8. Majčino ogledalo

Tragajući za istinom i vlastitim oslobođenjem, turobno opisane u priči Sobica, sada s olakšanjem, i još uvijek u sobici,  budan, ali neprestano pognute glave, kao da bezglasno govorim molitvu, gledam u prostor u uglu sobice u kome je trebalo stajati ogledalo. Izbjegavam pogledati u tom pravcu kako bih izbjegao vidjeti ogledlo i pogledati svoj odraz u njemu, skrećem glavu i želim da izbjegnem pogled zadovoljnog osuđenika.

Skrenutom pogledu tražim utočište dok mi, nakon podsvjesnog stanja i sna, u svijest navire sjećanja na stvarnost i prelijepo ogledalo, koje je uistinu postojalo u našoj stvarnosti i koje je obilježilo majčin život.

Opisi su po sjećanju i majčinom pričanju, ali sve se uklapa lijepo profilisani pravougaonični ram što dominira konturama ogledala. Njegova žuta patinasta boja imititacija je pozlate, urađena je tankim listićima šlag metala, koji prekrivaju lijepo urađene reljefne aplikacije grančica hrasta kitnjaka, prepune listova i grupisanih žirova. Njegova toplina pod rukom jasno ukazuje da je izrađen od punog drveta. Stručnjaci za starine bi rekli da je to dobra i uspješna imitacija neorokoko stila iz druge polovine devetnaestoga vijeka, sa zaobljenim ivicama i ukrasima na uglovima i na sredini rama, a motivi su elementi flore. Prisjećam se od ranije, da je poleđina ogledala zaštićena tankim, već dobro potamnjelim, jelovim daščicama na koje je ukovana starija, izgleda originalna, alka za kačenje, izrađena od tamno plavog metala. Sa ovako zaobljenim ivicama rama ogledalo djeluje bogato, moćno, ali nježno i prijatno. Kada se prvi puta stane ispred njega postane jasno da je takvo ogledalo bilo namijenjeno damama i da je činilo dio ženskog, uglavnom otmenog, namještaja.

Ovo ogledalo, što bilo je obješeno na jednom zidu u majčinoj sobi, u kojoj sam provodio dio ranog djetinjstva o kome stalno pričam. Slično, ili isto, možda izrađeno kod istog majstora, vidio sam jedno ogledalo u staroj antikvarnici u Sarajevu. Ugledavši ga zastao sam, stao kao ukopan i ostao ukočen! Nije me ukočlo njegovo iznenandno izranjanje iz nesređene gomile, možda vrijednih, ali neuglednih starina, niti njegov otmeni izgled i blješteća zlatasta boja rama i lijepi i jasni izraženi ukrasi na njemu, niti brzo preptpostavljena starost, za koju sam u trenu procijenio da je ogledalo staro najmanje stotinu pedeset godina. Stajao sam ispred  i netremice zurio u ogledao kao da gledam starog poznanika i čekam da mi uzvrati pogledom, osmijehom, rječju, nekom kretnjom ili da mi nekako naznači da me prepoznaje i da me se još sjeća. Omađijan u pokušaju da se prisjetim gdje sam ga, ne vidio, već svakodnevno viđao, krenuo sam prema ogledalu da ga izbliže i bolje razgledam. Ušavši u antikvarnicu pomicao sam se teško, korak po korak, i primicao se sve bliže i bliže, sve dok na caklini staklene površine ogledala nisam ugledao svoj odraz. U ogledalu, položenom direktno na stari rasklapani hrastovi klasični parket na podu antikvarnice, malo ukoso naslonejenom na policu prepunu starih požutjelih i vjerovatno prašnjavih knjiga, u stojećem stavu stajao je odraz čovjeka u punoj veličini odozdo i s visine me gledao pravo u oči. Ubrzo shvativši da je to moj odraz, posmatrajući se u njemu netremice, osjećao sam se kao malo dijete, koje je tek spoznalo da postoji i rado bi da se poigra sa likom iz ogledala, napravi neku grimasu, da mu pokazuje zube i plazi jezik ili da se bezrazložno radosno i veselo smije. Instiktivno sam želio pomilovati ram i dodirnuti lik u ogledalu, poželio da ga izvučem vani i ljubeći ga zaklonim. Iskustva dječijih psihologa govore da su prve reakcije male bebe na ogledalo najčešće čuđenje, strah, pa radoznalost i da je zato dobro da pored bebe pored ogledala bude majka, otac, ili neka druga poznata odrasla osoba, kako bi ih beba vidjela u ogledalu, time dobila zaštitu i osjećala se sigurnom. Stojeći pred ogledalom u antikvarnici osjetio sam da se sve pomenute bebine reakcije miješaju i sudaraju u meni. Pokušavao sam prevladati čuđenje, jer mi nije bilo jasno otkuda navire i stalno nadolazi moja bliskost sa ovim starim antikvarnim ogledalom i otkuda tolika uvjerenost da se mi poznajemo. Stalno nepomičan, stojeći tik uz ogledalo i neprestano gledajući u njemu sebe, zapravo muški lik u odrazu ogledala, nesvjesno sam pokušavao pronaći neki lik ili biće potrebno malom djetetu ispred ogledala, koje će mi dati sigurnost, dotaći me, malo odgurnuti i osvijestiti i vratiti u stvarnost u prostoru ove neuredno pretrpane i zagušljive, ali meni odavno ugodne i drage antikvarnice. U tim trenucima niko nije ulazio niti izlazio, nije bilo glasa, šuma ni zvuka u tom opustjelom prostoru nabacanih starina i sudbina i odbačene istorije, u kome sam, gledajući svoj lik u odrazu ogledala ispred mene, počeo da tonem u nejasan bezdan sjećanja i davnih događanja.

- Mogu li pomoći?

Trznuo sam se i, čuvši nježan ženski glas, i iz dalekog sjećanja vratio se u stvarnost. Kao u magnovenju primijetio sam da iza police, prepune velikih tvrdo ukoričenih požutjelih knjiga, meni i ogledalu, prilazi mlada žena, prodavačica. Pribrao sam se i razaznao figuru u dugoj nježnoplavičastoj haljini, srednje visoka, zelenooka, s dužom smeđom kosom, punih nasmiješenih usana, blijedih obraza i visokog čela, pravilnih, ali jedva primjetnih obrva, ne naročito, ali i lijepa, sva privlačna. Dok se sporim korakom mlade tigrice iza ogledala kretala prema meni, počeli su se preklapati njena silueta i silueta mog odraza u ogledalu i povremeno stapati u jedan, a malo zatim umnožavati u više likova. Njene kretnje činile su privid da nas je u tom malom prostoru antikvarnice bilo čas samo jedno, čaš dvoje, malo zatim troje, čas smo stajali jedno pored drugog, spajali, pa se ponovo razdvajali. Dolaskom te žene osjetio sam neobjašnjivo olakšanje kakvo, to tvrde psiholozi, osjeti beba koja je, pred nepoznatom dubinom u ogledalu i u nepoznatom prostoru ispred sebe, u liku koji vidi u ogledalu i biću pored sebe, dobila istovremeno pomoć i zaštitu. Sljedećeg trenutka učinilo mi se da vidim moju majku kako stoji pored svog, meni poznatog, ogledala!

