više gledao, sve više podsjećali na okamenjene figure velikih i malih ljudi, sa velikim i malim glavama. Ponekada sam poželio da rešetkasti mušepci prekriju vidik prema vrhu Brižine i groblju, ali to nije bilo moguće, jer oni su zatvarali vidik samo spolja verande, kako bi se sakrilo ono što je unutra.

Veranda na suprotnoj strani kuće bila je manja, upola kraća i zvali su je ženska, a njeno glavno obilježje, pored već rečenog, bio je ugrađeni prostor kao ormar za ostavu, dolaf, u kome su odlagani, od lanenenog platna tkani i vunom ispunjeni dušeci, jorgani i jastuci i sva posteljina na kojoj se spavalo. Ova veranda ostala mi je u sjećanju po toj posteljini, koja je, nakon cjelodnevnog prozračivanja, odlagana u hladovinu i usred ljeta je bila hladna, uuuuuuuuh, prehladna. Prostirana je po podu, a kada se u nju legne trebala je, činilo se nejakom djetetu, vječnost da se zagrije. Mi, djeca opirali smo se naslijeđenom pravilu da prvi i rano idemo na spavanje ili smo moljakali starije, majku posebno, da legne sa nama da zajedno ugrijemo posteljinu. I na ovoj verandi nalazio se i drveni umivaonik, abdesthana, prostor za umivanje i religiozno pranje, ali su ga nekada koristile samo žene. U ovom prostoru se i dalje umivalo, a mi, dječurlija, uobražavajući da smo odrasli i da možemo sve šta čine i odrasli, sami smo se verali do abdesthane i umivali, prali ruke, a oni malo veći, uzimali su i abdest, sve dok neko, što je bilo često, nije razbio zemljani tamnosmeđi bardak. Galama i prijetnja odraslih, a ponekada i batine, bili su sastavni dio gotovo ritualne govorne predstave tokom sakupljanja krhotina bardaka i njegove brze zamjene novim.

U sve bardake u kući ulivana je čista i svježa voda iz fučija, ovalnih drvenih posuda izrađenih istom tehnikom kao i drvena burad, s rupom odozgo da se lakše može uliti voda i rupom sa strane da se voda može lakše izlijevati, začepljene drvenim čepom, najčešće od lijeske, zapremine desetak ili dvadesetak litara. U verandi se uvijek nalazilo po nekoliko punih fučija čiste pitke vode, nalivenih na točku, vrelu, oko pola kilometra udaljenog od kuće, svakodnevno i po nekoliko puta dopremanih na samarima vlastitih konja.

Ako je bilo sreće da na visokoj Brižini nepredvidiva priroda podari podzemnu vodu, u dvorištima ovdašnjih kuća, obično u ženskom dijelu dvorišta, avlije, nalazili su se bunari. Tim zemnim darom porodica iz kuće moje majke bila je nagrađena samo u neko davno i ograničeno vrijeme, koje niko od tada živih nije zapamtio. U gospodarskom dijelu dvorišta, avlije, nasljednici su, ipak, sačuvali bunar u kome je nekada bila, pa nestala, voda, radi sigurnosti dobro su ga osigurali da neko ne nastrada u njegovoj dubini, ogradili ga, prekrili i okovali daskama, uz silnu želju i neprekinutu nadu da će se jednoga dana u njemu ponovo pojaviti voda. Za moga života to se još nije dogodilo, a bunar još postoji i čeka nestalu voda da ponovo popuni mračnu dubinu i ispuni duše nas živućih.

Od tog bunara penjalo se uz stepenike, basamke, do glavne verande, pa kroz nevelika vrata ulazilo se u centralni prostor gornjeg sprata kuće u kome je s lijeve strane, odmah uz sredinu zida glavne sobe, kamenim pločama ozidano i glinom dobro premazano ognjište, veličine metar i pol sa nepuna dva metra. Za krovne rogove krovišta iznad ognjišta bila je učvršćena verižnjača, za nju su bile pričvršćene verige, podesivi lanac sa kukom na kraju na koju se kačila drška velikog ili malog kotla u kome se kuhala voda, varilo jelo ili prokuhavalo svježe muženo mlijeko. Na ognjištu je uvijek bilo nekoliko sadžaka, kružnih kovački izrađenih željeznih prstenova različitih veličina, postavljenih kao tronožac, ispod kojih se žaračem, mašama, stavljala žeravica, a na njih različite posude od keramike, alimijuma ili bakra za kuhanje i pripremu jela. Visoki čađavi crni krov bio je od drvene smrčeve šindre iz čijih otvora su uvijek šikljali oblaci sivog ili crnog dima sa ognjišta.