- Gledam ovo ogledalo. Lijepo je! – odgovorio sam odlučno i bez razmišljanja, a da prije toga nisam pozdravio ženu i zahvalio na ponudi za pomoć, nisam upitao otkuda ovo ogledalo ovdje, ko je bio raniji vlasnik, zna li se njegov majstor, koliko ogledalo košta i da li je za prodaju, niti sam znao imam li kod sebe novac kojim bi ga mogao platiti.

Prepun nepostavljenih pitanja, koja, jsano, nismu mogla ni dobiti odgovore, nisam potvrdio njegovu kupovinu, ali bio sam sasvim siguran da je to ono isto ili potpuno isto ogledalo koje je nekada imala moja majka. Sličnost ovoga ogledala i onoga iz moga sjećanja bila je tolika da sam bio siguran da sam pronašao ono što sam, razotkrivajući dubine moga djetinjstva, istina nesvjesno, dugo, godinama tražio. 

Mamino ogledalo, kako smo ga zvali, bilo je dio majčinog života obilježeno dijelovima koji se mogu smatrati samo njenim okvirom u koji je ona postavljala i redala sličice iz svih naših života po svojoj želji, potrebi i konačnoj volji. Diveći se ogledalu u antikvarnici, koje je čekalo svoga kupca, postao sam uvjeren da je ono uistinu majčino i više mi nije bilo važno da li je to ono isto ogledalo ili je neko sasvim drugo i različito i koje je, možda, samo njegova uspješna kopija, ili ga je, što je moguće, napravio i ukrasio isti majstor.

Napustivši antikvarnicu i ne kupivši mamino ogledalo, uz njega sam ostavio i dio svojih sjećanja, koja su dugo čekala da ih postanem svjestan, ali koja su imala svoj prostor i bitisanje.

Možda je sve to bilo ovako. Moguće je. Majka mi je pričala, a ja samo pamtio. Nikada, do sada, nisam ništa zapisivao. Majčin duh, njena sjena i njena neizmjerna ljubav su svjedokom moje opčinjenosti njenim ogledalom. Drugačije, valjda, nije ni moglo biti.

Odmah nakon vjenčanja, 1950, otac je kupio i majci donio veliko ogledalo, što be se, i u drugim kulturama, na mnogim drugim prostorima, u drugom vremenu i u različitim porodičnim prilikama, to smatralo svadbenim poklonom i bilo bi premetom zajedničke radosti i zadovoljstva. Ali u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, u prvim poratnim, pedestim godinama minulog vijeka, upamćenih po dugotrajnim katastrofalnim sušama, preživljavanju na ivici gladi, prinudnom oduzimanju viškova poljoprivrednih proizvoda, obnovi ratom porušenih domova i izgradnji i industrijalizaciji zemlje, sukoba sa velikim svjetskim državnicima i državama, dobrovoljnom i prisilnom odricanju od svih luksuza i sveopšte neimaštine, kada se nije imalo dinara da se kupi dovoljno soli i šećera, kupovina nepotrebnog luksuznog ogledala, koje je moglo koristiti samo za ukućno besposličarenje, ocijenjeno je drskim porodičnim bezubrazlukom.

Očev otac, moj dedo Hajder, kao starješina ovećeg seoskog domaćinstva, u selu Suhodol, na području Oboraca kod Donjeg Vakufa, u kome su, sa petnaestak drugih duša, živjeli i moji, tek vjenčani, otac i majka, odmah je osudio i proglasio nepotrebnom kupovinu nekorisnog luksuznog predmeta - velikog ogledala. Pretpostavljajući, s pravom, da je ogledalo nepotrebno i vrlo skupo, izgovorio je teške riječi ocu, ukazujući mu da se teško preživljava, dok on kupuje luksuze. Sve je bilo, zapravo,  upućeno mojoj majci, kojoj je otac namijenio pokloniti ogledalo. Dedo je govorio grdnje koje su drugim ukućanima izgledale kao da ih čita iz njihovih glava i s vrha njihovog jezika, samo što su, tako im se činilo, bile mnogo blaže nego što bi ih oni sami izgovorili. Oboje, majka i otac, mirno su i poslušno saslušali i otrpili svaku riječ prijekora i poneku izrečenu uvredu, jer se u višebrojnoj kućnoj zajednici moralo biti poslušnim i bez odgovora saslušati prijekore. Imali su neiskazano razumijevanje za ljutnju ostalih ukućana, koji su, majka se sjećala, bili uskraćeni za mnoge životne lične i zajedničke potrebe, a posebno njihove djece, jer nije bilo dovoljno novca da im se redovno kupuje, posebno one potrepštine kojih u kućnoj proizvodnji nije bilo, kao što su dječije gumene čizmice, naprimjer.

Razumijevajući njihovu ljutnju majka nije imala razumijevanja za otvoreno iskazivanu netrpeljivost nekih ukućana, koja je nastala odmah nakon što je otac donio ogledalo u njihovu sobu. Osjećajući povremenu nelagodu zbog poklona, zbog koga je bila u zavadi sa svim kućanima, a u kojoj je trebala da provede cijeli preostali život, da rađa i odgaja djecu, bila je, pričala mi je, vrlo čestvo dvojnog raspoloženja: čas je smatrala da ogledalo treba vratiti, jer je ono uzrokom kućne svađe i netrpeljivosti, a čas je smatrala da ovaj poklon nije valjan razlog tolikog razdora koji je zavladao ukućanima u, inače složnoj, porodici. Uostalom, zašto bi se odricala i odbacivala poklon kome se obradovala, koji je bio dokaz muževljeve ljubavi, pa je majci ubrzo postalo ogledalo dragim, kasnije sve dražim, ne radi njegove vrijednosti i ljepote, koje ona uistinu nije ni bila svjesna, niti je tome pridavala značaj, već zbog očigledne očeve pažnje i javno iskazane očeve ljubavi i njegove zaštitničke uloge, na koje su ukućani bili i ljubomorni. Zadovoljnom i radosnom majku je činilo saznanje da se njen muž nije pravdao svome ocu zbog kupovine preskupe, uistinu nepotrebne, stvari i odlučno je, pričala je ponosno majka, odgovrio ocu da je kupovina ogledala njegova odluka i da dio svoje državne plate može trošiti kako hoće i niko mu ne može zabraniti kupovati što on povremeno zaželi. Bilo je očito da se, pored ljubavi nastale iz odnosa dvoje mladih supružnika, donedavnih ašiklija, počinje događati i njihova ekonomska neovisnost od ostalih članova velikog zajedničkog domaćinstva, uzrokovana sigurnijim stalnim primanjima zahvaljujući državnoj službeničkoj plati, koju je primao moj otac. U kući, sada ispunjenoj i porodičnim nesporazumima, majka je prikrivenije, ali i još intenzivnije osjetila ljubav prema svome mužu, mome ocu!

Iz te ljubavi uskoro, 1951, rođen sam kao njihov prvi sin.

Biloški, naravno, nisam mogao saznati i memorisati informacije kako se osjećala majka tokom, i nakon, prvog poroda ili kako se ponašao moj otac kada je saznao da je dobio sina: prvo, pa muško! S vidnom sjetom majka mi je nekoliko puta pričala o tim danima naših života i uvijek je izgledalo, ili mi se tako činilo, s toliko strasti i radosti, kao da sve priča prvi put. Sadržaj svake priče bio je gotovo isti, ali opisi detalja dobijali su poneki novi opisni ili jezički ukras i što je dublje ulazila u priču bilo je sve očitije da je njena ljubav prema svojoj djeci postajala sve snažnija i duhovno i biološki najvažnija, primarna, svrha i smisao njenog života i zbog toga, razumljivo, bila je moto svih njenih narednih priča.

Majčine životne priče i moje pričanje o drugim licima i ličnostima, od dragih do nedragih, koje u Fragmentima pominjem, a bili su dio moga života, prepričavam po sjećanju i ne mogu ih sve označavati navodnicima, jer nisu bile bilježene i zapisane, niti sam ih zapamtio da ih mogu doslovce ispričati. Ponešto mogu, jer su neke misli i izreke ostale duboko urezane u moj mozak ili moje srce i znatno se razlikuju od neuspjelog pokušaja da čitaoca, moga trenutnog sabesjednika, uvjerim da je moje kazivanje najčešće autentično i uistinu odraz stvarnog.

Vrlo često sanjam stvarnost! Ono što bih odsanjao najčešće je već bilo i prošlo, ali najčešće i istinito. Srećom, budućnost ne sanjam, jer proročansko iščekivanje nadolazeće istine ne bih dugo izdržao i odavno bi moj život odavno postao prošlim. Budućnost sanjam samo dok sam budan. Zato mi je snoviđena budužnost najčešće neostvariva!

A kazivanje u prvom licu jednine nije samo narcisoidnost, mada je ima, već je to, uglavnom, iskren pokušaj da pričom o sebi, zbivanjima i događajima u kojima sam neposredno učestvovao, koje sam osjetio i doživio, pokušam ispričati kako se to nešto, nešto meni važno, dešavalo, na koji način sam to osjetio i doživio i koliko je na mene uticala prirodna i društvena sredina u kojoj sam obitavao ili koliko sam ja, uzvraćajući na sve porive i podražaje, svjesno ili nesvjesno, posredno ili neposredno, imao uticaja, posebno na društvo i okruženje u kome sam se rodio, radio i živio.

Likovi, puno ljudi, uvijek ih je puno bilo, i još ih puno ima oko mene, sve se uvijek dešava sa ljudima i zbog ljudi.

Svaka priča, i ova, namijenjena je ljudima koji hoće da je čuju. Priča o ovom ogledalu, u kome sam gledao svoj odraz ranog djetinjstva, kao odraz nekog drugog i drugačijeg čovjeka, priča je o porodici kroz vrijeme i živote. To je mamino ogledalo, darovano joj je u vremenu društvenih preslagivanja i ličnih previranja, kupljeno je očevom željom i zakićeno nevidljivom mladalačkom ljubavlju, čuvano je majčinom srećom i njenom uzvraćenom ljubavlju, zapamtilo je porodičnu istoriju i obogatilo njene aktere.

 Rekoh već ranije da je za sve krivo - ili zaslužno - majčino ogledalo!

Gornji Vakuf-Uskoplje

Zapisano: 24.10.2014. godine                                         Enes Čemer

Dopisano: 12.07.2019. godine

7. Sobica

Spavam i sanjam, čujem sebe kako govorim.

Ova soba, bolje reći sobičak, odmilja smo je porodično zazvali sobica, dva sa tri, nije nešto vrijedan i posebno značajan arhitektonski prostor da bi se o njemu pričalo, još manje pisalo. Ona je  jednostavan dio prostranog stana, čak i za evropske prilike vrlo velikog, od 105 kvadrata, koji sam dobio, a kasnije otkupio u poslijeratnoj privatizaciji, od firme u kojoj sam radio. Pravedno i pošteno? Sa stanovišta tadašnjeg samoupravnog socijalističkog društvenog uređenja bilo je nešto polovično, nešto između – ni potpuno pravedno, niti potpuno pošteno. Tako je u tadašnjam društvu bilo. Stanove u onom sistemu, kao i sve društvene društvene privilegije, u svim sistemima i društvenim uređenjima, dobijali su oni koji su, barem „za prsa“, bili u prednosti nad svojim suparnicima.

Da sam ranije morao da biram i razdvajam fragmente iz vlastitog života na one koje želim da ostanu u mojoj trajnoj memoriji i one koje želim da izbrišem, vjerovatno ne bih odabrao sobicu za vječno pamćenje, a još manje bih našao opravdanja da o njoj pišem, tačnije tipkam.

Kako starim i polako, ali sigurno, nestajem, shvatio sam da nisam imao pravo. Sobica se sama nametnula kao jedna od prvih i važnih tema o kojoj nerado pričam, ali rado, s velikim zadovoljstvom i sjetom razmišljam i tpikam. Može se ispostaviti da je i meni, kao i cijeloj porodici, djeci posebno, svakome od nas u našim fazama života, sobica bila najvažnije stjecište i utočište. Djeci u djetinjstvu, a meni u posljednjim danima završne starosti.

 Danas, u ljeto 2019. godine, koliko mogu, i koliko mi porodične okolnosti dozvoljavaju, ovdje – u sobici - radim ponešto iz zadovoljstva nastojeći da ne ometam druge, uzmem harmoniku, mada sve rjeđe, i sviram meni drage sevdalinke, izležavam se ili nakratko popodne odspavam. Sve češće u sobici prespavam cijelu noć. Podsvjesno, što ne priznajemm ni sebi,  pripremam se da u ovom, stvarno - ponekada samo simbolički - tjeskobnom prostoru, provedem dio preostalog života, koji - sada pouzdano znam - neće trajati još dugo. Srećom ni ja ne znam koliko dugo. Vjerovatno je to još jedan od razloga zašto i pišem o sobici. Sobica je vremenom postala simbolički odraz naših pojedinanih života i zajedničkog porodičnog života. Možda će sobica biti moje posljednje ovozemaljsko utočište i posljenja veza sa Stvarnim Svijetom.

 Ali, iako mali, ovaj prostor s dovoljno prozrake i dnevne jugoistočne svjetlosti i dobro riješenim centralnim grijanjem zimi, omogućava da se ovdje i ududuće, kao i godinama ranije, u svako doba godine može odvijati intenzivna umna, ali ograničena fizička aktivnost. Ovdje nema prostora stolu za peglanje veša, već su, još davno po useljenju 1982, prvi puta uredno poredani omanji radni đački stol, jednostavna drvena radna stolica, ormar od iverice s prekrivnim lakom u imitaciji tvrdog slavonskog hrasta lužnjaka i nakrivljenim lijevim vratima, još nekako naslonjenih na već iščašenu baglamu. Nasuprot stola, ispod prozora, uglavljen je omanji krevet, gotovo dječijih dimenzija, napravljen od iste iverice, na čijoj stranjači iznad uzglavlja još stoji požutjela etiketa oštećenih bridova, s porukom da je napravljen u tvornici namještaja iz Bosanske Gradiške. Sada, i najčešće je tako, prekriven je nesrazmjerno velikom i toplom sivom vunenom dekom, a supruga po potrebi preko deke prekriva veliki čisti čaršaf, kako bi se pod širom otvorenim balkonskim prozorom, i na dobroj prozraci, prosušile ručno razvijene tanke jufke za pitu i dobro osušile znatno deblje žućkaste jufke za rezance, domaći pilav, ili jufke za nezaobilaznu bajramsku baklavu. Jednostavnu montažu još jenostavnijeg namještaja, namijenjenog za opremanje dječijih soba, tada smo raspakivali i završili porodično i timski, međusobno se potpomažući prateći priložene montažne skice i uputstva. Prva prostirka u sobici bio je skromni bosanski vuneni ćilim ovdašnjih privorskih šara, koji su tradicionalno ručno tkale ženska čeljad Privora, prostrt na jeftinu sintetičku podnu prostirku, svijelo smeđi itison, proizveden u Bačkoj Palanci, direktno nalijepljen na grubu betonsku podnu ploču, bez drvenog poda ili parketa, kako bi izgradnja, tada društvenog, a nakon otkupa, našeg stana, bila što jeftinija. Popustljivost prema novatorijama i neshvatljiva postiđenost od tradicionalnog, uz nagovor djece, bili su razlozi da ćilim zamijenimo sintetičkim tepihom plavičaste boje i čudnih šara, koje su bile neuspješna imitacija ćilima perzijanera. Na zidovima nema slika, samo moj crtež i pokušaj da prikažem krik djeteta u dječijem strahu, i godišnji kalendar ovdašnje privatne firme.     