Od jednog do drugog kraja Balkana i u različitim istorijskim periodima ognjište i sadžak imali su razna magijska tumačenje i pridavala im se, sadžaku posebno, svakakva magijska moć. U selima, koja su predmet ove priče, čim su počinjale padati prve kapi kiše ili je počela grmljavina, naročito ljeti, sa ognjišta uziman je najveći sadžak i prevrtan s nogarima nagore, ostavljan je u dvorište, avliju, podalje od kuće, kako bi se kuća zaštitila od paljevine munje. Taj tradicionalni ritual naučili si i najmlađi, pa nije ni bilo potrebno upozorenje starijih da to učine, već su djeca samoinicijativno na ognjištu birala najveći sadžak, teško ga nosila, čak i vukla po podu, pa niz stepenice, te ako je već počela padati kiša, prokisla ili okisla, do kože, tresući se od studrni, brrrrrrr, brrrrrrrr, odnosila ga što dalje od kuće.Tadašnji stanovnici nisu mogli imati racionalno objašnjenje ovog rituala, jer su bili ubijeđeni da je to mističan način da se nadnaravne sile odobrovolje da čuvaju kuću od munja i paljevine, ali racionalno tumačenje ukazuje na genijalnost naših predaka koji su iskustveno spoznali da metal, postavljen van kuće, privlači munje i da su vrhovi nogara njihovi metalni vrhovi, koji privlače munje, njihove udare i pražnjenje u dvorištu, čime se čuva kuća i okućnica. Još jedan predmet, mašice, ne maše, već mašice, za nošenje žeravice bile su, takođe, obavezna alatka na ognjištu, koje su u mnogim selima imale istu ulogu ritualnog zaštitnika od munje, pa su ih ukućani odvojeno, ili zajedno sa sadžakom, iznosili iz kuće u dvorište, avliju.

Pored ognjišta, kao obavezan dio kućnog namještaja, u kući o kojoj sada govorim bilo ih je tri, uvijek su se nalazili jednostavni niski drveni tronošci za sjedenje. Ukoliko je pored ogništa sjedilo više osoba, razgovornika ili saradnika na nekom poslu, iz soba su donošene male i niske, od dasaka jednostavno skovane klupice, skemlije, šćemlije. Kako su skemlije bile sastavni dio sobnog namještaja, obavezno su, od ognjišta, gdje su privremeno korištene, vraćane u sobu iz koje su uzete, zapravo, vraćane na dalje korištenje članovima porodice koji su ih svojatali i raspoznavali po obliku, veličini, visini, izrezu u sredini, boji daske ili vrsti drveta. Ove mali dijelovi namještaja za sjedenje bili su kao kraljevski tronovi na kojima su sjedili pripovjedači i pričali duge priče iz dnevnih događanja ili prošlih vremena.

A nasred ognjišta bila su dva saća, veći i manji s jasnom namjenom da se koriste u različito vrijeme i različitim potrebama za količinama hrane i obroka. Majka nikada nije volila sač, uvijek je bio težak i za muškarce, žene pogotovo. Ali je tradicija učinila da mi Balkanci, svi, imamo genetski usađeno sjećanje na određeni i prepoznatljivi okus hrane ispod sača, radi čega se sač i zadržao kao obavezan rekvizit za pripremu hrane svih vrsta i od svih sastojaka i kod svih balkanskih naroda. I do danas je ostao nezamjenjiv u ritualima prehrane i preživljavanja.

Zapravo, sač je nezaobilazan u životima nas Balkanaca. Ali sač je potisnuti i skriveni dio naših balkanskih identiteta.

Nena, majčina majka, do smrti je pripremala, podizala, premještala i nosala sačeve. Umrla je ne prestajući da sjedi pored ognjišta, ložeći vatru, prateći kuhanje hrane i pazeći da jelo, najčešće pita, ispod sača ne zagori, Dočekivala je gladne i ispraćala site. Pri tome nije nikada prestajala puštiti cigarete žestoke Drave, koje je kupovao sin joj Rasim...

Ništa od toga više nema. Sve je nestalo, sve je spaljeno u posljednjem ratu. Stojim na mjestu u avliji gdje smo ostavljali sadžak iz ognjišta da spasimo kuću od paljevine munjom. Do tada nikada, niujednom ratu i sukobu, nije spaljena ni kuća, ni hambar, ni štala, ni daska okovanog bezvodnog bunara. Vijekovima su paljevinu sprječavali sadžaci, ljudi ili Sudbina. A u ovom ratu u jednom danu popalili su ih neljudi i  u bijeg natjerali sve žive, koji nisu imali vremena ni da pokopaju nepokopane mrtve.

A onda se promijeniše vrijeme i događaji i stvari se okrenuše u korist onih prvih popaljenih i izbjeglih. Ne mogaše se oni vratiti u svoje popaljene kuće, ali su se vratili u susjedna sela. Sada su se oni uselili u kuće svojih komšija, koji su sada postali izbjegli. Povratnici, dakle, nekadašnji izbjegli, vratiše se kući, ali pošto nema njihove spaljene kuće, oni se useliše u kuće svojih komšija, koji su sada, da ponovimo, novoizbjegli. Prvi izgonitelji postadoše posljednji izgonjeni.