I najkraći popodnevni boravak u ovom prostoru neodoljivo podstiče nagon na spavanje ili izležavanje, što je na ovom istom krevetu bio, i ostao, uobičajen popodnevni ritual nekoga od članova porodice, supruge i mene, posebno, a ni mlađima nikada izležavanje nije bilo mrsko.

Ali kada bi se svi protekli događaji u sobici, sve duhovne radnje i aktivnosti, posebno čitanje, pisanje, crtanje, slušanje preglasne muzike, pjevanje ili nevješto sviranje, mogli nekako sadržajno sabiti ili vremenski izraziti, nagrnulo bi lavinu dragih sjećanja i uspomena na lijepe trenutke, ali i nemile uspomene, koje su ostale urezane u sjećanje i nigdje zapisane. I zato, čini se da, konačno, nadođoh do istine, bilo bi nepravedno prema ovom prostoru i ljudima i događajima nezabilježiti barem mali dio.

Odmah nakon useljenja u ovaj stan, rekoh 1982, odmilja smo ovaj prostor nazvali sobica. Jezički običnu imenicu izgovarali smo s nekom neobjašnjivom toplinom i treperivom radošću u glasu, sentimentalano i zaštitnički, kao da smo predosjećali, ili smo već tada, ne znam zašto i kako, znali da će sobica svakome od nas značiti više od običnog prostora za stanovanje, mada uređenje, prostirka i namještaj nisu bili u skladu s tim odnosom, jer sve je bilo preskromno i prejeftino. Ali sve je bilo funkcionalno, sa svrhom i imalo je dušu. Uvlačeći se u naše živote, kao što smo se svi mi, samo u različitom vremenu i s različitim razlozima, uvlačili među njene zidove, sobica je postala svjedokom i saučesnikom važnih događaja iz naših života, započetih prvim dječijim snovima od kojih neki traju do danas.

Pored te duhovne i sentimentalne povezanosti sa svima nama, njenim korisnicima, njen namještaj u nama je dobio, i bukvalno, njegovu, fizičku zaštitu. Dijelove namještaja skromnog kvaliteta niko nije smio  pomjerati, premještati, vući po ćilimu, udarati i skakati po njemu, naglo zatvarati vrata ormara ili, što je posebno bilo nedopustivo, odvrćati šarafe i pričvršćivače međusobno spojenih stranica i dijelova namještaja. Ako se to desilo, slučajno ili namjerno, pa se, recimo, nakrivilo lijevo krilo ormara, moglo se smatrati da namještaja nema, da se potrebno zaduživati novim potrošačkim kreditom i kupovati drugi namještaj. Ili, što je već doživljeno, moralo se duže vremena trpiti stalno spadanje već rasklapanih vrata sa baglama, ili ponovo, uglavnom, neuspješno pokušavati utisnuti tek otpale ručke, što su ostale u ruci nakon pokušaja otvaranja krila ormara, ili razočarano gledati u rupe od odvaljenih dijelova iverice, koja, kao nezarasle rane zjape, a iz njih ispada drvna piljevina i komadići iverja. To bi se nekako i podnijelo, ali teško se podnosio neugodan miris ljepljive mase koja je od tog raznolikog tkiva, uz tehnologiju nekada važne tvornice iverica u Blažuju, omogućila izradu ploča za namještaj svih vrsta i komercijalnih naziva. Ubrzo smo spoznali da je sav namještaj, krevet posebno, veoma osjetljiv na svakodnevno i intenzivno korištenje, i da se raspadanje njegovih dijelova od iverice može odogodi i usporiti samo ako ga svi budemo čuvali i pazili, gotovo njegovali. To smo bespogovorno svi činili. A sobica, kao da je iz nje izvirala neka nevidljiva snaga, uzvraćala je udobnošću i svojom prostornom, sobnom, toplinom, privlačila nas sve u svoj mali prostor i podsticala sviju da se u njemu, ili zahvaljujući njemu, emocionalno susrećemo i interesno povezujemo, kao i sa onim izvanjskim, prvo blagonaklonim, ali i nemilosrdnim stvarnim svijetom realnih ljudi, stvari i događaja.

Prvo kćerka Amra, pa sin Amir, u različito vrijeme, u periodima ranog odrastanja i dječijeg dozrijevanja, s potpuno istim, ali i različitim praktičnim potrebama, u različitim stanjima i različim emotivnim intenzitetom, u sobici su doživljavali i spoznavali negativna i pozitivna životna iskustva. O tome nismo nikada govorili, niti sam dobio njihovu potvrdu, ali znam da su, odrastajući i boraveći u sobici, prolazili svoja vlastita iskustva i samo njima poznata emotivna stanja sreće, zadovoljstva, nade i ljubavi, straha, ljutnje, zavisti, ljubomore, srama, stida, gađenja, tuge ili žalosti. Svi naši lični životi i svijet koji nas je okružio, bili su, i još su ostali, toliko raznoliki da je samo trebalo pokušati odabrati i utopiti se u to neko emotivno stanje ili će ono odabrati nas. Nisam siguran šta je gore! Nečemu sam svjedočio ili učestvovao u nekim događajima i izražavanju emocija, ali samo onoliko koliko mi je to bilo dozvoljeno ili koliko sam ja bio spreman da uzmem učešća u realnim životima tih malih, mladih i krhkih bića i, uskoro će se ispostaviti - naprijeko zrelih ljudi.

Sobica je zapamtila mnoge naše započete i neodsanjane snove. Svi smo ih imali, pamtili ili zaboravljali.

Nastavak ove priče nije filmski scenarij i nema potrebe praviti bljutave opise nečega što je izmišljeno, fikcija. Meni, ovim zidovima, ovom računaru, stolu na kojem tipkam, stolici na kojoj sjedim i stvarima oko mene, nije potrebna laž da bih dočarao stvarnost. Ova priča i tekst nema sudbinu isplaniranu i preodređenu za javnost i ne očekuje se njeno javno procjenjivanje i verifikaciju, ne dodvorava joj se. Ona je samoispovijest vlastitoj savjesti i prošlosti, koja svojim postankom i pojavljivanjem i budućnost njenog glavnog aktera privodi svome kraju. Nije jednostavno, ali: sada neću govoriti o proživljenom, već prenosim odsanjano! Sâm sam sebi svjedokom, a oni koji me poznaju dobro, znaju da sam često bio u prilici da prepričam kako vrlo često odsanjam stvarnot.

Ležim u sobici i sanjam, registrujem i pamtim san. Vidim vlastito tijelo, kreće se izvan mene, pratim ga u poznatom prostoru i nemoćno ležeći iščekujem događanja. Nemam straha, samo je zebnja da ne propustim detalje.

Sada se ja krećem, postajem svjestan da sam ja sada ono tijelo. Razgledam sobicu, sve isto i na svome mjestu i sve poznato. A na podu, ne na zidu, kako bi to trebalo biti, ispod prozora, pored ormara, u uglu, dvostrano naslonjeno na dva zida, zaklanjajući ugaonu prazninu, stoji oveliko zidno ogledalo. Ogledalo nije dio sobice i njenog namještaja, i zato mu ne pripadaju dijelovi naših života, kao što pripadaju ostalim dijelovima namještaja. Ogledalo se prvi, i jedini, puta ukazuje samo meni, zato njegovo povezivanje sa ostalim ukućanima nije bilo razložno. Ovo ogledalo ima svoje vlastito bitisanje, a njegova indirektna imaginarna veza sa ukućanima, sa svima mojima, jedino je preko mene. I ma koliko san, i ovo ogledalo u mom snu, meni izgledali stvarno i realno dokučivo, dotle, djeci i supruzi sve je, naravno, nestvarno, prazna igra mašte, nestvarno mozganje i potpuno prazno. Dok rogobatno stoji dolje na podu sobice, gdje mu nije mjesto, meni ogledalo izgleda potrebno, praktično i dekorativno. Čini se da sam i u snu svjestan da je svima mojima je ono samo fikcija, laž. Njima ogledalo ne postoji, ne izgleda nikako, mada može da bude i rustikalno, zastarjelo, ružno i nepotrebno. Može i suprotno od svega toga, čak. Svejedno im je. Razumijem njihovu racionalnost i realnost svake vrste. Iako vidim njima nepostojeće ogledalo, ja, ipak, nemam fantazmagorije, halucinacije, utvare, opsjene, varljive slike.

Mene guše emocije i san mi ne da mira.

U snu sjedim na krevetu, zurim u ogledalo i silno naprežem um i podstičem ga da mi vrati neke stare slike iz života, neka ih ne razabire i odabire, jer su sve moje ma kako bile nejasne i maglovite, ružne, lijepe, vesele ili tužne. Sve, ovaj prostor u sobici i namještaj i ogledalo na podu i moj odraz u ogledalu, pojedinačno i sve zajedno, često, a kako starim sve češće, izazivaju mi mirne i poželjne halucinacije i jasno izlistavaju događaje i vrijeme od kada sam postao svjestan svoga postojanja, kada sam se radovao prvim uspješno napisanim školskim zadaćama i prvim naučenim recitacijama. Ili, što je bilo znatno ksnije, dok sam iz ove sobice slušao neizdržive tonove  prenapregnutih žica zlatnožute tamburice, koja onako nova i nerazrađena, jadnica ciči, kao da se otima ispod nespretnih, ali upornih prstića moje kćerke Amre u pokušaju da odsvira lakšu melodiju neke sevdalinke, šokačke ili dalmatinske pjesmice. Neki drugi dan, opet, iz sobice bi dopirali zvukovi klarineta u pokušaju sina Amira da odsvira neku očigledno laganu melodiju od dvadesetak nota, koje mu je zadao nastavnik Fićo, trubač, dirigent i voditelj limene glazbe gradskog dobrovoljnog vatrogasnog društva, i više su podsjećali na pisku mladog laneta dok u ranom jutru traži srnu da podoji nabreklo majčino vime. Nas dvoje, supruga i ja, smo se zgledali i bodrili ih. Njihova pitanja da li ovo valja, a u namjeri da roditeljska laž dokuči praktičnu pedagošku svrhu i da podstakne na još bolji rad, slijedio bi naš odgovor da im je svirka odlična. Djeca, naravno, nisu bila baš toliko naivna, znali su da odsvirano nije zvučalo dobro, naprotiv, ali su jasno iskazivali zadovoljstvo uzvraćenom i očekivanom podrškom. Kasnije ćemo slično lagati i o Amrinoj prvoj piti. Nakon što je, kao mali djevojčurak, iznijela i servirala svoju prvu razvijenu i pečenu pitu da jedemo, uslijedilo je pitanje: „Valja li?“ Naravno, gotovo uglas naš odgovor je bio: „Odlična je!“  Ali, Amra je uvijek bila iskrena i tačna: „Nemojte lagati! Nisam ja budala!“ U našem roditeljskom zadovoljstvu, u ovom slučaju bez realnog osnova, i našim sve češćim namjernim pedagoškim lažima, kojima smo pojašnjavali njihovu i našu aktuelnu sadašnjost i stvarnost, nalazili su duhovno utočište i podsvjesnu zaštitu. Sve pojavno i skriveno osjećalo se i doživljavalo još intenzivnije u danima kada su se u našim životima, i neposrednom okruženju, neobjašnjivom brzinom i neshvatljivom intenzivnom snagom razvijali mnogi nejasni i nerazumljivi  događaji. Sa ekrana tek kupljenog televizora marke Sharp iz naših komšiluka odasvuda počele su da teku rijeke izbjeglica, kamere su bilježile jasne tragove ljudske krvi i kolone tenkova i oklopnih vozila, zastrašujuće vriske i kuknjavu i plač, najdjačavaju grrmljavivine zastrašujućih prijetećih i poganih riječi, uz zaglušujuće eksplozije granata i huk plamena sa crvenih krovova tek sagrađenih kuća.

Odjednom - djeca su počela prebrzo odrastati, a odrasli još brže starili.

Počeli smo na silu spoznavati da pokušaji svirke, ili neki drugi, ali naši događaji unutar zidova ove sobice, ni nama više nisu toliko važni i da nam drugi već nameću naše potrebe i nameću svoje vrijednosne sudove o svemu, radi čega su ubrzo nestajali iz naših života i sjećanja i bili potiskivani onim sve gorim i ružnijim, ali stvarnim. Tek kasnija spoznaja da su mnoga naša utješna i pogrešna objašnjenja, prepuna naivnih zabluda, bila teška i opasna laž, djeca su to teško doživjela, a mi roditelji još teže .

U ovoj sobici djeca su živila intenzivnije, učili su i uskoro naučili život, a mi smo te iste živote gledali u nekom imaginarnom ogledalu, gledajući njih i videći sebe, kao što ja, dok sanjam, gledam sebe u ovom ovelikom, ali imaginarnom, zidnom ogledalu ispred i vidim drugog čovjeka. Počinju da mi se pričinjavaju likovi u mimohodu, prvo kćerka, koja je nedavno sobicu zamijenila drugom, većom sobom, a onda sin, kome je sobica pripala i bila svjedokom dok on postaje dječakom, pa supruga nabreklih očiju i suzama natopljenog lica.

Ovdje, u ovoj sobici, dok je proslavljao osamnaesti rođendan i slavio punoljetstvo, sin je dočekao rat!