Prostor nije postao pust, ali je postao opustošen. Materijalno, ali i duhovno. Nestadoše odavde svi Srbi i ostadoše samo Bošnjaci. Više se ovdje ne pjevaju drugačije pjesme, ne igraju se više neka kola, a seoka sijela i njihovi sadržaji postali su jedoobrazni. Ovdje je tako, negdje drugo je potpuno drugačije. Tamo negdje ostali su samo Srbi ili onamo negdje samo Hrvati. Kako gdje. Očistiše se područja od drugih i drugačijih, tada. Sada, u zadnje vrijeme, kao bumerang nespretnom lovcu vrati se drugima namijenjena sudbina, pa sada svako čisti svoje područje. I niko nigdje ne šalje nikuda one druge i drugačije, jer ih više i nema. Sada šalju i ispraćaju samo svoje, čak i rođenu djecu, da grade prijateljske, ali, ipak, tuđe zemlje. Kao poslušnici izvršavaju zadadat im zadatak dovršetka vlastitog kraja, nakon čega ih neće imati ko ni sahraniti.   

Moj dajdža Rasim, vratio se i uselio u kuću komšije Janka, mislim da se tako zvao, koji je krajem rata sa porodicom pobjegao neznano kuda, svojim, a čija se kuća jasno vidi sa Brižine i od bunara u avliji, na drugom brdu, tamo iza rijeke. U Jankovoj kući, tuđoj kući, daidža Rasim je u toku rata doselio, iz koje je Janko sa porodicom pobjegao. U toj kući daidža je živio sa svojom porodicom, tu je onemoćao i zasjeo u invalidska kolica, oslijepio je gledajući preko puta ka Brižini i svojoj kući, koje više nije bilo. Dok je imalo vidio, razaznavao je samo veliki orah koji, velikim čudom, niko nije posjekao.

Opet se promijeni vrijeme, promijeni se vlast i zato se promijeni vrijeme. Svi i svako morade se vratiti na svoje. I svi dođoše ili se vratiše na svoje. Janko odluči da vrati kuću i dođe da preuzme svoje. Porodica daidže Rasima sada morade na svoje. On nije dočekao da ga odnesu na zgarište njegove kuće i da onako slijep barem opipa zgarište i ostatke kuće. Ali sahranjen je u mezarju na Brižini, pored svojih oca i majke, mojih dede i nene. Jedan daidžin sin vrati se na svoje i napravi novu, malu i lijepu kućicu. Velika mu više ne treba, jer u njoj neće biti puno djece.

Stojim nasred avlije, kao nekada Jukka Ojala, Finac, na onom svom brežuljku. Gledam i tražim tragove popaljene starine. Ne mogu da se snađem. Promijenilo se sve, nema ograde, perde, nema verandi, nema bunara, nema štale. Samo stoji veliki orah kome lišće treperi na toplom zraku. Gledam prema groblju, jasno se vidi. Povlačim se natraške da dođem do mjesta odakle se iz kuće, iz sobe, preko prozora i kroz mušepke, preko glave našeg Bilova, što čuči na verandi ispred prozora, vidi jasnije. Razaznajem svaki bašluk u mezarju.

Odjednom, dobio sam potpunu sliku krajolika iz onih dana ranog djetinjstva. Sada mi se pred očima jasno ukazuje gdje je i šta je bilo! U sjećanje se vraća veranda i kuća; krećem se lagano dvorištem i nalazim tragove starih temelja, djelimično obuhvaćene temeljima novoizgrađene i manje kuće; tražim ostatke bunara i nalazim ih na mjestu gdje je bio; pričinja mi se štala na drugoj strani dvorišta i ispred nje kao da vidim mirnu kobilu Zeku i silnog i opasnog sina joj Šarca, koji je, sigurno, dobio ime po Šarcu Kraljevića Marka, sa stalno načuljenim, ušima, uvijek spreman da ugrize; vidim hambar za žito; orah još gordo stoji, deblji i snažniji, mami i prijeti svojom hladovinom; nasred avlije vidim našeg psa Bilova, leži...

Doživljavam li i ja reinkarnaciju zavičaja! Sličnu onoj o kojoj je pričao Jukka Ojala. Isto nam se dogodilo! Njemu gore u dalekoj Finskoj, meni ovdje u njemu dalekoj zaravni navrh Brižine iznad Oboračke rike. Poželih da se meni, i svima nama, svakome svoj, vrate zavičaji. Pa da poslije lične katarze iz nekog razloga doživimo reinkarnaciju.

Jesam li poludio? Ludim li? Ili su poludili neki drugi, jer „dođe neko ludo vreme kada zaćutaše i oni koji su mnogo pričali“, zapisa Marko Ugarković. A on je Beograđanin.

Gornji Vakuf-Uskoplje,                                                                  Za Prometej.ba

28.05.2017. godine                                                                             Enes Čemer