Ubrzo, trideset pet dana od punoljetstva, bez ijednog dana priprema i vojnih vježbi, odjednom i naprasno, dojučerašnji dječak postao je punoljetni mladić i odrasli vojnik, dobio je i zadužio vojnu uniformu i poluautomatsku pušku. Pušku je razdužio po potpisivanju mira, a kompletna teška maskirna uniforma ostala je da nas sve podsjeća na praznine u našim životima. 

U ratu sobica je postala, bila ustrajala do kraja da bude zaklon i zaštitnik. Smještena između dvije velike sobe, dnevne i spavaće, sprijeda, ispred balkonskog prozora, zaštićena visokom susjednom zgradom i sigurnim ulazom iz stubišta na četvrtoj strani, bila je sigurno mjesto gdje se i u toku najžešćih sukoba moglo skoliniti i osjećati sigurnim. Snajperisti s okolnih uzvišenja i iz snajperskih gnijezda na Glavici, sa Zvizda i sa televizijskog releja, nisu mogli sobicu ni vidjeti, nisu mogli naciljati i pogoditi. Manji broj ljudi se ovdje mogao zaštiti i nije morao boraviti u prepunom zajedničkom podrumu zgrade, u kome se stalno osjećao neizdrživi zadah ratnog znoja iz ljudskih tjelesa i neprestano čulo histerično stenjanje ili vriska stanara u sjedinjenim strahovima. I u sobici se čula zvonjava metaka koji probijaju aluminijske oluke i metalna vrata garaža ili tupo udaranje metaka o vanjske zidove zgrade, o betonske blokove na balkonima i prozorima. U ovom prostoru sobice puščani meci su bili bezopasni i postali su uobičajena svakodnevica na koju su svi ukućani, poneki rođak i komšija iz susjedne zgrade ili izbjeglica, ko zna otkuda, dok su boravili u sobici kao sigurnom zaklonu, već bili navikli. Redali su se kao sardine po podu ovog sobička, prespavali bi i već sljedećeg ratnog dana vojnici su odlazili i nastavljali izvršavati ratne zadatke, a civili su neprestano tražili zaklon od snajperista i nove načine za golo preživljavanje.

Sada sam i ja ovdje u sobici, ležim, spavam i sanjam u vlastitom tijelu, ovdje, u onoj istoj sobici, ali tada, dok su snajperisti vrebali žrtve i dok su njihove sutrašnje pokretne mete ležale po ovom podu, vrpoljeći se kao polužive sardine, ja nisam bio tu. Gledam svoj odraz u ogledalu na tom istom podu i nikako ne mogu da se sjetim da li sam nekako, i ako jesam, a kako, tada i u isto vrijeme, u tim kasnim noćnim satima i ranim jutrima, na drugom kraju svijeta u tišini i miru, prisjećao se njihovih likova i susjećao sa svima njima i njihovim patnjama. Muka mi nadolazi od naviruće rijeke patetičnih dokaza i patetičnih priča, koji mi ovdje, u ovoj sobici, kao pretijesnoj sudnici, u mučnom snu, služe samo kao pravdanje pred sudom za nenamjerno učinjeni zločin svima meni dragim i manje dragim, poznatim i nepoznatim osobama. Nije bilo namjere, ali zločin je učinjen, jer sam svima izbrisao memoriju i radost sjećanja na dio svih naših života, koje niko ne može, niti želi, ni pokušati vratiti. Bio bi to povratak u pakao prošlih, sadašnjih i budućih života. Sami smo u sobici, ima nas dvojica, ja, kao optuženi, na jednoj i vlastiti odraz u ogledalu, kao moj sudija, na drugoj strani. Svi predmeti oko nas dvojice, i ovaj ram ogledala i krevet i stol i stolica i ovaj tepih, čak i onaj moj crtež na zidu iz koga čujem krik dječaka, postali su, ili svjedoci, koji iznose optužbe, ili opet ja kao porota porota, koja jedva čeka da mi presudi.

Instiktivno, kao što se krivac hvata za bilo koju riječ podrške i samilosti, ili samoljubivoj navici da prizovemo patetiku kada nam zatreba, smišljam patetične nebuloze o  ljubavi na daljinu. U ovoj, mojoj i njihovoj sobici, kao mojoj sudnici, napokon, shvatam da ljubavi na daljinu ne treba vjerovati, da ona ne postoji i treba joj odricati pravo na postojanje.

O duši se ne može govoriti neuko, niti ja ovako neuk, mogu govoriti o njoj. Duša se ne može izvući iz tijela, toliko znam, i izvratiti da bi se izmjerila njena veličina, pregledao njen sadržaj i iščitala osjećanja u njoj, o čemu se neodmjereno često i patetično govori,  pošto je ona, kod svakoga, osjetilno prazna, ma kako je pokušali objasniti i opisati njenu punoću. Našom dušom, dok to može, vlada naš um, i uglavnom je to vrlo sebično i samostrastveno. A kada um izgubi snagu našom dušom počinju da vladaju, nama nedokučive i često neprepoznatljive više sile i neukrotiva snaga viših sebičnih ličnih interesa. 

Srećom, nestanak duše i njen kraj izvan naše moći i uticaja.

Cijelo tijelo obuzima mi hladan znoj od pomisli šta im se, svima mojima i još mnogima, moglo dogoditi. Drhtim u znoju pojačanim od nadošlog straha i spoznaje da je to uistinu bilo moguće, da to nije iluzija i igrarija kao na filmu i nije najgori neostvareni san. Mnogi su, ovdje i tamo negdje, kao kosturi nadživjeli druge, neki su izgubili i ono malo preostale pameti, neki otimali bezživotna tijela od razigranih i spretnih snajperista, neki i noću skupljali raskomadane dijelove tijela najdražih i iste noći sahranjivali ih u pojedinačne ili zajedničke grobnice. Mnogi još čekaju da im se dozvoli pravo da pronađu, pa sahrane Nestalu, Nestalog ili sve svoje Nestale.

Za ljubav treba nesebična duša. Za ljubav se treba htjeti i znati žrtvovati. Sve drugo je patetika. Zapravo, sve drugo je laž!

Osjećam hladnoću i nelagodne graške znoja što klize po vratu i nastavljaju kližući po cijelom tijelu, gotovo pobožno i sa strahopoštovanjem ponizno saginjem glavu prema ogledalu ispred mene, sanjajući zurim u moj odraz u ogledalu. U istom odrazu vidim i onu sobu tamo, samo suprotno raspoređenih strana, gdje skrušeno, pognute glave, pokajničkog, molećivog pogleda odozdo, sjedim ja, kao optuženik, koji dugo čeka konačnu presudu. Istovremeno obuzima me neizreciva radost, kao da sam ja tome zaslužan, što su mi živi supruga i djeca, majka i otac, braća i njihove supruge i djeca, bliži i dalji rođaci i mnogi prijatelji i što broj izginulih i osakaćenih rođaka i prijatelja nije i veći nego je neko izbrojao i ozvaničio za porodičnu ili javnu upotrebu.

Ako vjerujemo da je sudbina vladar naših života, tada vjerujemo i da nam je sve proživljeno bilo predodređeno i konačno određeno. Mi smo, po tom uvjerenju, bili nemoćni i zato smo, tako sami sebe uvjeravamo, čisti i nevini. Možda je vjera u sudbinu jedina nada za smiraj, duhovno utočište i najbolja odbrana, u kojoj, zarad vlastitog duhovnog mira, nalazimo objašnjenje za sve, a za tužne i neželjene događaje, posebno. Umirujuće djeluje objašnjenje da je, valjda, sudbina tako htjela da po volji sudbine tada ostanem živ. To je glavni duhovni oslonac, neprepoznatljivi pomagač, najjače opravdanje za sve što je tada učinjeno, a bilo je loše, i najjači je argument slabašne odbrane. Možda prizivanje vlastite sudbine u vlastitu odbranu nije, i neće biti, dovoljno za vlastitu odbranu, ali boljeg načina nemam.

Prepustih se sudbini kao što se istinski vjernik prepušta miru u svojoj vjeri. Poslije teškog sna  opustih se, jer je i u snu postalo jasno da se ništa neće brzo završiti i da još, nepoznato koliko, treba čekati svoju konačnu presudu. Nisam bio oslobođen nijednog tereta, ali mi, ipak, bijaše lakše.

Gornji Vakuf-Uskoplje

Zapisano: 24.09.2014. godine                                         Enes Čemer

Dopisano: 11.07.2019. godine

6. Tako je uoči derneka govorio Nedžad Ljuta

David Rowlands, Military artist:  

Britanske mirovne trupe u Gornjem Vakufu u novembru 1992. godine

         Za koji dan će 12. juli, Petrovdan, nekadašnji Dan oslobođenja Gornjeg Vakufa. Ovaj tekst posvećen je njagovom zadnjem obilježavanju.

Prije dvije godine, početkom marta 2017. godine, portal gornjivakuf-x.com objavio je video-zapis iz 1990. godine, čiji je autor rahmetli Senad Hadžimehanović – Pujka. Zapis je snimljen one zlosutne uočiratne godine tokom svečanosti obilježavanja Dana oslobođenja tadašnjeg Gornjeg Vakufa i izazvao veliki interes ovdje još živućih. Različiti su im bili, i još su, čak i potpuno suprostavljeni tumačenja događaja i sadržaja i posebno naglašena ideološka obojenost i politička akrefleksija ovog video-zapisa. Jedino u čemu se svi ovdašnji žitelji, bez izuzetka, slažu, i radi čega svoja tvrdokorna, subjektivna i potpuno oprečna gledanja na prošlo vrijeme primiču, je - da veliki broj dobro poznatih lica, mladih i starih, što se na video-zapisu kreću, mješovito druže, smiješe, međusobno čavrljaju ili radoznalo prate program i događanja, danas više nisu u Gornjem Vakufu-Uskoplju. Njihove životne i ljudske sudbine i razlozi njihovog nestanka s ovih prostora, ili ovog svijeta, čak, su brojni i različiti.

Toga 11. jula 1990. godine, u centru Gornjeg Vakufa, nasred glavne ulice, tada Maršala Tita, pod balkonima obližnje stambene zgrade, uz samoposlugu, nasuprot i današnja fontane, nekadašnje pumpe, u neuobičajeno velikom broju, okupili su se omladina, radni ljudi i građani, da svojim prisustvom uveličavaju, oni tada nisu znali što mi sada znamo, posljednju centralnu svečanost posljednjeg obilježavanja 12. jula – Dana komune. Svečanost je bila priređena pred sutrašnji Petrovdan, kada je Gornji Vakuf prvi put, vjerovalo se i posljednji, bio oslobođen prije 48 godina. Za Petrovdan, veliki pravoslavni vjerski i narodni praznik, posvećen svetim apostolima Petru i Pavlu, ovdje se tradicionalno održavao veliki narodni vašar i dernek, dolazili su ljudi i narodi odasvuda, čak i iz Mrkonjić Grada, Varcar Vakufa, čiji su kovači donosili i prodavali najbolje kose varcarke, kovanice nabrušene za otkose već prosušene ljetne trave i prvog zrelog klasja žita. Dok su jedni trgovali i razmjenjivali robu ili mladalačke poglede i uzdahe, drugi su dolazili samo radi vašarskih događanja i pravog narodnog derneka, koji se oduvijek spontano pretvarao u svenarodni teferič i razbibrigu svih vrsta.

U svanuće tog petrovdanskog jutra, baš na dan vašara, one ratne 1942. godine, u Gornji Vakuf su ušle partizanske jedinice i od tog Petrovdana, u narednih skoro pola vijeka, u proslavi Dana oslobođenja ovdje su se sjedinile narodne vašarske razbibrige s novim, kasnije brižljivo isplaniranim, svečarskim programima socijalističke partizanske proslave i snažnim nabojem tadašnjeg izražavanja slobodoljubivosti i patriotizma. I ne sluteći da je to posljednja tipična socrealistička pozornica, postavljena tim povodom i na ovom mjestu, napravljena od debelih pilanskih dasaka i ukrašena klasičnom onovremenskom socijalističkom scenografijom, tiskali su se i mladi i stari, iz glasnih zvučnika slušali su modernu muziku mješovitog nacionalnog orkestra i čekali da vide ko je govornik zvaničnik i čuju šta li će reći. Nije njih tada, to znamo sada, interesovalo šta će govornik reći o sutrašnjem, petrovdanskom danu i Danu oslobođenja Gornjeg Vakufa, već šta će govornik reći o danima što dolaze poslije sutrašnjeg dana.

Zvanični govornik najavljen je jednostavno, samo kao ugledni privrednik. O onim istorijskim, tim aktuelnim i budućim danima, na toj posljednjoj proslavi Dana osbođenja Gornjeg Vakufa, posljednji, i zvanično, govorio je Nedžad Ljuta, rođeni Gornjovakufljanin.

Skraćenja, prilagođavanja ili uljapšavanja izvornog teksta govora bio bi neoprostivi ljudski i istorijski, blago je reći - plagijat, već bi to bio ljudski i društveni - poganluk. Tekst je bio u kontekstu vremena, države i društvenih vrenja, kojeg smo mnogi proživili i nadživili. Njegov unutarnji sadžaj i smisao nije žal za prošlošću, već krik za ljudskom budućnošću. Ništa nije promijenjeno iz originalnog Pujkinog video-zapisa.

Aktualnost pojedinih stavova i analiza je zadivljujuća.

Na videozapisu fali početak govora, ali znajući tadašnje klišee javnih istupanja, pretpostaviti je da je govor počeo, vjerovatno, onim klasičnim – „drugarice i drugovi, čestitam vam...“ - i potom nastavio.

Dakle, ovako je posljednji puta zvanično, uoči derneka, govorio Nedžad Ljuta:

(Ovdje navodnici počinju.)„...sutrašnji praznik, 12. juli Dan oslobođenja Gornjeg Vakufa. Poklonimo se sjenama onih što dadoše svoje živote za oslobođenje ovoga kraja, čije kosti leže tu na Glavici. Borili su se za oslobođenje Gornjeg Vakufa, iako njih većina nije nikada boravila ovdje. Borili su se kao da se bore za svoje mjesto, borili su se kao da oslobađaju svoje najbliže, jer su bili svjesni da oslobađaju još jedan grad zajedničke im domovine Jugoslavije. Ne dajmo da se zaboravi i onih milion i sedamstotina hiljada palih žrtava u Drugom svjetskom ratu od Maribora do Đevđelije. Ne dajmo da se zaboravi Užice, Sutjeska, Neretva, Kozara. Ne dajmo da se blati vrhovni komandant partizanskih jedinica drug Tito.

            Mi u Bosni i Hercegovini ne možemo, a niti smijemo, sve te strahote Drugog svjetskog rata da zaboravimo, jer smo podnijeli najveće žrtve. Te žrtve bi bile znatno manje da se nismo nacionalno podijelili stvarajući nacinalne države u kojima je bilo mjesta samo za jedan narod. Ovo ističem, jer i danas takozvani nacionalni zaštitnici ponovo nas huškaju jedne protiv drugih. Po njima Hrvati ugnjetavaju Muslimane, Muslimani Hrvate, Hrvati Srbe, Srbi Muslimane i tako u beskonačnost. Pa, gospodo na zapadu i istoku, u Bosni i Hercegovini, ako je takvog ugnjetavanja bilo zar nismo već svi ugnjetavani za ovih pedeset godina.

            Može li neko da pronađe ijednu porodicu sa ovih krajeva, bilo hrvatsku li muslimansku, da je iselila pod nacionalnim pritiskom. Da nisu Ljuta Mehmed ili Smoljić Ljubo ili Mehmed Drino ili Duško Tirić ili stotine drugih, iz svojih krajeva iselili što su nacinalno bili ugroženi? Da nisu doseljenici u Gornji vakuf iz Jelića, Pridvoraca, Dobrošina, Pidriša, Paloča ili Voljica, napustili svoja ogništa zbog nacionalnih pritisaka?“

            Nedžad Ljuta je nastavio:

            „Svi znamo da je to ekonomsko iseljavanje, da ljudi idu tamo gdje misle da će bolje živjeti, da će lakše naći posao, da će lakše djecu školovati. Ne nasjedajmo na te parole  i ne dozvolimo da se sa komšijama zavadimo, ne dajmo da nas dijele u kafanama, ne dajmo da nam djecu dijele u školama, ne dajmo da podijelimo Gornji Vakuf ovdje na hrvatski i muslimanski.

            Kakva je to sloboda i demokratija, koja nam se nudi, ako sa strahom putujemo kolima sarajevske registracije na dalmatinsku obalu ili zagrebačke u Beograd ili beogradske u Ljubljanu. I dok se svijet integriše, dok se zapad i istok ubrzano razoružavaju, pojedinci u ovoj našoj lijepoj Jugoslaviji ponovo kao da se spremaju za 41. godinu. Čak se pokušava rehabilitovati Draža Mihajlović, svima nama poznato ko je.

            Vjerujem da dijelim mišljenje svih ljudi dobre volje, bez obzira na nacionalnu pripadnost, da mi ne tražimo, niti želimo, da nas posvađaju. Mi tražimo više posla, bolji standard, veće plaće, tražimo istu pravdu pred sudom.

            Drugarice i drugovi, u ovoj godini obaviće se i prvi višestranački izbori u Bosni i Hercegovini. Glasajmo za one koji nam ponude najbolje ekonomske programe da brže izađemo iz krize, ko nam daje veće građanske slobode, da se i ja, kao čovjek, kao građanin, osjećam slobodan, da ne mogu biti uhapšen dok mi krivica ne bude dokazana, da imam pravo na slobodu govora i vjeroispovijesti, da sam sa svim građanima, bez obzira na naciju, vjeru i ispovijest, jednak, da nisam izrabljivan. A, kako ću se ja nacionalno i vjerski osjećati da to bude moja privatna stvar. Glasaćemo za one koji se nisu moralno kompromitovali, koji su ugled u narodu stvarali svojim radom, znanjem i poštenjem, kojima vjerujemo da će i dalje pošteno raditi. Uvjeren sam da će dobiti vaše glasove oni u koje vjerujete da će dosljedno provesti Program ekonomskih reformi Ante Markovića. Taj Program je prihvaćen od svih naroda Jugoslavije kao jedina šansa da njegovim ostvarenjem možemo ući u razvijenu Evropu.

            Druga faza ekonomskih reformi počinje se provoditi ovih dana. Ona je odlučujuća u hvatanju koraka sa razvijenim svijetom. Već na samom početku pojedina republička i stranačka rukovodstva nastoje da uspore voz reformi da bi namjerno izazvali veće socijalne napetosti u narodu kako bi ponovo mogli da optužuju komuniste. Savez komunista je kritičan prema sebi za ekonomske promašaje, koje je napravio u prošlosti, ali niko nema pravo da pljuje na sve što je napravljano u ovoj zenlji. A napravljeno je mnogo. Priznajemo da je i dio rukovodstva Saveza komunista pravio greške, priznajemo da su pojedinci moralno pali, ali zar desetine hiljada pripadnika Saveza komunista iz redova omladine, radnika, inžinjera, tehničara, profesora i ostalih nisu pošteno radili? Zar nisu ušli u Savez komunista, ne da bi ostvarili svoje lične interese i pravili karijere, već, naprotiv, učinili da bi brže ostvarili zajedničke interese.

            Pojedini članovi, pa čak i bivši rukovodioci Saveza komunista, danas napuštaju prelazeći u druge stranke nebili tako štogod ušićarili. Za takvima ne treba žaliti, jer onaj ko ćurak mijenja svaki dan nikada ugleda među narodom nije imao. A neka im je sretan i taj novi put.

            Uskoro očekujemo i definitivno rješenje o sudbini Jugoslavije. Svaka nacionalna oligarhija nastoji da ima što veće adute u tim pregovorima, proglašavajući republičke suverenitete, proglašavajući pokrajine za republike, raspuštajući legitimno izabrane organe, pomjerajući republičke granice itd.

            I sa istoka i sa zapada javljaju se glasovi o svojatanju Bosne i Hercegovine.  Pa, ko to ima pravo na svojatanje ove naše Republike? Da nam je neko nije poklonio? Da nam je neko nije donio? Nasilni raspad izazvao bi nesagledive posljedice, a vjerovatno i rat. Jer ne zaboravimo da je Bosna i Hercegovina i srpska i hrvatska i muslimanska, a stvaranje bilo kakvih koalcija na račun jednog od većinskih naroda bilo bi katastrofalno i to upravo za narode koji bi takvu koaliciju pokušali da naprave.

Vjerujemo da do najgoreg neće doći, da će preovladati zdrav razum, uime budućih generacija, da ćemo se ponašati civilizacijski i u miru sve sporove riješiti.

Živjela Republika Bosna i Hercegovina u federativnoj avnojskoj Jugoslaviji!“ (Ovdje navodnici završavaju.)

Tako je tada govorio Nedžad Ljuta.

Poginuo u opkoljenom Sarajevu 1993. godine.

Mogu li u interesu svih ovdje govoriti i današnji zvaničnici? I ponašati se u skladu s izgovorenim, kako nam se ne bi događalo da „od istorije učimo da od istorije ne učimo“, kako Hegel reče. Tada bi, u to sam siguran, poznavao sam ga, i Nedžad Ljuta svojim ubicama oprostio svoju ranu smrt. Radi ovih - njemu budućih, i radi novih - nama budućih generacija!

Gornji Vakuf-Uskoplje,                                                                Enes Čemer

09.07.2019. godine